Poznat kao jedan od najsenzibilnijih jazzista, tenor i alt saksofonist, flautist i skladatelj Charles Lloyd danas je ponovno popularan kao što je bio 1960-ih, kada je proglašavan glazbenikom godine i kad je kao prvi glazbenik modernoga jazza sudjelovao na rock festivalima, ali i kao jedan od prvih američkih jazzista na jednom jazz festivalu u bivšem Sovjetskom Savezu.

U glasovanju za tradicionalni izbor najboljih jazz glazbenika, kritičari su ga u ovogodišnjem kolovoškom broju prestižnog glazbenog magazina DownBeat proglasili najboljim tenor saksofonistom. Podsjetnik je to na njegovo prvo priznanje u tom časopisu, 1967. godine, kad su ga čitatelji proglasili jazz umjetnikom godine.

U međuvremenu, tijekom šezdesetogodišnje karijere, Lloyd je dobio mnoga uvažena priznanja i nagrade, među ostalima Brass Note on Beale Street, Montreal International Jazz Festival Miles Davis Award, Laureate Alfa Jazz International Music Award, Monterey Jazz Festival Jazz Legend Award, NEA Jazz Master Fellow i Lobero Ghostlight Society Artist Luminary Award te je primio počasni doktorat najpoznatije svjetske jazz škole Berklee School of Music.

Charles Lloyd je dva puta nastupio pred hrvatskom publikom: 1990. u dvorani ZeKaeM-a na Jazz Fairu i 2007. u Maloj dvorani Lisinski na Proljetnoj reviji jazza, (danas festivalu Jazz.hr proljeće) HDS-a.

Poznati rock gitarist Santana izjavio je da je Charles Lloyd međunarodno blago, s čime se slažu mnogi svjetski umjetnici, ne samo glazbenici.
»Charles Lloyd je šaman jazza koji dominira pozornicom snagom svoje mističnosti i nevinošu djeteta«, rekla je svestrana grčka pjevačica te politička i kulturna aktivistica Maria Farantouri, jedna od rijetkih glazbenica koja je surađivala s ovim velikanom jazza, iako s njim nije ostvarila dugogodišnju suradnju. Naime Lloyd je poznat po stalnim postavama i tek rijetkim napuštanjima te zone. No u njegovim su sastavima redovito svirali vodeći svjetski jazzisti, i sami vođe sastava, među ostalima Roy Haynes, Ron Carter, Tony Williams, Keith Jarrett, Jack De Johnette, Michel Petrucciani, Bobo Stenson, Billy Hart, Dave Holland, Billy Higgins, John Abercrombie, Geri Allen, Zakir Hussain, Jason Moran, Bill Frisell i Gerald Clayton. Rijetko kome dozvolio bi da se ušulja u njegov glazbeni svijet i s njim podijeli radost muziciranja. Uz spomenutu Mariju Farantouri njegovi su povremeni suradnici bili Bobby McFerrin, Brad Mehldau, Norah Jones, Willie Nelson, Lucinda Williams i tek nekolicina drugih.

Foto Davor Hrvoj

Još u dječačkoj dobi glazba Billie Hoilday toliko ga je dirnula da je jednom izjavio: »Tada sam bio potpuno opčinjen njezinim sjetnim glasom da sam plakao. Želio sam je oženiti i zaštititi, ali bio sam premlad.« Kao desetogodišnjaka obuzela ga je glazba Charlia Parkera zvanog Bird, do te mjere da ga je zamišljao kao biće koje može letjeti. Sanjao je o tome da i on jednog dana poleti s njim. Iako nikad nije zasvirao sa svojim idolom, već šest desetljeća leti visoko svirajući svoju glazbu diljem planete. Ostvario je zavidnu karijeru postavši jedan od najposebnijih glazbenika u povijesti jazza.

Ilegalni koncert

Rođen 1938. u Memphisu, Lloyd je odgajan u duhu samopoštovanja i antirasizma, u etnički miješanoj obitelji u kojoj je bilo Afrikanaca, Mongola, Cherokee indijanaca i Iraca. Kao mladić svirao je s poznatim jazz i blues glazbenicima poput Bookera Littlea, B.B. Kinga, Howlina Wolfa i Bobbyja Bluea Blanda. Osim toga proučavao je glazbu Bacha, Debussyja, Ravela, Stravinskog, Bartoka i drugih velikana klasične glazbe, a studirao je kod stručnjaka za Bartokovu glazbu Halseya Stevena na University of Southern California, gdje je diplomirao 1960. Jednako značajno obrazovanje stjecao je svirajući s glasovitim jazzistima poput Dona Cherryja, Charlesa Mingusa, Ornettea Colemana, Chica Hamiltona i Cannonballa Adderleya, te u big bandu Geralda Wilsona.

Punu afirmaciju doživio je sredinom 1960-ih, utemeljivši vlastiti sastav u kojem su karijeru počele zvijezde današnjeg jazza poput Keitha Jarretta, Cecila McBeeja i Jacka DeJohnettea. Album »Forest Flower« iz 1966., što ga je ostvario s tim kvartetom, bio je prvi u povijesti jazza koji je prodan u više od milijun primjeraka. U tom je razdoblju, za istoimeni album, skladao svoje najpoznatije djelo, »Forest Flower«, koje odražava suštinu njegovih promišljanja o glazbi, a ona su zasnovana na načelima profinjenosti, duhovnosti, humanosti, uzvišenog osjećaja zajedništva, slobode i ljubavi.

S tim je kvartetom, osim što je kontrabasist bio Ron McClure, 1967. nastupio na jazz festivalu u Tallinu u Estoniji koja je tada bila sastavni dio Sovjetskog Saveza. Sastav je u tajnosti prešao granicu i nastupio ilegalno, što nije prošlo bez sankcija. Bio je to povod za kažnjavanje entuzijasta koji su organizirali koncert. Jednom su čovjeku s radiotelevizije, koji je bio snažno naklonjen njihovoj glazbi, zbog toga dali otkaz na poslu. Tada je tamo bio i jedan ruski umjetnik po kojeg je kasnije došao KGB i poslali su ga na prisilni rad u Sibir, samo zato što je sudjelovao u organizaciji tog koncerta.

»Ti su ljudi toliko propatili«, rekao je Lloyd u jednom od naših razgovora, prisjećajući se tog događaja. »Tada je sve bilo kruto, rigidno i teško. Ne prihvaćam i osuđujem takvo ponašanje prema ljudima. Imam tople osjećaje prema patnjama drugih. Patim zbog patnji drugih ljudi. U mojoj glazbi srećom ima mjesta za osvježenje, mir i nadahnuće. Dobra glazba me uvijek uzdiže. Kad god nastupam, sviram za Stvoritelja. Također želim uspostaviti kontakt sa slušateljima, jer svi mi imamo taj osjećaj čuđenja, traženja višeg smisla postojanja. Postoje načela koja me vode, a ne mogu se izreći riječima, ali ih duboko osjećam. Godinama su me zvali da ponovno dođem u Tallin i konačno su uspjeli. Vremena su se u međuvremenu promijenila, uspjeli su se osloboditi sovjetske dominacije. Ponovno sam vidio neke od ljudi s televizije, ali i neke znanstvenike koji su zaljubljeni u jazz i sudjelovali su u organizaciji našeg prvog dolaska. Duboko su me dirnule njihove priče o teškim vremenima.«

U gradskoj su vijećnici njemu u čast priredili veliku proslavu s prijamom, pjenušcem, sastavom koji je svirao… Predstavili su ga preko razglasa, govorili o važnosti toga događaja za njih i dodijelili mu nagradu. »Jedan je čovjek govorio kako su sretni jer godinama nisu imali festival i dodao je da konačno imaju Charlesa Lloyda«, rekao je. »To je bilo dirljivo i toplo i nagnalo me je na plač. Suze su mi same potekle.«

Umrijeti i ponovno se roditi

Godine 1969. Lloyd je rasformirao kvartet, prekinuo s turnejama i otišao živjeti na selo, iako se nije potpuno povukao iz glazbenog života. Početkom 1970-ih snimio je nekoliko ploča i surađivao s glazbenicima raznih stilova, među ostalima s popularnim sastavima Beach Boys, Canned Heat i The Doors, ali to su bile tek sporadične suradnje. Povukao se u nastojanju da kroz boravak u osami i kontemplaciju pokuša obogatiti svoj duhovni život ne bi li postao boljom osobom i promijenio stav i odnos prema ljudima. Ta nastojanja pozitivno su se odrazila, ne samo na njega kao osobu, već i na njegovu glazbu. »U tom mjestu bez ljudi, nedaleko oceana, mogao sam živjeti mirnim životom i trudio se promijeniti svoj karakter«, rekao je. »Mnogo sam postio, meditirao, posvetio se molitvama, razmišljao o životu i smislu življenja, o tome što mogu učiniti da postanem bolja osoba za svoju braću i sestre. Život i ljude koji žive u tom svijetu nisam doživljavao kao sastavni dio njega samoga. Ovaj svijet je mjesto kroz koje brzo prolazimo, a glazba… ugasiš svjetlo i ona zaustavi vrijeme. Beskonačna je, vječna. To je duh, to su slike raja i vječnosti koje se ispoljavaju kroz glazbu. Počele su mi se ukazivati slike glazbe vječne vrijednosti. I ako u tom trenutku pogledam na svijet, on nimalo ne sliči na svijet koji ta glazba dočarava. Nije kao šumsko cvijeće (»Forest Flower« je najpoznatija Lloydova skladba). A u glazbi je toliko obećanja.

Želio sam »umrijeti«, otići. Bio je to dug i bolan proces, »umrijeti« i ponovno se »roditi«. Čovjek mora biti pripravan živjeti na svoj način a da ga u tome ne spriječe, no na neke stvari, one koje su dirigirane s više instance, ne možete direktno utjecati. Mnogo sam naučio kroz blues. Blues mi govori da život može postati tragedija ako odustanete i mislite da nema nade. Postoji nešto u glazbi što dolazi kroz nas, mene i moje kolege glazbenike, neki neizmjerni ushit, bratstvo, zajedništvo, zato jer imamo određeno iskustvo. Tada sam shvatio da ponovno želim svirati. Imao sam jaku viziju, osjetio sam da moram dijeliti svoju glazbu s drugima. I dok sam još živio na selu k meni je došao Michel Petrucciani, taj mali momak kojeg je trebalo izbaciti na scenu i omogućiti mu da krene svojim putem. Želio sam to napraviti i vratiti se.«

Eksplozija supernove

Lloyd se na nagovor klavirista Michela Petruccianija početkom 1980-ih vratio aktivnom muziciranju i do danas je ostao jednim od najzapaženiijih kreativaca jazza. S njim je, kao članom svog sastava, u prvoj polovici 1980-ih poduzimao turneje i snimio dva albuma. Bili su to sjajni, fascinantni koncerti, uvijek ispunjeni pozitivnim vibracijama. Lloyd se vratio na velika vrata.

Jedan od mojih najuzbudljivijih jazz događaja upravo je vezan uz Lloyda i Petruccianija. Bilo je to na jednom jazz festivalu koji se održavao na otvorenom, dakle pred tisućama ljudi. Tada pijanist već godinama nije svirao s njim, no prije koncerta koji je Lloyd održao s kontrabasistom Daveom Hollandom i bubnjarom Idrisom Muhammadom u backstageu sam vidio da su doveli Petruccianija, nešto se došaptavali i sakrili ga u garderobu. Naslutio sam da pripremaju smicalicu i koncert sam proveo naslonjen na pozornicu, neposredno kraj glasovira koji je već bio postavljen za nastup sljedećeg benda.

U trenutku najvećeg ushita, kad je Lloyd u svom karakterističnom zanosu uronio u sferu nesvjesnog, Petrucciani se pojavio za klavirom i počeo svirati. U svirci trija na djelić sekunde osjetilo se iznenađenje i zbunjenost, ali Lloyd je, bez da je uputio pogled prema Petruccianiju, shvatio što se događa iza njega i odjednom je poletio. Ostali nisu mogli sakriti smješak. Osjećao sam se poput kakvog zvjezdoznanca koji teleskopom promatra eksploziju supernove. Iznenadni ponovni susret i suradnja rezultirali su glazbom punom uzbuđenja i snažnih emocija. Dogodilo se ono suštinsko, što jazz čini tako uzbudljivom, nepredvidivom, spontanom, komunikativnom glazbom. U žaru svirke, poneseni frenetičnom reakcijom hipnotizirane publike, glazbenici su zaboravili na vrijeme. Nije to bilo prvi put da su Lloyda trebali tjerati s pozornice, jer nije bio svjestan koliko je dugo svirao.

»Kad sviraš vrijeme ne postoji«, rekao je. »Stvaraoci glazbe izvan su vremenskih dimenzija. To je posve drukčiji svijet. Živimo u vječnosti. Kad sviram vrijeme ne postoji. Postoji samo sada.«

Charles Lloyd živi za takve uzbudljive trenutke u kojima se osjeća duhovno zajedništvo među glazbenicima, ali i između glazbenika i publike. Naime za njega su uvijek duhovnost i osjećajnost bili ispred intelektualnog, svjesnog, racionalnog. Osjećao sam to prigodom svakog koncerta, ali i mnogobrojnih susreta, a svaki je bio drukčiji, ali upečatljiv, kao, primjerice, kad smo smo se jednog ljeta, opušteni na ležaljkama na balkonu njegove hotelske sobe u austrijskim alpama, divili osunčanim vrhuncima. U jednom trenutku kao da je upao u drugu dimenziju i počeo je pričao o tome kako je u mlađim danima sa svojim suradnicima letio preko ovakvih planina i mislio da će promijeniti svijet…

Potom je uzeo iPod, sebi ostavio jednu slušalicu, a drugu je dao meni. Slušali smo istu izvedbu, a ja sam osjećao kao da smo dvije polovice istog bića, sjedinjeni u čaroliji glazbe. Mistična glazba, potpuno drukčija od bilo čega što je do tada snimio, a dojam je bio pojačan pogledom na predivne, ali i zastrašujuće stjenovite oblike. Udaraljke i bubnjevi Erica Harlanda, tabla Zakira Hussaina, alt i tenor saksofon, glasovir, razne flaute, tarogato (Lloyd je jedan od rijetkih glazbenika na svijetu koji je na poklon dobio ovo tradicijsko glazbalo slično klarinetu, ali egzotična zvuka, koje se ljubomorno »skriva« u transilvanijskom etničkom krugu) Charlesa Lloyda – sva ta glazbala sjedinjena u opojan zvukovni sklad. Poput zen meditacije.

»Čovječe, moraš objaviti album s tom glazbom!« rekao sam mu. I doista, diskografska kuća ECM objavila je CD »Sangam« s tom snimkom, a istoimeni Trio, u kojem je svirao sa Zakirom Hussainom i Ericom Harlandom, nastavio je koncertirati. »Bilo je to mistično iskustvo jer smo svirali nepripremljeni, bez plana«, rekao je. »Jednostavno bi počeli svirati. Naše je sviranje poput molitve.«

Eliksir života

Tom glazbom Lloyd je još jednom pokazao da nije opterećen stilskim okvirima i da je glazba za njega sveta. »Mnogi ne vole naziv jazz«, rekao je. »Etikete više nisu prikladne. Volim cjelokupnu glazbenu tradiciju. Da je živ, Bach bi danas – zbog svježine te glazbe – svirao s nama. Svake večeri istražujemo. Bavimo se nečim što je istinski eliksir života. To je osjećajnost, intuicija, sposobnost kretanja kroz vrijeme i prostor kako bi se nebesa otvorila.«

Sve osim jedne skladbe za taj program napisao je Charles Lloyd, koji je tijekom karijere skladao enorman broj djela. Mnoga je posvetio određenim osobama, mnoga su nadahnuta duhovnim temama, a neka posebnim događajima. Primjerice, neke skladbe ostvario je duboko potresen terorističkim napadom na njujorške blizance u čijoj se blizini tada zatekao. »Ratovi i katastrofe se, na žalost, neprestano događaju diljem svijeta, i to tisućama godina, zapravo od kada su ljudi jedni na druge počeli bacati kamenje. Taj me događaj posebno pogodio. Kad sam se vrati kući, sjeo sam za glasovir i počeo svirati spirituale i druge pjesme. Tom glazbom želio sam izraziti potrebu za blagošću, jer svijet treba više blagosti. Iz sebe sam izbacio pjesme raznih žanrova koje su mi se nagomilale u glavi. Morao sam osloboditi emocije. Svjetski su problemi uvijek prisutni, ali nadam se da će ljudi dobre volje izaći na kraj s njima. Slušam taj unutrašnji glas, smiran i nesputan i tako pokušam pronaći pravi put.«

Iako je u osamdeset i drugoj godini života, Loyd i dalje putuje diljem svijeta, koncertira i snima albume. Slušajući ga na jednom od prošlogodišnjih koncerata nisam osjetio ni trunak slabosti, njegove su izvedbe još uvijek uvjerljive i moćne, a izvan pozornice, u razgovoru, osjeća se smirenost, blagost, privrženost, poniznost, mudrost. No njegova su razmišljanja uvijek usmjerena prema duhovnom, ponekad i mističnom.

»Na čudnom smo mjestu, ali istodobno nismo sami«, rekao je. »Osjećam da me netko vodi prema kraju, dolazi smrt i od toga ne mogu pobjeći. Zato se sada pripremam da se suočim s time. Stvoritelj me promatra i nadam se da neću uraditi nešto čega bih se posramio. Ne smijemo drugima činiti ono što ne želimo da drugi čine nama. S ljubavlju u srcima idemo naprijed prema kraju puta. Dolazim iz te škole zadnjih putnika, onih koji žele odslužiti i maknuti se. Važno je prepuštanje višem cilju. S ljubavlju u srcima idemo naprijed prema kraju puta. Svima želim dobro duhovno putovanje kojim prolazimo.«