Željno iščekivani novi roman Kristiana Novaka opravdao je sva iščekivanja iznova potvrdivši kako u ovom mladom Međimurcu Hrvatska ima sjajnog, trenutačno možda i ponajboljeg književnika ovih naših prostora. »Slučaj vlastite pogibelji« nastavak je svega dobrog što smo o Novaku znali, a to znači da iznova briljira stilom i raznovrsnošću pripovijedanja, odnosno pažnju itekako privlači obradom provokativne teme vezane uz suvremenu hrvatsku stvarnost. Ovog puta to su pitanja profesionalnosti, etike, korupcije i pogodovanja, a sve to izneseno je i sjajno obrađeno kroz priču koja uporište ima u stvarnim zbivanjima, te je u Novakovoj verziji, mada pripovjedač u jednom trenutku duhovito i ironično kaže – »vjerujte mi kada lažem« – doživjela itekako dojmljivu literarnu obradu.

Autentično mjesto radnje

Novak je radnju smjestio u njegovo lijepo i malo Međimurje koje nije uvijek, a pogotovo ne u slučaju ove priče, bajkovito, sneno i zeleno. U središtu pažnje je smrt mladog policijskog službenika koji se, navodno, ubio zbog pritisaka koje su na njega radile njegove kolege nezadovoljne činjenicom da se ne ponaša poput njih, a to znači da suprotno običajima kažnjava pojedince koji su na neki način vezani uz policiju i zaštićeni su, primjerice od prometnih i sličnih kazni. Mladi Nenad Fegeš maksimalno poštuje svoj posao, ne želi nikome gledati kroz prste i pogodovati, pa ubrzo u svojoj postaji stječe status crne ovce i izložen je raznim oblicima šikaniranja. Nakon što ga pronađu mrtvog – uz obrazloženje da je riječ o samoubojstvu – njegova obitelj, posebno ogorčeni otac, žele saznati pravu istinu, a u otkrivanje pozadine svega što se zbivalo kreće i Nenadov brat Marli (Martin), inače pripadnik specijalne policije. Uz ovu temeljnu radnju pratimo i priču o neimenovanoj mladoj profesorici književnosti, bivšoj Marlijevoj djevojci, koja ogorčena smrću mladog policajca dolazi u žestoki verbalni sukob s nekim učenicima, što će pak dovesti do brojnih sukoba i njezine suspenzije u čakovečkoj srednjoj školi u kojoj radi.

Naravno, obje spomenute radnje daleko su šire i zanimljivije od ovih temeljnih natuknica, a realizirane su na taj način da nam svoja profesorska iskustva mlada »kul profa«, kako se sama naziva, prenosi kroz svoje monologe i pripovijedanja o svemu što joj se zbiva, dok se tužna priča o smrti mladog policajca, reakciji njegove obitelji i pokušaju policije da zataška tragediju i smanji gubitak ugleda, ostvaruje kroz filmski sinopsis. Odabirom ovakvih načina pripovijedanja Novak je uspio kombinirati i spojiti s jedne strane emocijama i idejama bogat ispovijedni tekst, odnosno s druge strane hladni objektivni »filmski« tekst u kojem je »pripovjedač« na jedan način kamera, hladna, distancirana i potpuno objektivna.

Živopisna galerija likova

Kroz te je oblike izražavanja Novak uspio izgraditi i stvoriti vrlo uvjerljive i životne likove pri čemu svakako treba izdvojiti činjenicu da baš u takve spada onaj koji se, osim u pričama ostalih likova, uopće i ne pojavljuje – mladi policajac Neno! Bez njegove »žive« nazočnosti autor je uspio »oživjeti« ga, za što treba i znanja i kreativnosti. Sjajno su ocrtani i likovi njegova brata Marlija, mlade profesorice, Marlijevog i Nenadovog oca koji se javlja pod imenom Japa, kao i tek naizgled sporednog, a ustvari iznimno bitnog lika negativca, policijskog šefa Trojnara. Uz sve to, tu je i upečatljiva galerija sporednih likova, kako u obiteljskom okružju nesretne porodice, tako i u policijskom miljeu ili okružju srednjoškolskog života, pa se zaista može reći kako je Novak iznova zbivanjima i likovima stvorio snažnu knjigu koja vapi i za drugim umjetničkim oblicima prezentacije – kazalištem, filmom ili TV-serijom.

Literarnu raznovrsnost, od stila do načina iznošenja poruka, Novak je i ovom prigodom iskazao kroz brojne primjere, pa je tako ozračje napetosti stvorio tako što se kroz riječi likova (profesorica, Marli) tek naslućuje da se dogodilo nešto loše i tragično, a o čemu je riječ saznat ćete samo predate li se čitanju. Naravno, time se kod čitatelja budi znatiželja, što je itekako dobro za svaku knjigu. Također, ovaj roman/scenarij iz početnih naglašeno duhovitih i pomalo simpatično otkvačenih okvira lagano prerasta u ozbiljnu tragediju čemu svjedočimo ne samo kroz opise zbivanja, već i kroz promjene načina pripovijedanja glavne junakinje koja nam se u početku obraća s puno blagoglagoljivosti, duhovitosti i sjajnih usputnih komentara o svemu i svačemu, da bi s vremenom njezino izražavanje postajalo sve opterećenije mukom u čijem se središtu našla, a pri tome sve više od književnog standarda »klizi« prema međimurskom kajkavskom koje pak prevladava u »filmskom« dijelu knjige, i kojim gotovo bez izuzetka razgovaraju policajci i članovi obitelji nesretnog mrtvog mladića.

Dokumentaristička realnost

Kad treba, Novak svojim likovima omogućava i da se izražavaju kroz izmjenu SMS poruka, ali isto tako i citata Sofoklove »Antigone« koja je kao klasična grčka tragedija u temeljima ove suvremene hrvatske i međimurske tragične priče. Puno je tu i usputnih dobrih duhovitosti, kao i odličnog crnog humora (primjerice, najubojitiji koktel OPG-a profesoričinog supruga zove se Vinko Pintarić, po čuvenom ubojici iz tih krajeva), dio teksta vezan je za policijska i razna druga izvješća istrage vezane uz stvaran događaj koji je temelj ovog romana, a vrlo bitan dio cijelog romana su i propovijedi mjesnog župnika koje namjerno djeluju teatralno po uzoru na Sofokla, i kroz koje se ističu ne samo osnovne poruke djela, već pojašnjava i suodnos umjetničke i životne stvarnosti vezane uz zbivanja opisana u ovoj knjizi – »Ako baš želimo, možda je nadahnuta istinitim događajima. Ali koja priča nije? Negdje se, nekada, nekako dogodilo ono što je okosnica priče, a ostalo se nadogradilo, da se dobije kakav smisao. Prispodoba igra po rigoroznim pravilima. Stvarnost ih, povremeno nam se čini, nema uopće«, konstatira, između ostalog, župnik na pogrebu mladog policajca.

Vrlo je jasan, direktan i konkretan – gotovo pa dokumentaristički i novinarski realan – i svijet ideja i poruka koje pruža novi Novakov roman; smije li u Hrvatskoj uopće čovjek svoj posao raditi kako treba, bez zamjeranja i pogodovanja bilo kome? To, naizgled tako banalno pitanje, garnirano isto tako banalnim situacijama u kojima mladi policajac naplaćuje sitnu prometnu kaznu sinu mjesnog vulkanizera koji policajcima gume na osobnim automobila mijenja po povoljnijim cijenama, u svojoj je srži tragikomično jer jasno pokazuje s koje razine kreće sustav korupcije – s one najniže! A to znači da nije izgrađen, već ugrađen u ponašanje i život ljudi. Svima je to, ustvari, normalno, i što sad tu ima buniti se i drukčije ponašati neki klinac koji još pojma nema o životu i poslu; treba mu dati po nosu i pokazati gdje mu je mjesto. Baš zbog takvog stava kreću zbivanja koja vode u tragediju, samoubojstvo ili ubojstvo, svejedno je. Sličnu priču nude i pokušaji mlade profesorice književnosti da kroz rad u dramskoj skupini učenike nauči razmišljanju o sebi i svijetu oko sebe i to ponajprije kroz shvaćanje vlastite osobnosti, svojih emocija i stanja. To je, kao i ponašanje mladog policajca, opasno i može izazvati probleme pa i nju, jer se izdvaja iz uobičajenog sivila pognutih glava, okolina počinje osuđivati i izolirati, mada s manje tragičnim posljedicama u odnosu na one koje su pogodile policajca Nenada. Sve u svemu, Novak je spajajući stvarnost, literaturu, kazalište i film inteligentno, dojmljivo i provokativno obradio istinit događaj pri čemu je, kao i u svojim prethodnim djelima, istodobno snažno prigovorio o dijelu suvremene hrvatske zbilje, odnosno lokalno pretvorio u opće majstorski, još jednom pozicioniravši Međimurje i kajkavštinu tog područja na umjetničku, duhovnu i jezičnu kartu Hrvatske. Novaka je gušt čitati, kaj ne?

Poigravanje istinom i »istinom«

U niz navrata Novak se uspješno poigrava istinom i »istinom«, pa tako u jednom trenutku kaže: »Ovo nije priča prema istinitim događajima iz razdoblja između 2008. i 2013. godine. Svaka slučajnost sa stvarnim osobama, posebno pripadnicima MUP-a i djelatnicima srednjih škola, nenamjerna je i slučajna. Namjerno pak i nimalo slučajno ovu priču, ako u njoj ima ičeg vrijednog, posvećujem braći, nazovimo ih M. mlađi i M. stariji«, piše Novak.

O ideji knjige jasno na pogrebu progovara i Marlijeva odvjetnica: »Mi bi svi, sigurno nas 90 posto, potpisali da u ovoj državi konačno svi počnu cinkati svoje kvarne kolege i nadređene, jer je sve toliko zagrezlo u korupciju da iz živog blata nemremo van. Ali čim netko krene tim putom, ostane sam. Istina ne dođe kao nekakav pobjedonosni trenutak. Kad ispliva, cijeli svijet se sruši na onoga tko ju je izgovorio«.