Retrospektivna izložba Ivana Meštrovića, upravo otvorena u Klovićevim dvorima, upoznaje nas s njegovim impozantnim likovnim opusom, a mi ovim povodom podsjećamo na njegova književna djela. Šira javnost prepoznaje ga kao vrhunskog kipara svjetskoga glasa, a oni upućeniji znaju i da je Meštrović autor memoara, pripovijedaka i romana. U tekstu »Imaginarni razgovori Ivana Meštrovića« autor Dalibor Prančević podsjeća da književni pokušaji Ivana Meštrovića sežu u doba prije njegova odlaska na studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, 1901. godine. Primjerice, 1899. Meštrović piše pjesmu u desetercu »Vilo moja pivat mi pomaži« koju posvećuje fra Andriji Kačiću Miošiću. Kako ističe Prančević, takva posveta mladog umjetnika ne treba čuditi budući da mu je

»Pismarica« Andrije Kačića Miošića, iz koje su se čitali i recitirali stihovi prilikom tradicionalnih seoskih sijela, karakterističnih za Meštrovićevu drnišku krajinu, bila važan umjetnički poticaj. Na popisu književnih djela Ivana Meštrovića nalazimo i pripovijetke pod naslovom »Ludi Mile«, autobiografski roman »Vatra i opekline« te dramske tekstove »Razgovori s Michelangelom«, a u rukopisu su povijesna drama »Kambus«, »Aleksandrida« i »Kejo«.

Nama su ovom prilikom zanimljivi »Razgovori s Michelangelom« koje je 2007. godine objavila Školska knjiga. U knjizi je tiskano osam dramskih tekstova u kojima Michelangelo razgovara s mnogim suradnicima i suvremenicima, a razgovori se temelje na umjetnosti, vjeri, božanskoj milosti i stvaranju. Michelangelo ih vodi u vrijeme rada na jednoj od svojih najpoznatijih umjetnina: David, Sikstinska kapela, grobnica pape Julija II. i druge.

Posebno je zanimljivo vrijeme i mjesto nastanka ovih tekstova, naime nastali su u jesen 1941., i to u ustaškom zatvoru na zagrebačkoj Savskoj cesti. Ustaška je vlast tada zatvorila Meštrovića kao sumnjivog i nepodobnog, a ubrzo je s njime zatvorsku sobu dijelio i slikar Jozo Kljaković. Meštrović je kasnije, 1952., napisao kako je nastalo ovo njegovo djelo, a popratno pismo bilo je upućeno nepoznatom izdavaču. No djelo do danas nitko nije objavio, a Meštrovićevo pismo objavljeno je kao uvod u njegove drame. Meštrović je u tom pismu s gorčinom osudio ustaški režim i njegove postupke, ali i čovjeka koji izgubi ljudsko dostojanstvo. Ogorčen vremenom i ljudima, uzeo je lik slavnog Michelangela te je kroz njega progovorio o tim trenucima svoga života, jer je i njegov davni »kolega« bio u sporu s tadašnjom vlašću, odnosno s rimskim papom. Kako su u zatvorskim uvjetima mogli nastati »Razgovori«? Prema natuknici u Modernim vremenima, neimenovani je ustaški časnik Meštroviću i Kljakoviću dostavljao u ćeliju cigarete, a onda je Meštroviću prokrijumčario pisaći papir i olovku. To je bilo dovoljno da nastanu ovi dramski razgovori.

Prema riječima Dalibora Prančevića, vrlo je zanimljiv naslov koji Ivan Meštrović bira za zbirku svojih dramskih tekstova. Naime, »Razgovori« impliciraju dvojak karakter: povijesni dijalog znamenitih suvremenika s Michelangelom i Meštrovićev transpovijesni razgovor sa slavnim prethodnikom, koji ga je zaokupljao veći dio stvaralačkog vijeka. Empatijski odnos prema Michelangelu osobito je izražen u monološkim dionicama tekstova, a ponekad se čini kao da čitamo autobiografiju samog Ivana Meštrovića. »Valja napomenuti kako on u memoarskim zapisima ‘Uspomene na političke ljude i događaje’ navodi djelo pod promijenjenim naslovom ‘Michelangelovi i moji imaginarni razgovori’, što potkrjepljuje aspekt intimna dijaloga dvaju kipara. Dvojica kipara postavljaju pitanja koja su ih tijekom života zaokupljala i pokušavaju iznaći odgovore. Međutim, ukoliko se odgovorima na zapravo univerzalna pitanja i približe, uvijek se pojavljuje sumnja toliko svojstvena vitalnim i nemirnim duhovima«, navodi Prančević, dodajući da se u mnogim Meštrovićevim djelima prepoznaje utjecaj njegova prethodnika.

U »Razgovorima« je moguće detektirati i pojedine likovne probleme koji su zaokupljali Ivana Meštrovića. To su prije svega razmišljanja o značenju lijepog i ružnog u umjetnosti.