Naša istaknuta autorica povijesno-teatroloških studija (»Država i njezino kazalište; Hrvatsko državno kazalište 1941. – 1955.« i »Kazalište za narod; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1945. – 1955.«), kazališna redateljica i ugledna profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, Snježana Banović, objavila je interesantnu knjigu »Kronika sretnih trenutaka« (podnaslovljena »Odlomci iz ludih osamdesetih«) u izdanju Frakture (2023.), koja je izazvala veliki, nesvakidašnji interes naše čitateljske, ali i šire javnosti, jer je na samosvojan, opušten i lepršav, a opet studiozan način (konzultirala je različite izvore i literaturu, a prije svega bogatu arhivu brojnih tiskovina: Polet, Studentski list, Danas, Vjesnik, Duga itd. za razdoblje 1978. – 1990.) opisala zbivanja, ljude i događaje 80-ih godina minulog stoljeća, prvenstveno u Zagrebu, ali neizravno i čitave bivše, zajedničke države.

Pomalo nostalgično, iskreno, s dozom simpatične naivnosti i umjerene, razoružavajuće sentimentalnosti, Banović (rođena 1963. u Zagrebu) »toplo i nježno« opisuje vrijeme svoje mladosti; intelektualnog i emotivnog sazrijevanja, ali i »stanje duha« svoje generacije, poznatog pod nazivom »novi val« (uključujući i živote svih nas, bez obzira na dob), na prostorima »zemlje koje više nema«, kojima su glazba, film, kazalište, izložbe i knjige bile najvažnija stvar na svijetu.

Široka društvena panorama

S puno akribije, inteligentno, fascinantnom znatiželjom prepunom strasti i istraživačkog erosa, autorica nam otkriva cijelu, široku društvenu panoramu, »duh vremena« u kojem je posttitovski socijalizam bio na izdisaju, a to je malo tko prepoznavao, iako su »znakovi pored puta« unutar komunističke zajednice bili, danas to jasno s vremenskim odmakom vidimo i više nego instruktivni. U takvoj se situaciji »formatirala« generacija Banović, zapravo generacija mladih ljudi u dobi između 16 i 30 godina, dakle u punoj stvaralačkoj snazi, ali se pomaljala i jedna nova, nadolazeća epoha u kojoj su eksplodirali nacionalizmi različitih vrsta i oblika, malograđanskog političkog narativa, koji je u svojim počecima u buntovnih i pametnih mladih ljudi izaivao podsmijeh, budući da su ti likovi »opasnih namjera«, u pravilu kavanske kreature, svojim naizgled komičnim istupima nalikovali vremenima koja su, tako se barem činilo, (o)davno za nama i za koja je malo tko mislio da bi se mogla ponoviti.

Profesor sa šanka, iz kultnog kafića Blato, o kojem je pisala Banović, nalik likovima iz priča Daniila Harmsa, zapravo nije jedna određena ličnost, već spoj više osoba s margine iz 80-ih godina, koja se probila na vrh 90-ih godina kao zaslužni »radnik za nacionalnu stvar«, objasnila je autorica za beogradski tjednik Nedeljnik. Ali, kod Tuđmana bila je hrpa profesora iz »Kronike sretnih trenutaka« i iznova smo se mogli uvjerili u staro pravilo: povijest se prvo događa kao tragedija, a potom se ponavlja kao farsa, ali pokazalo se jednako krvava, ako ne i krvavija no ranije. Čini se kako je posvema bio u pravu autor kratkog uvoda u »Kroniku sretnih trenutaka«, Slobodan Šnajder, nesumnjivo danas najznačajniji hrvatski pisac, kada je konstatirao kako Snježana Banović s nesvakidašnjom preciznošću i sposobnošću uočavanja niza detalja, koje inače malo tko uopće i zapaža, komponira zanimljivu sliku društvene cjeline i ispisuje atmosferu, a s njome i »mirise i okuse« svijeta uronjenog u kulturu i razna umjetnička zbivanja, pokušavajući pritom kao i dobar dio njezine generacije, pronaći (s)misao vlastitog djelovanja, na koncu života samog.

Toj generaciji, po priznanju autorice, politika nije bila primarno u fokusu, tek u onoj mjeri koliko je to škodilo, opterećivalo, cenzuriralo ili zabranjivalo umjetničke slobode i(li) umjetničko stvaralaštvo u najširem smislu riječi. Ili, kako je to lucidno zapisao Šnajder: »Ovo je knjiga o nastojanjima jedne generacije da se više kulturno, nego politički rodi.« Rađao se »novi val«, a njegovu kulturu krasili su originalnost, kreativnost, liberalni urbanitet i pobuna s i bez razloga. I stoga je krajnje znakovita i nimalo slučajna posveta na početku knjige koju je Banović adresirala svome unuku Oliveru »koji obožava bakine priče«, jer ovo i jest knjiga priča, svojevrsna (o)poruka budućim generacijama i to ispisana začudno jednostavnim, a opet tako sočnim i bogatim rječnikom ispod čije se površine skrila svekolika nadolazeća drama »nedovršene povijesti, nedovršenih nacija« koje su (s)krenule stranputicom, tražeći prečice u rješavanju nagomilanih problema, (ne)svjesni kako je to samo odlaganje ratnohuškačke retorike i demagogije, nacionalističke erupcije koja uvijek svršava krvavom kataklizmom.

»Bijela knjiga«

Slutnje tih trauma nagoviještene su u »Kronici sretnih trenutaka«, ali Banović pošteno priznaje kako to ona nije zamjećivala, ignorirajući »dosadnu« politiku, tada vladajućih kvazikomunističkih elita koje su se više bavile sobom i stanjem u partiji (SKH/SKJ), no problemima koji su se množili i vapili za svojim brzim i efikasnim rješenjima. Što se politika više bavila »stabilizacijom« društva, država je bi(va)la sve nestabilnija. Upravo zahvaljujući i tom vakuumu u obnašanju vlasti, dok su se posttitovske nomeklature sve više dijelile i separirale po nacionalnoj osnovi, oformio se mit o veselim i burnim osamdesetim godinama, kao vremenu najvećih političkih i stvaralačkih sloboda, posebice u popularnoj kulturi, ali i glazbi, teatru, filmu, literaturi, u eri jugosocijalizma, kada su se razotkrivale brojne »komunističke tajne«, rušili politički tabui i osvajali do tada zabranjeni prostori slobode, ali problem je bio u tome što nitko nije znao što s tom slobodom. Partija, kojoj se to nimalo nije sviđalo, ali razjedinjena iznutra nije znala kako reagirati i tome stati na kraj, a niti mlađe generacije, kojima je tada pripadala i Banović, budući da nisu bili u stanju »osvijestiti« što to prijeteći donosi »novo vrijeme«; previše su i sami bili opsjednutin sobom, što i priliči mladosti, ali isuviše okrenuti »jednodimenzionalnoj slici svijeta« koja se iscrpljivala u buntu i eskiviranju autoriteta, izbjegavanju konvencionalnosti discipliniranja kičme, držeći to atakom na vrijednosti njihova svijeta i uvjerenja.

Istina, Partija je tih godina objavila po zlu čuvenu »Bijelu knjigu« (1984.), pod uredničkom palicom dr. Stipe Šuvara, sveučilišnog profesora sociologije, tada vodećeg ideologa SKH/SKJ, ali i osobe (nepravedno zaboravljene i prezrene) koja je neizmjerno puno učinila za razvoj hrvatske kulture (Mimara, Sveučilišna i nacionalna knjižnica, Klovićevi dvori…) i koja je na koncu balade, za razliku od svojih brojnih partijskih kolega, kojima su bila puna usta Tita, samoupravljanja i komunizma (da bi na koncu u brzom ritmu, u vrijeme »nacionalističke pretvorbe« s početka 90-ih godina pretrčali na stranu pobjedničkog HDZ-a), do kraja života ostala dosljedna sebi i idejama koje je uporno zagovarala i promovirala čak i u ratnim, tuđmanovskim vremenima raspada Jugoslavije kada to nimalo nije bilo naivno. Zbog čega je u gradu i državi u kojoj je živio (p)ostao persona non grata, javno ekskomuniciran i izložen i fizičkim nasrtajima agresivnih i primitivnih šovinista. U svakom slučaju represivne mjere, upravo na primjeru »Bijele knjige« pokazale su se jalove, čak kontraproduktivne, a autorica knjige susretu sa Šuvarom, u vrijeme dok je bio vodeća politička figura u socijalističkoj Hrvatskoj posvetila je cijelo jedno, iznimno interesantno poglavlje. Svjedočeći iz prve ruke, nakon što je u potrazi za knjigom Petera Brooka »Prazan prostor«, koja joj je bila potrebna za polaganje prijemnog ispita na Akademiji, tada praktički ambiciozni djevojčurak saznala da se nalazi kod Šuvara, koji ju je posudio i zaboravio vratiti u knjižnicu, otišla ravno k njemu u »kockicu« (tadašnje sjedište CK SKH), kako bi ga »podsjetila« da je vrati. Razgovarajući s njim u njegovom kabinetu, shvatila je koliko se često razlikuju naša mišljenja i predrasude prema nekome koga ne poznajemo, izuzev u javnom pogovoru i stvarne ličnosti o kojoj stuboko mjenjamo mišljenje nakon što je upoznamo i koja nas »osvoji« jednostavnošću, znanjem i pristojnošću; ponašanjem koje se bitno razlikuje od predstavnika ove, danas nacionalističke vladajuće elite opsjednute vlastitom mesijanskom ulogom u povijesti Hrvata, a zapravo mizernom malokalibarskom (be)značajnošću.

Tegobne godine

Desetak godina nakon Titove smrti, skriveno iza očiju javnosti, zlokobno se valjala tragedija za koju, kako kaže Banović »ni u ludilu nije očekivala« da će ovladati ovim našim prostorima, samoironično zaključujući, kako je očito, uostalom kao i većina građana bivše države, »zanemarila opasnosti političkih promjena nauštrb društvenih.« Željela je vjerovati kako se radi o »prolaznoj bolesti«, ali danas dobro znamo da se radilo o zastrašujućoj ideologiji »krvi i tla«, nacionalističkim i religijskim netrpeljivostima koje su isplivale na površinu, ovlada(va)le društvom i evo do danas, već se trideset godina igraju našim životima i sudbinama, tako da nam se, uz ostalo i zbog toga, iz ove perspektive osamdesete godine o kojim tako suvereno i pomalo »šeretski«, ironično, lucidno piše Banović, čine »ljepšim i boljim« no što ustvari i jesu bile. Jer, ne zaboravimo, bile su to tegobne godine raznih nestašica, ekonomskih kriza, velikih političkih lutanja, ali što je možda bilo najgore: sveprisutne društvene besperspektivnosti za milijune ljudi diljem SFRJ-a, koji u prezaduženoj zemlji, svojim radom nisu mogli osigurati pristojnu budućnost za sebe i svoje obitelji, a vladajući su od tih suštinskih pitanja nepodnošljivom lakoćom okretali glavu, čekajući da se ti problemi valjda riješe sami po sebi. Percepcija tih »ludih« osamdesetih, u mladih, nadobudnih, urbanih ljudi, posebice u Zagrebu, a o njima prvenstveno piše Banović, posvema je bila drukčija no generacije kojoj i sam pripadam (sudjelovala u zbivanjima 1968. i 1971.) koja je na svijet i život gledala daleko više političkim, a nešto manje »kulturološkim« očima i utoliko nismo mogli pronaći zajednički jezik. Jednostavno, prioriteti su nam bili slični, a opet tako različiti; danas to dakako (više) nije važno, ali priznajem: u neka bivša vremena s priličnom dozom, ničim opravdane superiornosti gledao sam na manifestacije popularne kulture, »novog vala« općenito, da bih tek kasnije shvatio (kako to obično biva u glupavih ljudi) koliko sam (po)griješio i da su nam snovi slični, samo su bili iskazivani na jedan, meni drukčiji, stran način.

Slavenka Drakulić

Nakon Titove smrti sustav se počeo polako, a sigurno raspadati, ali Banović tada (1980.) srednjoškolka (na zamjeni, u Centru za kulturu i umjetnost, književnost joj je predavala Slavenka Drakulić, »pionir feminizma u nas« koja je presudno utjecala na njezino duhovno formiranje), zainteresirana za novinarstvo i kulturu, priznaje da na to nije obraćala pozornost, ali (u)brzo je shvatila, došavši na preporuku upravo Slavenke Drakulić u redakciju omladinskog lista Polet (zajedno s kolegicom iz razreda Gordanom Sfeci, kasnije udajom Farkaš) da je pisanje u novinama, pa i o naizgled nepolitičkim temema, ma koliko bilo privlačno i provokativno, uvijek subverzivno i premreženo politikom. I to je i bio jedan od razloga zašto se okrenula kazalištu, uvjerena da je to svijet u kojem može najviše i najbolje izraziti sebe i udovoljiti vlastitoj znatiželji. I očevidno nije pogriješila, ali ni kazalište nije izolirani svijet umjetnosti, to je najbolje osjetila po svršetku studija (1990.); u Zagrebu se nije mogla baviti redateljskom strukom za koju se školovala; zarad »dugog jezika« i kritike »nacionalne kulturne politike« čime je nervirala »profesionalne Hrvate« oko sebe, pa je morala platiti visoku cijenu neovisnosti za koju se usprkos svemu, svim preprekama i podmetanjima izborila.

Proglasili su je Srpkinjom (Ozren Prohić, Leo Katunarić i njima slični), a ona ogorčena zbog podmetanja i objeda, iz prosvjeda nikome nije željela dokazivati što joj piše u domovnici; nakon udaje (1989.) i rođenja sina (1990.) prolazila je teško razdoblje, ali spasila ju je ponuda virovitičkog kazališta u kojem je od 1991. do 1995. režirala četiri predstave. Balkanska hajdučija preodjevana u hrvatsko i srpsko malograđansko, nacionalno ruho, preuzela je stvar u svoje ruke i više nije bilo nikakvih šansi za barem civiliziran razlaz države koja je pucala po šavovima. Upravo stoga što je ime Jugoslavija novim elitama bilo tako mrsko, iako su mnogi, sada perjanice nove, nacionalne nomenklature, prije toga, u bivšem sustavu pjevali laude Titu i socijalizmu, Banović ih je stalno podsjećala na to razdoblje, a za takvu se drskost mora(o) platiti danak. Međutim, jedan se od životnih paradoksa dogodio i Banović: nakon svega što je prošla, jedan od likova iz tog »nacionalističkog filma« (Jakov Sedlar) omogućio joj je da se vrati konačno kući i u Zagrebu dobije predstavu koju će režirati.

Kronika novog vala

»Kronika sretnih trenutaka« nije nikakav isprazni žal za mladošću, »starim, boljim vremenima«, iako naravno svi imamo pravo i na (barem malo) iluzije o vremenima kada smo bili mladi i bezbrižni; nije nikakav »pamflet ogorčenosti«, već, kako je Banović rekla u jednom od brojnih intervjua u povodu objavljivanja svoje knjige, spoznaja »da se sustav tako strašno zaigrao da je na površinu pustio govna raznih oblika i smradova koji su odlučili kako bitka za blago mora biti krvava« i mora ići do kraja, do »istrage vaše ili naše«. I pod lažnom egidom domoljublja, samodostatne, trijumfalističke, šovinističke bande i (neo)fašistički ridikuli su beskrupulozno prisvojili tuđe, oblikovali su u krvi svoj mali svijet u kojem dominiraju provincijalizam, kič, populizam, laž, otimačina, stara balkanska filozofija »u se, na se i poda se«.

Društvo, koje istinske kulturne i umjetničke vrijednosti drži za neprijateljsku provokaciju, tešku subverziju i podrivanje nacionalnih mitova i klerikalnog fundamentalizma na kojem se temelj naši pravi, nepatvoreni »rvacki (po)rod«. Eto, tu se krije i odgovor na pitanje: »Kako su naše lude, bojama bogate 80-e, posivjele i otvorile put crnim 90-im«. Darko Lukić je u pogovoru, naslovljenom »Ne samo album« zapisao: »Nakana ove knjige sigurno nije nikakvo idealiziranje ludih osamdesetih, mistifikacija supkulture jedne generacije i imaginiranje bolje prošlosti…Autorica se doslovno, u svakoj rečenici bori za svoju jasnoću varljivih sjećanja, za svoju sliku događaja potonulih u vremenu. To rukopisu daje izrazito osobnu dimenziju…Način na koji je rukopis struktuiran, ne poseže izravno za jednostavnom autofikcijom. Autoričina autorefleksija i mnoštvo autobiografskih elemenata iskorišteni su kao način ojačavanja uvjerljivosti njezinih svjedočenja o vremenu i svemu što ga je ispunjavalo. Njezina osobna povijest, međutim, ostaje dijelom mnogo šire pripovijesti i postoji u kontekstu mnoštva drugih i drukčijih povijesti kojima rukopis nudi pravo na vlastiti glas i vlastitu priču. Autoričina sjećanja dopunjuju se sjećanjima drugih sudionika i sudionica koja mogu biti i posve različita od njezinih. Ovako koncipirana knjiga je neizbježno hibridna…Upravo ta raznolikost unaprijed računa s vrlo širokim i vrlo raznovrsnim krugom zainteresiranih čitateljica i čitatelja.«

Dakle, Snježana Banović ispisala je svojevrsnu kroniku novog vala, kako bi pokušala objasniti zašto su joj to bile prevratničke i privlačne godine o kojima, kako kaže, nije bilo puno pisano, najviše o novim glazbenim trendovima i izričajima, ali u sociološkom smislu tek fragmentarno. To je bio široki pokret, korak ispred svog vremena, u svemu bitno različit od ovoga što danas imamo. Ne samo po ponašanju, modi, ukusima, već po generaciji koja je bila dominantna, aktivna i znatiželjna, za razliku od pasivnosti i okrenutosti lakim sadržajima koji danas, nažalost, dominiraju scenom hrvatske mladosti. Ulazeći dublje u problematiku 80-ih, slijedeći tragove zbivanja tog jedinstvenog perioda, otvaralo joj se sve više pitanja, na koja je pokušala ovom knjigom odgovoriti. Pitanja prijateljstva, ljubavi, zabave, preplitala su se s politikom, a da to, po osobnom priznanju nije ni primjećivala, niti je za to marila, već jednostavno prihvaćala, da bi tek danas shvatila koliko su ambicije i vizije toga vremena bile uvjetovane onim što će nas sve kasnije, početkom 90-ih zateći.

Polet i novinarstvo

Snježana Banović je za Polet počela pisati s nepunih 17 godina; novinarstvo joj je otvorilo jedan posvema novi svijet: privlačan i ubrzan koji ju je »društveno obrazovao«, ali i pomalo površan, ovisan o politici, što joj se nije dopadalo. Upoznala je »brojne face« koje su joj otvarale nove vidokruge znanja, poput Davora i Neli Mindoljević i društva koje se okupljalo u njihovom malom stanu u Basaričekovoj ulici i gdje je počela shvaćati u čemu je »tajna umjetnosti«, tako da je i sama poželjela postati dijelom toga svijeta. Odrastanje tih 80-ih godina je bilo naglo, jer su i promjene bile brze. »Kronika sretnih trenutaka« je također i jedna velika, topla priča o autoričinim vječno zabrinutim roditeljima koji su trpjeli sve njezine hirove i svojeglavost i nikada ništa nisu imali protiv njezinih izbora, pa makar koliko bili skeptični u pogledu ishoda puta kojim se kretala. To je još i više priča o razdoblju suradnje s Poletom, o kultnim zagrebačkim sastajalištima mladih na tzv. Duhanskom putu, na potezu Kavkaz, Zvečka i Blato, tulumarenjima u Kulušiću, susretima u Tiffanyju; sve su to bila mjesta gdje je upozna(va)la brojne, tada poznate face, ili koje će to tek postati.

Ova je knjiga puna raznih dogodovština; primjerice o »sukobu« sa slavnim glumcem Radom Šerbedžijom, o kojem je, po vlastitom priznanju »nešto glupo napisala«, a on se jako naljutio, da bi kasnije, kada su se upoznali izgladili stvar, ali ova joj je priča poslužila, napisala je Banović da pokuša objasniti fenomen »kako je bilo moguće da jedan beskrajno darovit glumac bude tako strašno slavan u cijeloj zemlji i da ima golem utjecaj, od političkih vrhova do najširih krugova gledatelja, struke i medija.« Bez Poleta, »priznala« je autorica, »nisam sigurna da bih uopće otkrila zov kazališta« i utoliko, naglašava ona, s pravom zaslužuje najdulje poglavlje u knjizi. Gledajući predstave u zagrebačkim kazalištima (s jednakom strašću i filmove), upoznavši Georgija Para, oduševljena Ljubišom/Ljušom Ristićem, redateljom »razornog talenta i nevjerojatne energije« i njegovim KPGT-om/Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar (koji je kasnije u ratna vremena politički prišao JUL-u Mire Marković i moralno i ljudski se kompromitirao i praktički »pljunuo« na sve što je ranije radio i govorio) i sama se odlučila posvetiti režiji, ali jednako tako i iz inata (»indoktrinacija« feminističkim idejama Slavenke Drakulić), zarad raširenih predrasuda kako »žene nisu stvorene za tako nešto uzvišeno«.

Johnny Štulić

Kroz knjigu Banović prodefilirala je cijela galerija više i(li) manje značajnih imena iz svijeta kazališta, glazbe, fotografije, dizajna, novinarstva, književnosti; iz politike daleko manje. Uz već spomenutog Šuvara, pozornost budi i »literarizirana« priča o Milki Planinc (preko izmišljenog lika Likote) u kojoj su se izmiješale činjenice i imaginacija i upravo ovi dijelovi daju knjizi posebnu draž. Iako je Milka Planinc, pripadnica visoke partijske hijerarhije i svojedobno najmoćnija žena u SFRJ (na funkciji premijerke) bila i ostala predmet žestokih osporavanja, posebice u redovima antikomunista, Banović s dozom neskrivene simpatije piše o njoj i to ne samo zbog nekakve bespredmetne »ženske solidarnosti«, već i po zaslugama koje joj se, evo do danas osporavaju. Uz spomenute, od likova koje autorica spominje vrijedi upozoriti na Miru Furlan, Dragana Despota, Ivicu Boban, s posebnim uvažavanjem piše o svom profesoru i hrvatskoj kazališnoj instituciji dr. Vjeranu Zuppi, Paolu Magelliju, Igoru Mandiću, Veselku Tenžeri, Peri Kvesiću, Arsenu Dediću, Goranu Bregoviću, Aleksandru Tijaniću, Denisu Kuljišu, ali posebno mjesto u autoričinim pričama zauzima Johnny Štulić, frontman kultne grupe Azra, kojeg je upoznala 1981. i s kojim je tri godina bila u emotivnoj vezi, da bi se potom razišli, jer kako kaže Banović, nije s njim željela otići i živjeti u Nizozemsku, već je željela nastaviti školovanje, svršiti studije i baviti se poslom koji voli, a pitanje je bili joj to bilo moguće u novoj sredini. I danas, nakon toliko godina drži da joj je to bila jedna od najtežih, ali i najboljih životnih odluka.

Sa Štulićem je bilo lijepo, drukčije i nadasve burno, no preintenzivno i ponekad divlje, piše Banović, ali odmah dodaje: »Pamtim samo sretne dane.« Između ostalog je zapisala: »On je htio biti u centru svega, a meni je došlo da i ja budem malo u centru. Za te godine, bila mi je dvadeset i jedna, bila je to ljubav i opterećenje. Nisam bila spremna na brak, sjećam se zanesenosti, impresioniranosti tim čovjekom koji je bio tako poseban. S druge strane bio je kao dijete, imao je više likova.« Neke od najboljih svojih pjesama (»Usne vrele višnje«, »Volim te kad pričaš«, »Jesi li sama večeras«), Štulić je posvetio Snježani Banović; u glazbenom smislu, tvrdi ona, bio je pravi prorok. Posljednji ga je put vidjela 1987., ali uvijek će joj ostati u sjećanju kao iznimna osoba koja je pjevala o ljubavi i politici, ali na svoj, poseban način. Njegov trostruki album »Ravno do dna« iz 1982. upečatljiva je slika »duha vremena«, a kako piše Miljenko Jergović: »Džoni je bio najbolji i najupečatljiviji vokalni interpretator u kratkoj i odavno već dovršenoj povijesti jugoslavenske rock kulture.« Kreativan, do boli talentiran, originalan, pobunjen, po svemu je bio ispred svog vremena i to je stvaralo određeni jaz i tenzije u sredini koja ga često nije na pravi način razumjela. Možda je upravo zato zauvijek napustio Jugoslaviju i skrio se u anonimnost i osamu Nizozemske?

Doba izdisaja društva

U razgovoru u povodu knjige za Večernji list Banović je zaključila: »Nisam mogla, niti htjela pisati samo o sebi, već i izgraditi cijeli kontekst oko našeg grada, države, politike i poglavito raspadajuće ekonomije, sve sam morala opisati. Primjerice, poglavlje o Zvečki, prvenstveno je poglavlje o gužvi na maloj površini i pločniku ispred jedne slastičarnice, ali i velika scena za temu mode tih godina koja nam je bila važna isto kao i glazba.« Na početku knjige Snježana Banović, ne bez razloga, ističe riječi talijanskog pisca Cesarea Pavesea: »Ne sjećamo se dana, sjećamo se trenutaka« i upravo iz(a) niza tih točkica, crtica, fragmenata »rodila« se jedna sjajna knjiga. Jorge Luis Borges je napisao kako je svaka sekunda u našim životima niz slučajnosti koje stoljećima putuju i u jednom se trenu susretnu. Tako su se na sreću (i ovog) čitatelja složile i srele i u knjizi Snježane Banović kojom je proslavila i obilježila doba novog vala, ali ujedno i opisala doba izdisaja društva koje je, čini se bilo osuđeno na propast, prvenstveno jer nije znalo na kreativan način odgovoriti novim izazovima.