Henry Kissinger, bivši američki državni sekretar i najznamenitiji i najuplivniji geopolitički strateg minulog 20. stoljeća, koji je svojom svestranom diplomatskom, političkom, ali i akademskom karijerom (profesor međunarodnih odnosa na čuvenom sveučilištu Harvard) obilježio, a uveliko i oblikovao cijelu našu epohu i čiji je utjecaj na međunarodnom planu još uvijek prisutan, nedavno je proslavio stoti rođendan i to po osobnoj želji u Fürthu, rodnom gradu u Njemačkoj (iz koje je s obitelji morao 1938. emigrirati, kako bi kao Židovi izmakli antisemitskim pogromima) u gradskom kazalištu, u kojem je prije ravno 90 godina zajedno s ocem nazočio izvedbi Beethovenove opere »Fidelio«. Očito ganut, slavljenik se u emotivnom nastupu pred uzvanicama svečanog koktela prisjetio tog, ali i niza drugih događaja iz »njemačkog« razdoblja svoga djetinjstva i mladosti, koje je zbog divljanja nacističkih hordi bilo tako brutalno prekinuto.

Obitelj Kissinger na vrijeme je uspjela napustiti Njemačku i preko Londona emigrirati u SAD, a kada je, tada mladi Henry dobio američko državljanstvo (1943.), kao pripadnik američkih vojnih postrojbi sudjelovao je 1944. u borbama u rodnoj zemlji, da bi kasnije, kao »njemački govornik« i vrstan znalac njemačkih (ne)prilika služio kao prevoditelj i obavještajac u tamošnjoj američkoj okupacijskoj zoni. Upravo ga je ta obavještajna komponenta tajanstvenosti i povučenosti bitno obilježila i u kasnijem životu, tako da ga nisu bez razloga nazivali »velikim meštrom i magom tihe diplomacije«. Koliko se god kasnije činilo da uživa u svekolikoj medijskoj pompi oko sebe, da je sveprisutan u javnosti, ne samo kao istaknuti političar, već i pripadnik američkog/svjetskog celebrityja uvijek okružen lijepim starletama, kao i slavnim glumicama (često su ga viđali u društvu Gine Lollobrigide, Zse Zse Gabor i Candice Bergen), Kissingeru su zapravo jedini pravi afrodizijak bili vlast i moć kojima se obilato (o)koristio i tu je medijsku sliku sustavno i smišljeno gradio kako bi skrenuo pozornost s onoga što je često u tajnosti, izvan dometa, pa i kontrole same američke političke nomenklature, tek uz znanje samog vrha predsjedničke administracije ustvari radio. To vješto i često beskrupulozno manipuliranje javnošću bili su i ostali karakteristikom njegova političkog imidža, ali i svakodnevnog ponašanja, jer u njegovom je životu politika bila i ostala sve.

Dvije ljubavi: knjige i nogomet

Prigodom rođendanske proslave u rodnom Fürthu slavljeniku se videoporukom obratio i aktualni njemački predsjednik Frank Walter Steinmeier, na Henryjevoj rodnoj kući lokalne su vlasti postavile spomen-ploču, a odlikovan je i najvišim bavarskim, Maksimilijanovim odličjem, da bi na vrhuncu »fešte« predsjednik bavarske vlade Markus Söder zahvalio slavljeniku što se neprestano, bez obzira na osobno tragično iskustvo nacističkih progona i kao američki vojnik, kao i kasnije kao istaknuti američki političar zalagao za tolerantan odnos prema Nijemcima i Njemačkoj, upozoravajući američku, ali i svjetsku javnost da se pobjednici, usprkos holokaustu, ne smiju osvetnički ponašati, već im oprostiti i pružiti priliku za novi početak. Također je pohvalio Kissingera za intervju koji je svojedobno dao uglednom tjedniku Der Spiegel, kako se pravi političar od formata postaje tek onda kada vođen vizijom i spoznajom shvati kako se do ostvarenja velikih ciljeva dolazi postupno, politikom »malih koraka«, a zapravo to je sukus svekolike njegove političke filozofije, koje se, istine radi treba reći, ni sam nije dosljedno držao, ali rečenica kojom je završio svoje kapitalno djelo »Diplomacija«(1994.): »Putovi ne postoje, oni se stvaraju hodanjem«, uistinu relevantno pokazuje i dokazuje zašto i kako je uspio prokrčiti nove, a zatrpati stare putove na međunarodnoj političkoj sceni.

Henry (zapravo Heinz Alfred) Kissinger rođen je 27. svibnja 1923. u Fürthu, u obitelji ortodoksnih Židova; otac Louis (1889. – 1984.) bio je ugledni gimnazijski profesor koji je obožavao Heinricha Heinea i njemačku kulturu (što je prenio i na svoja dva sina), a majka Paula Stern (1901. – 1998.) potjecala je iz bogate trgovačke porodice, iako domaćica bila je izrazito obrazovana žena. Obitelj je držala do svojih židovskih korijena, ali se jednako tako osjećala i Nijemcima, stoga ideje cionizma nikada nisu imale »prođu« u obitelji Kissinger, koja je financijski solidno živjela, ali u kojoj se inzistiralo na radišnosti, umjerenosti i skromnosti. Henryja i njegovog mlađeg brata Waltera učili su da kao Židovi moraju »za koplje« biti bolji od drugih, u protivnom neće uspjeti u društvu. Kasnije, kada je u SAD-u Henry postao slavan i bogat, nikada se tim bogatstvom nije razmetao, živio je (i danas živi) u skromnom stanu; iako u visokim godina, još uvijek neprestano radi (na čelu je svoje konzultantske tvrtke »Kissinger Associates« osnovne 1982. koja vodi velike komercijalne poslove), a u vremenima pune stvaralačke aktivnosti znao je mjesecima, neprekidno, neumorno raditi po dvadeset sati na dan, a po osobnom priznaju ima samo dvije ljubavi: to su knjige i nogomet (veliki je fan lokalnog kluba iz rodnog grada) i jednu slabost: uživa u vožnji u svom luksuznom Mercedesu i kako kaže, to je jedini luksuz kojim se ničim ne da opravdati.

Harvardski seminari

Po dolasku u Ameriku, obitelj koja je ostala bez svega morala se snalaziti kako zna, oba su brata uz učenje morala i raditi, ali vremenom zahvaljujući očevim poslovnim vezama situacija se znatno poboljšala; Henry je nastavio pohađati srednju školu u New Yorku (Washington Heights), ali i nastavu kod rabina Bauera, potom je upisao studij ekonomije na City Collegeu koji je morao prekinuti nakon što su ga regrutirali u vojsku. Po povratku iz rata (1947.) nastavio je studij međunarodnih odnosa na glasovitom Harvardu, gdje se ubrzo istakao kao jedan od najboljih studenata; magistrirao je 1952. a doktorirao 1954. da bi potom sve do 1971. godine djelovao na istom sveučilištu kao profesor međunarodnih odnosa i geopolitke. Kasnije je često obrazlago zašto se u svom znanstvenom radu zainteresirao za razdoblje s početka 19. stoljeća (1812. – 1822.) tvrdeći kako su krucijalni problemi karakteristični za to doba nalik onima s kojima se danas suočavamo. Kissinger tvrdi da »društva više postoje u vremenu, nego u prostoru; država je skup pojedinaca ali koji stiče identitet spoznavanjem opće povijesti, to je jedino iskustvo koje države imaju i njihova jedina mogućnost da nauče nešto za sebe, jer povijest je sjećanje države.«

Međutim, povijest, sama po sebi, ali i kao znanost mora biti više od puke akademske discipline, mora (p)ostati upotrebljiva i kako bi tu tezu potvrdio, Kissinger je od 1952. na Harvardu organizirao danas glasoviti Harvard international Seminary, koji su pohađali studenti iz cijelog svijeta, a od kojih su kasnije mnogi imali vodeće funkcije u svojim državama. Henry je osmislio nastavni program, imao je vodeću organizacijsku ulogu i kroz 17. godina koliko je trajao program, stekao je odlične veze sa svijetom politike, krupnog kapitala, akademske zajednice, glavnim ličnostima vodećih američkih i svjetskih tiskanih i elektronskih medija, tako da je postao čest gost najgledanijih TV-emisija, a tekstove je objavljivao u najprestižnijim novinama. Jednostavno, postao je osoba bez koje se američka vanjska politika nije mogla zamisliti i tako je praktički ostalo sve do danas. Savjetovao je ili surađivao sa svim američkim predsjednicima od Dwighta Eisenhowera, pa danas do Joe Bidena, uz izuzetak Ronalda Reagana s kojim nakon kraće suradnje više nije mogao pronaći zajednički jezik. Posebice su često njegove savjetničke usluge (naravno ne računajući Richarda Nixona i Geralda Forda) koristili John Kennedy, Bill Clinton, Barack Obama i George W. Bush junior oko rata u Afganistanu.

Važno je napomenuti: iako su seminari bili njegovo djelo i on je bio njihov spiritus movens, u formalnom smislu nikada se nije nalazio na nekoj čelnoj funkciji, to je bilo pravilo od kojeg nikada nije odstupao, uvijek je iz pozadine, iz sjene upravljao i dok se uspinjao prema vlasti i kada je u njoj obnašao najvažnije dužnosti. U svemu tome mnogo mu je pomogao njegov mentor William Yandell Elliot pod čijim je nadzorom i uz čiju je potporu akademski stasavao, odnosno (na)pisao dva rada koja su ga odmah po objavljivnju lansirala u »zvijezde«. Prvi je govorio o Kantovoj filozofiji (usporedba »Kritike čistog uma« i »Kritike praktičkog uma«), a drugi o značenju povijesti, zapravo se radilo o diplomskom radu (najopsežnijem u povijesti Harvarda, preko 400 stranica) u kojem je posredovanjem refleksija na filozofske ideje Oswalda Spenglera, Arnolda Toynbeea i Immanuela Kanta, slobodu definirao »kao unutrašnje iskustvo na temelju kojeg prepoznajemo alternative«. Elliot je radove ocjenio briljantnom »kombinacijom Kanta i Spinoze«, a Henry se time počeo kontinuirano baviti iznalaženjem odgovora: je li moguće (p)ostvariti »vječni mir« u duhu Kantove filozofije, a ujedno (raz)otkriti kako se pojedinac suočava sa značajnim moralnim dilemama, o čemu je pisao u svojoj nedavno objavljenoj knjizi »Leadership; Six Studies in World Strategy« (2022.); zapravo radi se o šest studija o globalnoj strategijii gdje je analizirao političko nasljeđe i vizionarske ideje Charlesa de Gaullea, Konrada Adenauera, Lee Kuan Yewa, Richarda Nixona, Anvara el Sadata i Margaret Thatcher. Tim je povodom Lauri Secor dao veliki intervju (za The World Street Journal) u kojem je naglasio kako postoje dva liderska arhetipa: pragmatizam državnika i vizionarstvo hrabrih proroka, a po njemu danas nitko od suvremenih političara ne posjeduje ove kvalitete.

Kapitalna ostvarenja

Akademsku, ali i političku slavu je zadobio rano, već kada je 1957. objavio knjigu »Nuklearno oružje i američka vanjska politika«, koja je postala »Biblijom« tzv. doktrine elastičnog odgovora, novoosmišljena strategija primjerena američkom viđenju hladnog rata. Do detalja je analizirao opasnosti koje sa sobom nosi razvoj nuklearnog oružja i već je tada najavio ono što stalno ponavlja i što je ponovio i na nedavnom skupu u Davosu da razvoj nuklearne tehnologije nosi i novi sadržaj u diplomaciju, ali i vojne doktrine; ovo sveuništavajuće oružje u politici mora (po)služiti »odstranjivanju« protivnika, jer izuzev prijetnje nacionalnom opstanku, niti jedna druga okolnost ne bi primorala zaraćene strane da izbjegnu nuklearni Armagedon. Stoga se zalaže da SAD moraju imati jače oružje od ostalih i to po svaku cijenu, jer će time odvratiti neprijatelja od napada i to je pozicija koja ne pita za cijenu.

Iako mu je radni tempo bio i ostao ubitačan, jednostavno nije znao za odmor, Kissinger je ipak usprkos svemu, posebice jer nije skrivao naklonost prema lijepim ženama našao i prostora za bračne veze; prvi se put oženio 1949. s Ann Fleischer (brak je trajao do 1964.), također Židovkom i emigrantkinjom iz Njemačke s kojom je dobio dvoje djece: sina Davida i kći Elisabeth (oboje uspješni u svojim karijerama), a drugi se put oženio deset godina kasnije s Nansy Maggines (upoznao ju je dok su zajedno surađivali s čuvenom i bogatom američkom dinastijom Rockefeller), s kojom se još uvijek nalazi u braku. Tijekom svih ovih godina Kissinger je napisao dvadesetak knjiga, od kojih nekoliko spada u kapitalna ostvarenja međunarodne politike, odnosa i geopolitičke strategije; uz ranije spomenute valja podsjetiti na još dvije: »World Restored: Castelereagh, Metternich and the Restoration of Peace 1812.-1822.« iz 1957. i »World Order« iz 2014. Za razumijevanje njegova političkog djel(ovanj)a važni su i njegovi opsežni, trotomni memoari (»The White House«,1979; »Years of Upheaval«, 1982. i »Years of Renewal« iz 1999.), a svojedobno je u intervjuu za The Economist najavio knjigu o umjetnoj inteligenciji, koju je nedavo i objavio u koautorstvu s Ericom E. Schmidtom, bivšim direktorom Googlea, i Danielom Huttenlocherom, u kojoj razmatraju probleme do kojih će uskoro doći i kako se s tim velikim i neizvjesnim izazovima suočiti u budućnosti.

Znanstveno i političko djelo

Kissingerov politički uspon je počeo još 1955. kada je postao »spiker« Vijeća za međunarodne odnose, a zapravo se radi(lo) o prestižnom znanstvenom institutu, u kojem se upoznao s Nelsonom Rockefellerom i od tada su se učvrstile Henryjeve veze s republikancima. Ali, iako je član stranke, nikada nije težio nekoj istaknutoj stranačkoj funkciji tako da je po tom pitanju zapravo osta(ja)o neovisan i mogao je komotno surađivati, kako s republikanskim, tako i s demokratskim predsjedničkim administracijama i opsluživati ih svojim politički savjetima, čime je izrastao u svojevrsnu nacionalnu instituciju kakve do tada, a niti poslij (njega) nije bilo. U međuvremenu je postao članom famozne Bilderberg Group, kako mnogi kažu »svjetske Vlade u sjeni«, odnosno »tajanstvene« skupine najmoćnijih ljudi svijeta, a tu su članstvo u moćnom Aspen institute, Bohemian Clubu, Centru za strategijske i internacionalne studije…

O Kissingeru i njegovom znanstvenom i političkom djelu, koje je zapravo neodvojivo, napisani su tomovi knjiga. Alistair Horne, koji se proslavio studijom Henryjeva djelovanja u samoj jednoj, 1973. godini, a pisanje je započeo prije 15-ak godina, izračunao je da do tada objavljeni materijali o »junaku njegove priče« teže preko 33 tone. Ali, ipak valja izdvojiti opsežnu studiju, zapravo velebnu sintezu (zamišljenu u dva toma) Nialla Fergusona, profesora povijesti sa Stanforda i Harvarda: »Kissinger 1923. – 1968; Idealist« (za sada izašao samo prvi dio), u kojoj je maestralno analizirao, koristeći se i obilnom arhivskom građom i dokumentacijom, lik i djelo ovog nesumnjivo klasika moderne politologije, genijalnog, ali istodobno i krajnje kontrovernog političara, koji je bio spreman (u)činiti prave stvari za mir u svijetu, ali i zažmiriti na brojne zločine, promišljeno ih poticati, pa i organizirati. Kissinger je, piše Ferguson, na vrhuncu moći »dominirao čitavim svijetom« naše novodobne povijesti; sve je sugovornike, pa i one koji se s njim ni u čemu nisu slagali fascinirao britkim umom, fenomenalno lucidnim analizama globalnih polit-ekonomskih problema i savršenim poznavanjem niza pitanja o kojima je tako suvereno pisao, ili ih pokušavao praktički (raz)riješiti u vrijeme obnašanja dužnosti američkog državnog tajnika, bez ikakve sumnje jedne od najmoćnijih funkcija u čitavom svijetu.

Ferguson je deset godina pedantno pisao i strpljivo istraživao, »kopajući« po stotinama arhiva, uključujući i onu privatnu, oko koje se vodila borba, može li je Henry (po napuštanju pozicije državnog tajnika) zadržati u svom vlasništvu (dok na koncu nije bio prisiljen predati je na čuvanje na sveučilište Yale) i tako je nastalo vrhunsko znanstveno djelo, koje nije samo izvrsno stilski napisano, već predstavlja svojevrstan bildungsroman o životnom putu, fascinantnoj akademskoj i političkoj karijeri nositelja najviših američkih državnih odličja i priznanja, člana nacionalne Akademije znanosti i umjetnosti, kao i dobitnika Nobelove nagrade za mir, zajedno s Vijetnamcem Le Duc Thoom (1973.), zbog doprinosa okončanju rata u Vijetnamu, ali na koncu je, po svemu sudeći ispalo da se norveški Storting prenaglio u svojoj odluci, jer se pokazalo da je još do ostvarenja mira daleki put. Dakako, ostaje i otvoreno pitanje: zar nije apsurdno dodijeliti najveće mirovno priznanje čovjeku u čijoj viziji geopolitičkih odnosa nikada nije bilo (isuviše) mjesta za ljudska prava, etičnost i humanost.

Kineski prijatelj

Kako sam već napisao, Kennedy mu je otvorio vrata Bijele kuće, međutim, prvu pravu priliku dao mu je njegov nasljednik na predsjedničkoj funkciji Lyndon Johnson, ali oboje su zazirali jedan od drugog, tako da se Henry (u)brzo naša »na ledu«. Međutim, u eri predsjednika Richarda Nixona, a potom i njegova nasljednika Geralda Forda, Kissinger se na velika vrata vratio na političku scenu, prvo kao savjetnik za nacionalnu obranu, a potom i državni tajnik i tako je trajala njegova dekada kada je »žario i palio« svjetskom politikom i stekao epitet »političkog maga«, čarobnjaka kojem u politici uspijeva sve što zamisli. Svojim pregovaračkim umijećem postavio je temelje za svršetak dogogodišnjeg, krvavog rata u Vijetnamu i izgradnju nove »arhitekture mira« u Indokini. Ali, prave »zvjezdane trenutke« slave doživio je nakon dugih, tajnih diplomatskih inicijativa i pregovora kada je došlo do normalizacije, a potom i uspostave punih diplomatskih odnosa između Pekinga i Washingtona, koji su nedvojbeno značili prekretnicu u suvremenoj povijesti. Dakako, nezaobilazna je bila i njegova uloga u formuliranju tzv. politike detanta, utemeljena na vojno-strategijskoj ravnoteži velesila (SAD i SSSR), za koju Henry nije jamčio da garantira mir, ali bio je uvjeren kako ograničavanje broja nuklearnih projektila na obje strane sigurno pridonosi spriječavanju sukoba širih razmjera koji bi u nekontroliranim uvjetima mogao rezultirati nuklearnim ratom i katastrofom kojom bi bila uništena naša civilizacija, ali i sam život na našem planetu.

Kissinger se nije istakao samo u »omekšavanju« hladnoratovskih odnosa Amerike i Rusije (SALT-1, sporazum o smanjivanju nuklearnog arsenala), već se znatno angažirao i u Jomkipurskom ratu (1973./4.), naravno braneći pozicije Izraela, ali je i Arapima ponudio racionalan okvir za pregovore i sklapanje mirovnog sporazuma kojim bi se uvažavali interesi sukobljenih strana. Dakle, stvorio je novu konfiguraciju na Bliskom istoku, nalik onome što je ostvari(va)o politikom detanta, odnosno popuštanja u Europi dijalogom sa Sovjetskim Savezom i stvaranjem Organizacije europske sigurnosti i suradnje (OESS). Ali, usprkos slavi i moći sve se više pojavljivalo kritičara njegove politike; brojni su ga političari i intelektualci napadali, posebice »mlađi« američki naraštaji (prozvali su ga Kilinger) optužujući ga da kao krut real-političar nikada ne odustaje od svojih zamisli i ne obazire se na ljudske žrtve i silne patnje naroda koji se nađu u zoni »američkih interesa«. Ferguson je zaključio: »Nijednog modernog državnika, sigurno nijednog američkog državnog tajnika nisu toliko poštovali, a potom grdili kao H. Kissingera«.

Ono što je možda, iz današnje perspektive, najvažnije dostignuće njegove diplomacije jest kinesko otvaranje prema svijetu i uključivanje Kine u globalni sustav; poslije tajnog puta u Peking (srpanj 1971.), dogovorio je s kineskim vrhom da Nixon dođe u posjet Kini u veljači 1972., ali prije toga trebalo je, da bi se izbjegli svi eventualni nasporazumi, utanačiti niz stvari i sve je to Kissinger uspio prevladati zahvaljujući svojoj uistinu genijalnoj vještini da ne prihvati sve uvjete koje je kineski partijski i državni vrh postavljao pred Amerikance, a da ih istodobno i ne odbije, jer bi time zatvorio vrata za pregovore. Tijekom pregovora najveći je problem za Amerikance bio: kako priznati politiku »jedne Kine«, a pri tome ne povući priznanje Tajvana; Kissinger je uporabio ideju koju je svojedobno (1954.) Johnu Fosteru Dullesu predložio tadašnji američki veleposlanik u Kini, odnosno iskoristio je činjenicu da su i Kina i Tajvan još za vrijeme građanskog rata priznale da »postoji samo jedna Kina«, te da ni SAD ne bi trebale (o)sporiti takav stav, što je u praksi značilo kako su i u Washingtonu i u Pekingu, kada su govorili i(li) pisali Kina zapravo na umu imali različite Kine. To je formula koja praktički vrijedi i danas i zarad koje su Kissingeru, kada je nedavno iznova posjetio Kinu (do sada preko sto puta) iskazali sve počasti, nazvavši ga »starim, dokazanim i provjerenim prijateljem«, što u njihovom političkom rječniku ima i veću važnost od bilo kojeg formalnog priznanja.

Malo je ličnosti/stranaca u svekolikoj povijesti komunističke Kine kojima su iskazali takvu (po)čast. Uostalom, tijekom svog života Kissinger se susretao i razgovarao s gotovo cijelom vodećom garniturom komunističke Kine: Mao Zedongom, Chou En lajem, Deng Xiaopingom, Hu Jintaoom, Jiang Zeminom, Xi Jinpingom…

Rat u Vijetnamu

Nedavno je (svibanj, 2023.) Kissinger u intervjuu za The Economist istakao kako su danas SAD i Kina dvije istinske velesile čija se vojna konfrontacija, kako sada stoje stvari, čini neizbježnom, a takve okolnosti zahtijevaju odgovorne lidere, kako bi se izbjegle fatalne posljedice po čovječanstvo. Obje su strane, tvrdi Kissinger, uvjerene kako joj ona druga predstavlja strategijsku prijetnju, tako da svako »narušavanje balansa« može (o)lako eskalirati u sukob nepojmljivih razmjera i stoga se taj rivalitet Amerike i Kine mora promatrati s nekoliko razina. Prva je glasovita Tukididova klopka, po kojoj ona sila koja je u usponu može započeti rat sa silom za koju vjeruje da je u silaznoj putanji moći. A, Kina je uvjerena da ona napreduje, dok Amerika gubi moć. Druga se razina može prepoznati u kineskim nakanama da preoblikuju svjetski multilateralizam na novim osnovama, na kojima bi Peking vodio glavnu riječ u globalnoj politici, jer Kinezi smatraju da su UN, MMF i slične institucije američke tvorevine. Stoga Kinezi danas pokušavaju užurbano (iz)graditi paralelene institucije, ali to je čak i dugoročno teško ostvariva zamisao. Treća je razina redefiniranje savezništva; problem je što današnja Kina zapravo i nema saveznika, taj pojam nije ni ugradila u svoje političke doktrine, tako da za sada Americi nije ozbiljna prijetnja, ali najave oko moguće invazije na Tajvan ne bi trebalo samo tako, olako ignorirati. I četvrta je razina osiguranje plovnih putova, budući da Kina oko 80 posto svoga uvoza ostvaruje morskim putovima i sve dok nije u stanju i fizički zaštititi »svoja mora«, neće se olako upuštati u bilo kakve oružane sukobe širih razmjera, a Kissinger je nabrojao 12 kriznih točaka, odnosno teritorijalnih sporova u kineskom okruženju, što zapravo samo ide u korist/prilog Washingtona, budući da bi te zemlje tražile američku zaštitu u slučaju vojne eskalacije.

Rat u Vijetnamu u kojem su američki vojnici doživjeli težak poraz, velika je mrlja u Kissingerovoj biografiji, posebice zbog nemilosrdnog bombardiranja Kambodže. (pri čemu za intervenciju u toj zemlji Bijela kuća nije imala dozvolu Kongresa), koje se često naziva i „Kissingerovim tajnim ratom“, a odvijalo se pod kodnim nazivom „Operacija meni“. Tijekom ove operacije Amerikanci su bacili oko 110.000 tona bombi koje su usmrtile stotine tsuća civila; to je razaranje bilo dio ratne strategije vezane za Vijetnamski rat i trajalo je gotovo 20 godina (1955.-1975.), a sve s opravdanjem da se spriječi širenje komunizma u tom dijelu svijeta. Još i prije dolaska Nixona na vlast, američke su vojne postrojbe neprekidno bombardirale komunistički Sjeverni Vijetnam, ali i susjedne zemlje (Laos i Kambodžu) preko kojih je išla opskrba (oružje, hrana, lijekovi…) vlasti u Hanoju, a tom je taktikom „vijetnamizacije rata“, tj. eskalacijom oružanih sukoba zamišljenom u Bijeloj kući „dirigirao“ upravo Kissinger. Bombardiranjem Laosa i Kambodže trebalo je zastrašiti, oslabiti i demoralizirati komunističke vlasti u Hanoju, a njihovim saveznicima, prije svega Kini i SSSR-u staviti do znanja da Amerika ni po koju cijenu neće odustati od suprotstavljanja „komunističkoj agresiji“. Razmjeri i posljedice američkog bombardiranja još su i danas zastrašujući: preko 80 milijuna bombi u Laosu nije razminirano, a od svršetka Vijetnamskog rata (1975.), odnosno pada Sajgona, kada su se Južni i Sjeverni Vijetnam pod komunističkom vlašću ujedinili, od tih „zaostalih eksplozivnih naprava“ poginulo je preko 50 tisuća civila. Spomenimo i činjenicu kako Nixona i Kissingera, recimo pitanja apartheida, odnosno rasne diskriminacije u Južnoafričkoj Republici (JAR) nisu uopće brinula; mirne su duše dozvolili da se vojne snage Pretorije uključe u građanski rat u Angoli i uopće bili su posvema indiferentni prema riješavanju pitanja mira, siromaštva, gladi i prenapučenosti Afrike, koja je grcala u neriješivim problemima.

Uredništvo Arhiva nacionalne sigurnosti (nevladina udruga, osnovana 1985. od strane neovisnih novinara/istraživača, s ciljem da se što je više moguće onemogući sve raširenija tendencija američke administracije kako bi svoje djelovanje (u)činila tajnim i tako izbjegla kontrolu javnosti, posebice po pitanjima tzv. nacionalne sigurnosti), danas je središte istraživačkog novinarstva i posjeduje ogromnu „knjižnicu“ američkih, vladinih deklasificiranih dokumenata i upravo je uoči Kissingerova stotog rođendana objavio opsežan materijal, naslovljen „Dokumentarno nasljeđe H.K.“, koji je podijeljen u osam cjelina (tajno bombardiranje i prisluškivanje, Čile, ljudska prava, operacija Condor, kriza u južnoj Aziji, Suharto i Istočni Timor, Kuba i Kissingerovi telefonski razgovori) iz kojeg je razvidno kako je bivši državni tajnik „izigravao američke zakone i sustav vrijednosti na kojima počiva američko društv“.. Ukazuje na Kissingerove veze s argentinskom vojnom huntom koja je kontrolirala tzv. Odrede smrti, odnosno kako ih je (ne)izravno poticao na masovne progone političkih protivnika, ali i njihovo fizičko eliminiranje (primjerice atentat na Orlanda Leteliera, čileanskog (Alledeovog) veleposlanika u Washingtonu. Time je, kako stoji u dokumentima „Kissinger preuzeo odgovornost za poticanje na zločine protiv humanitarnog prava“, a treba podsjetiti kako je još 2001. poznati engleski publicist Christopher Hitchens objavio knjigu o američkom državnom tajniku gdje je pisao o njegovoj odgovornosti za zločine počinjene tijekoma rat u Indokini, svrgavanje legalno izabranog čileanskog socijalistički orijentiranog predsjednika Salvadora Allendea , poticanje genocida na Istočnom Timoru itd. Interesantno je primjetiti, kako je naprosto čud(n)o da je Kissinger, iako najbliži Nixonov suradnik, ostao neokrzunt veliko aferom prisluškivanja i špijuniranja Watergate; dapače, nakon što je Nixon morao napustiti Bijelu kuću, Henry je nastavio i pod novim američkim predsjednikom Geraldom Fordom voditi State Department.

A, kada govorimo o našim krajevima, Kissinger je podržavao nazočnost vojnih postrojbi SAD u BiH, ali recimo ne i bombardiranje SRJ. Tvrdio je da Clinton ne bi trebalo da vojno intervenira, budući Kosovo ne predstavlja prijetnju po stabilnost Europe, a NATO jednostavno nije u stanju „nametnuti pomirenje“ Srba i Albanaca. Pozivajući se na real-politiku, upozoravao je kako Rusiju nije moguće slomiti sankcijama, jer je to put u veliku neizvjesnost, budući Putin raspolaže ogromnim nuklearnim arsenalom, a pitanje je, bez ogleda na strahovladu koju provodi, koliko stvarno kontrolira situaciju u svojoj zemlji.

Na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu tri mjeseca prije ruske vojne invazije na Ukrajinu, Kissinger je upozoravao kako hitno treba početi s pregovorima o Krimu, jasno aludirajući kako smatra da anektirani poluotok treba ostati u sastavu Rusije, na što mu je ukrajinski predsjednik Zelenski oštro odgovorio kako mu se čini da „stari, dobri Henry“, ne živi u 2022. godini, već u 1938. i da se ne obraća publici u Davosu, već u Münchenu prije Drugog svjetskog vrata. Međutim, ove, 2023. godine, Kissinger je priznao da je pogriješio i da Ukrajinu treba primiti nu NATO, ali još uvijek Putina vidi kao „racionalnog, defanzivnog realista“. Danas je situacija sve gora, tvrdi Kissinger, ali jednako tako i pozicija SAD, jer se lako može dogoditi da se Rusija „otuđi“ od Europe i na drugoj strani potraži saveznike, a iz ove perspektive dok se barem tako čini, sukob Kine i SAD ne može izbjeći, ova situacija zahtjeva posvemašnje preuređenje svjetskog poretka, a to jedino može učiniti Amerika. Al,i pitanje koliko je ona danas za to sposobna? Ma koliko se nekome danas ova upozorenja mogu učiniti anakronim, ne treba zaboraviti da ih izgovora, Henry Kissinger, jedan od najboljih analitičara naše epohe, vrsni znalac povijesti (i) politike, koji se time nije bavio samo na akademskoj razini, već je dugo vremena i sam kreirao povijest. I ako netko zna što govori, što se događa iza kulisa svjetske politike, to je upravo onda „dobri stari Henry“, bez ogleda kako ga (pro)sudili: kao mirotvorca i(li) zločinca. A, gotovo je sigurno i jedno i drugo.