OSIJEK – Osječko ljeto kulture, popularni OLJK, od svojeg osnutka 2000. godine prerastao je u najveću kulturnu manifestaciju ove vrste u istočnoj Hrvatskoj. Inicijalno u želji da se redovite djelatnosti u kulturi produže tijekom mjeseca srpnja, danas u 24. izdanju ovog Festivala dolazi do spajanja mjeseca lipnja i rujna nudeći Osječanima i njihovim gostima gotovo svakodnevna događanja. Ovogodišnje otvorenje tako je bilo 28. lipnja koncertom popularna 4 tenora, dok će spektakularno zatvaranje biti 31. kolovoza nastupom orkestra 100 violina.

Ono što vanjski promatrač može vidjeti jest da postoji suradnja i sudjelovanje mnogih kulturnih djelatnika i ustanova, ali i onih izvan kulture koji svesrdno pomažu u ostvarenju programa. Tako, primjerice, vidimo da se programi sastoje od koncerata klasične, jazz, tradicijske i popularne glazbe, ali i izložbi, radionica, projekcija filmova, kazališnih predstava, aktivnosti za djecu (OLJKIĆ), književnih večeri i slično. Popis lokacija na kojima se programi održavaju također je bogat, a mora se priznati, iako to možda mnogi Osječani ne prepoznaju, ali prepoznajemo mi iz drugih krajeva, da je Osijek doista svake godine sve uređeniji, prepun održavanih parkova, obnovljenih povijesnih građevina, pristupačnih i prikladnih lokacija upravo i za održavanje različitih kulturnih događaja. Ono što možda nedostaje je neko službeno mrežno mjesto na kojem bi se nalazile objave koje su ažurne, a koje bi na pretraživačima ukoliko ste izvan Osijeka, bilo odmah uočljivo. Postoje, doduše, društvene mreže, ali su one u pravilu načinjene dan za dan i često su manje pregledne.

Program

Tako je, primjerice, na dan koncerta »Klasika pod zvijezdama« sredinom dana došlo do promjene koncertnog prostora iz dvorišta Glazbene škole u prostor Kulturnog centra Osijek, što kao informacija do mnogih u publici nije došlo, pa su oni koji su došli na prvotno mjesto zakasnili na koncert i, zbog toga, ulazili u dvoranu tijekom prvih nekoliko točaka programa. Ipak, profesionalnost u organizaciji je vidljiva, vizuali jasni, a ljubaznost postojeća.

Dvorana, odnosno atrij Kulturnog centra Osijek pokazao se kao zanimljiv prostor u kojem je doista moguće održavanje i manjih koncerata. Još da je arhitekt središnje stubiše izmjestio tako da prostor otvori umjesto da ga prepolovi, bilo bi ovo i idealno mjesto. Ovako, osim stotinjak osoba, svi ostali morali su koncert više slušati, a manje vidjeti. Ako govorimo o nastupajućem ansamblu, radi se o članovima Osječkog baroknog ansambla i članova orkestra HNK-a u Osijeku koji su se, za ovu prigodu, udružili pod zastavom Festivalskog ansambla OLJK. No, da ne bude nikakve zabune, nije to bio veliki ansambl, dapače, sastojao se samo od šest umjetnika: Béla Nagy, Vilim Škreblin i Vladimir Piskunov na violini, Veronika Kilmajer na violi, violončelistica Maja Iljkovski i kontrabasist Igor Crnek. A program… eh, gotovo da je sastavljen za publiku koja je vjerojatno nakon svake točke iskazivala ovacije i zadovoljstvo.

Najsloženije djelo u svojem cikličnom obliku od četiri stavka (Tempo di Csárdás, Vivace, Allegretto moderato i Presto) bio je Divertimento br. 1, op. 20 L. Weinera u kojem su se izvođači predstavili kao ansambl. Uslijedile su zatim Introduction et Tarantella, op. 43 i Ciganski napjevi, op. 20 skladatelja P. De Sarasatea, a u prvoj se kao solist predstavio Vilim Škreblin, dok je drugu solistički oblikovao Béla Nagy. Mali predah od solističkog izričaja bio je Ples sablji A. Khachaturiana, da bi odmah potom uslijedila Molitva E. Blocha (solistica Maja Iljkovski) i Tambourin Chinois F. Kreislera (solist Vladimir Piskunov). Do kraja programa izvedene su još Hora Staccato G. Dinicua, Završno kolo iz opere »Ero s onoga svijeta« J. Gotovca, Por una Cabeza C. Gardela, Mađarski ples br. 1 J. Brahmsa te svevremenski i megapopularni Csárdás V. Montija.

Emotivno i muzikalno

Govoreći o kvaliteti izvedbe može se reći da su umjetnici pokazali potrebnu razinu muziciranja, kao i povremeno intenzivno poznavanje stila, posebno u smislu tradicijskih elemenata u stiliziranim skladbama. Naravno, čim se radi o gudačima mora se reći i da su to glazbala u kojima se sve čuje i malo toga se sakriti može, pa se svakako ne radi o savršenoj izvedbi bez trunke problema. Ono, međutim, što je ostavilo znažan dojam jest činjenica da se sviralo zdušno, emotivno, promišljeno i, danas sve manje viđeno, muzikalno. Ako se pogledaju skladbe na programu odmah se može uočiti da je kod većine njih izuzetno važno znati »kako«, »gdje« i »na koji način«, a to su članovi ovoga ansambla jako dobro znali. To su, također, i stvari koje se teško ili nikako mogu naučiti već ih ili imaš ili nemaš. Virtuozitet u smislu tehničkih besprijekornosti drugi je vid sviranja, onaj kojeg prečesto danas stavljamo u prvi plan, posebno u formalnom obrazovanju, pa dobivamo manje glazbenike, a više robote bez duše kojima je cilj brzo i forte.

S tim mislima može se zaključiti da je ovo bio koncert za dušu, onakav kakvog bi očekivali i od nekog iskusnog narodskog ansambla, a publika je to svakako prepoznala. Pljeskala je, doduše, između stavaka jer valjda se i u Osijeku to znanje pomalo gubi (ili je teško pročitati program), ali je pljeskala od srca. Manja kritika može se uputiti dvjema skladbama (Plesu sablji i Završnom kolu) i to ponajprije zbog činjenice da se radi ne samo o aranžmanima, već o potpunim obradama koje ne slijede inicijalnu partituru, već je modificiraju čineći je prikladnom za ovaj instrumentalni sastav. No, ni Khachaturian ni Gotovac nisu bili neznalice koje su, eto, iz hira imale veliki orkestar, već vjerojatno su ipak znali zašto je tome tako, a obrade na ovaj način zvuče nezgrapno, teško i neuvjerljivo pa jedino što iza njih ostaje je neka glavna tema koju smo prepoznali. Glazbena literatura obiluje tako lijepim i efektnim skladbama pa je možda bolje držati se originala.

Virtuoznost

No, sve navedeno ne umanjuje dojam, posebno virtuoznost Nagyja i Piskunova, virtuoznost različite vrste (jedna temperamentnija od druge), ali i muzikalnost koju je doista kroz molitvu donijela Iljkovski. Pohvalno je da se orkestarski glazbenici ili pedagozi stavljaju u uloge komornih glazbenika ili solista jer je to medicina za vlastite umjetničke sposobnosti. Publici pohvala za dolazak i energiju kojom je izvođače nagradila na način da su sigurno i nakon jednog dodatka, osjećali potrebu da se i dalje trude i ponude neki novi i zanimljivi koncert. Svima koji ovom koncertu nisu nazočili preporučujemo mnoge druge slične, manje ili veće, kojima možete prisustvovati, koliko smo shvatili u pravilu besplatno (!), tijekom ovog vrućeg slavonskog ljeta.