RIJEKA – Za svoj debitantski iskorak mlada riječka književnica Eva Simčić (1990.) odabrala je nimalo jednostavnu i za obradu itekako opasnu temu prikaza osobe s dijagnosticiranom mentalnom bolešću, konkretnije ozbiljnijim stupnjem depresije. Njezina glavna junakinja, Mirta, povremeno ima ozbiljnih problema s tim oblikom bolesti pa odluči promijeniti adresu, točnije Hrvatsku i Rijeku zamijeniti Norveškom i Oslom. Odlazak s Mediterana u hladnu Skandinaviju motiviran je ponajprije nadom da će daleko od kuće, a uz to u jednoj od najsređenijih i najbogatijih zemalja svijeta, imati bolji tretman u liječenju svoje bolesti. No, višemjesečni boravak na sjeveru ne donosi nikakvo posebno poboljšanje. Štoviše, na kraju knjige Mirta je, usprkos boravku izvan mediteranskog doma i zavičaja, i dalje jako blizu ranijim okvirima potpunog nezadovoljstva sobom i svojim životom pa stoga i priča završava novom pomisli na suicid.

Priča o dnu

Ovo je priča o dnu, konstatira u jednom trenutku glavna antijunakinja ovog romana, a tu odrednicu autorica potom dodatno naglašava kroz naslove 26 cjelina koje čine ovaj roman i u kojima se gotovo uvijek spominje dno, a izdvoji li se te naslove zasebno, dobije se jedna neobična i vrlo zanimljiva lirska pjesma. Mirta je na sjever Europe krenula, kako sama kaže, kako bi našla bolje varijante sebe jer, kaže, »mene je u meni bilo sve manje«. Antipsihotici, antidepresivi i ostali lijekovi protiv depresije godinama su bili njezina svakodnevica pa se odlaskom negdje daleko nada, ako već ne ozdravljenju, barem bitnom poboljšanju svog psihološkog stanja. To se, nažalost, neće dogoditi, a veličine i karaktera njezinih problema čitatelj postaje svjestan, između ostalog, i stoga što autorica vrlo uspješno kombinira prikaz njezinog života i psihičkog stanja u Norveškoj sa sjećanjima na godine provedene u Hrvatskoj, i to od djetinjstva i mladosti, kad se bolest javila, pa do sadašnjosti.

Eva Simčić piše u prvom licu, a kroz tipično ispovjedni ton njezine junakinje česte su i digresije vezane ne samo uz njezinu bolest i položaj od te vrste bolesti ugroženog čovjeka u suvremenom hrvatskom društvu, već i o tom, ali i norveškom suvremenom društvu. Pritom su vrlo česte ironične opaske upućene Najboljoj državi na svijetu (Norveška) i Najboljem gradu na svijetu (Oslo) u kojima, očigledno, nije našla ono što je željela i čemu se nadala. Hladni sjever Europe poboljšanje nije donio ponajprije zbog nedostatka ljudskosti i dubljeg emocionalnog kontakta koji je pri liječenju ovih bolesti itekako bitan i značajan, a na koji nije naišla u tom svom pokušaju promjene sredine. Kao što je izravna u opisu svoje bolesti te strahova i tjeskobe koji je prate, tako je autorica dojmljiva i vrlo uvjerljiva i u mučnim i vrlo realnim opisima hrvatskih bolnica i staračkih domova, pri čemu neke pojedinosti djeluju šokantno, posebno za one koji nemaju iskustva vezana uz boravak u nekoj od bolnica hrvatskog državnog zdravstvenog sustava.

Psiha depresivne osobe

Uz nizanje epizoda iz njezinog života u Hrvatskoj te potom u Norveškoj, autorica svojoj junakinji daje mogućnost raspravljanja o različitim temama vezanim uz depresiju i slične joj duševne bolesti, a ti su dijelovi teksta bliži esejističkom, čak i znanstvenom stilu, no literarnom. Pogotovo to vrijedi za zaista dobar »traktat« o suicidu u kojem nas je u poglavlju nazvanom »Dno knjige, dno slike, dno tvari, dno životinje, dno ludila« zasula brojčanim i statističkim podacima o raznim vrstama i načinima samoubojstava. No, uz te i druge im slične podatke vezane uz teška ili teža psihička stanja, Simčić je vrlo uspješno prikazala svijet emocija i psihe depresivne osobe, česte promjene raspoloženja, strahove i tjeskobe, nesigurnost i patnju, strah i tugu… A sve to, upućuje na to čak i naslov, rezultat je usamljenosti, svojevrsne izolacije koju si često nameću sami depresivci, ali još češće okolina u kojoj žive.

Naslov »Četiri lakta unutra« preuzet je iz poznate priče o židovskom i nizozemskom filozofu Spinozi kojeg je 1656. godine, zbog njegovog racionalističkog pristupa religiji i tumačenja biblijskih knjiga, židovska zajednica ekskomunicirala na vrlo grub način. Naime, vjernicima je strogo naloženo da nitko s njim ne smije progovoriti ni pismeno ni usmeno, nitko s njim ne smije boraviti pod istim krovom, a ako se nađu na otvorenom u njegovoj blizini, neka se drže četiri lakta dalje od njega! Toj čuvenoj frazi o udaljenosti od »četiri lakta« Simčić je dodala pojam »unutra« koji, ustvari, oslikava njezinu glavnu junakinju koja distancu drži ne samo prema svojoj okolini, već i prema samoj sebi, o čemu sjajno govori njezina već spomenuta izjava »mene je u meni bilo sve manje«.

Mučan završetak

Završetak ovog relativno kratkog romana (137 stranica) je, kao i cijela knjiga, težak, mučan i napet. Sjedeći u svom sobičku Mirta se, okrećući karte tarota, pita hoće li naći terapiju, hoće li ozdraviti, hoće li se vratiti poslu, hoće li se vratiti u Rijeku, hoće li imati svoje mjesto… te, na kraju, »hoću li se ubiti?«. Završne rečenice ne nude konkretan odgovor na to dramatično pitanje jer, piše Simčić: »Misao staje. Karte padaju po podu, ne gledam što su odgovorile. Istraživanja kažu da je rizik znatno manji ako prođe pet minuta.« Dakle, što je bilo s Mirtom ne znamo, mada je odgovor možda moguće potražiti u motu ovog romana, citatu stihova prekrasne pjesme »Hope of Deliverance« Paula McCartneyja, stihovima koji glase: »We live in hope of deliverance from the darkness that surrounds us« ili »Živimo u nadi spasa od tame koja nas okružuje.«

O autorici

Eva Simčić rođena je 1990. u Rijeci. Na Filozofskom fakultetu u Rijeci završila je diplomski studij hrvatskog jezika i književnosti te filozofije. Do sad je kraće prozne tekstove objavljivala na web-stranicama Gradske knjižnice Rijeka, blogu Čovjek-časopis te u Sloveniji, u časopisu Razpotja i na web-stranicama Air Beletrine. U 2022. godini dobila je potporu za književno stvaralaštvo Grada Rijeke te nagradu »Sedmica & Kritična masa« za tekst »Maksimalizam«. Trenutačno živi i radi u Rijeci.