RIJEKA – Lipanj u zgradi kazališta tradicionalno ne privlači veći broj posjetitelja predstava i koncerata što je bio slučaj i s komornim koncertom pod nazivom »Večer vokalne lirike«. Unatoč ugodnom klimatiziranom prostoru gledalište je ostalo sablasno prazno, a posjetitelji su se međusobno srdačno pozdravljali s obzirom na to da su se gotovo svi međusobno poznavali.

S druge strane, trud koji je uložilo kazalište također nije bilo nešto posebno ili upečatljivo pa se na praznom prosceniju nalazio jedino glasovir uz svega nekoliko ponavljajućih svjetlosnih brojeva. Dašak vizualne ljepote unio je jedino svečani zastor Matka Trebotića koji doista rijetko imamo priliku vidjeti. Naime, navedeni zastor naručen 2008. godine dio je tzv. Jadranskog poliptiha kojim je umjetnik osim riječkog ukrasio i splitsko te dubrovačko kazalište, a koji se izuzetno dopadljivo pojavljuje kao dekorativni element prikazujući motive notnih zapisa Ivana pl. Zajca i slova glagoljice. Sjedinjujući riječ i glazbu ovaj je zastor na sebi svojstven način upotpunjavao slično sjedinjenje koje su umjetnici izvedbama tvorili ispred njega jer je program koncerta uglavnom bio sastavljen od solo-popijevki domaćih i stranih autora.

Solisti

Da je umjesto Trebotićevog bio kojim slučajem spušten drugi svečani zastor, onaj koji prikazuje bakarske gromače autora Otona Glihe iz 1981. godine, dodatna povezujuća nit bila bi vidljiva s prvom točkom programa Moja zemlja skladatelja Ivana Matetića Ronjgova na tekst Drage Gervaisa koju je izvela nacionalna prvakinja opere, sopranistica Kristina Kolar. Uslijedila je skladba Když mne stará matka zapívat učívala iz ciklusa Cigánské melodie skladatelja Antonina Dvoraka, a svoj je upečatljivi nastup Kolar završila poznatom Zajčevom Domovini i ljubavi na tekst Ilije Okrugića. Rijetka je to prilika čuti Kolar kako nastupa u riječkom kazalištu pa je publika bila zadovoljna što se takva prilika, u kojoj je Kolar pokazala dostojanstvo u nastupu, ukazala makar i na ovom koncertu. Tenor Marko Fortunato, koji je nastupio drugi, za svoj je program odabrao Ständchen Franza Schuberta, La barchetu Reynalda Hahna i Non t’amo piú Francesca Paola Tostija (tekst za skladbe napisali su Franz Grillparzer, Pietro Buratti i Carmelo Errico), a izvedba je bila lijepa i pomalo suzdržana.

Publika, sukladno mogućnostima s obzirom na brojnost, lijepo je pozdravila sve izvedbe, a posebnu naklonost zadobio je i Stipe Bilić koji je kao korepetitor sudjelovao u cijelom koncertu. Vidljivog talenta i dokazanog iskustva u pijanističkom smislu, Bilić je pokazao i korepeticijske sposobnosti koje su bile vrlo dobre, a u programu je samostalno izveo i Arabesku u D-duru, op. 18 te Träumerei Roberta Schumanna. Treći solist bio je bariton Ivan Šimatović koji se predstavio skladbom Net tolko tot znal, op. 6 br. 6 iz ciklusa Šest romansi Petra Iljiča Čajkovskog na tekst Johanna Wolfganga Goethea, a zatim je uslijedila folklorom nadahnuta Grana od bora Borisa Papandopula te Serenada Josipa Hatzea.

Zajc i Pejačević

Posebno u Papandopulovim taktovima čula se Šimatovićeva neposrednost i prodornost u glasovnoj izvedbi i karakteru, ali je nedostajalo mekoće i finije izrađenosti u prvoj skladbi. Nešto od spomenute prodornosti i posebno dikcije teksta mogla bi preuzeti Gabrijela Deglin koja je, ipak, bila vrlo stilski i interpretativno točna u svim svojim skladbama, a mimikom lica pokazala je i svoje uživanje u izvedbi i poznavanje materijala koji predstavlja.

Program koji je odabrala bila je Moja dika Ivana pl. Zajca na tekst Ante Benešića, U lovu je mjesec na sunce iz ciklusa Sedam pjesama op. 23 br. 4. Dore Pejačević na tekst Wilhelmine von Wickenburg te Vse se okreče Tomislava Uhlika na tekst Sanje Sabljak. Možda i ponajbolji nastup u cjelini među muškim izvođačima imao je bariton Davor Nekjak izvevši tri skladbe iz ciklusa Don Quichotte à Dulcinée Mauricea Ravela na tekst Paula Moranda. Siguran zapjev, fraza i zaokružen ton u svim glasovnim registrima upotpunjen ekspresivnim scenskim nastupom pokazali su (ponovo) svu kvalitetu ovog mladog umjetnika. Na kraju koncerta, nekako slabijeg intenziteta s obzirom na očekivani grand finale, nastupio je Bože Jurić Pešić i to sa skladbama Widmung Roberta Schumanna na tekst Friedricha Rückerta, Malinconia Vincenza Bellinija te Mattinata Ruggera Leoncavalla. Neosporno potentnog glasovnog materijala, ali uvijek uz nedostajuću finoću vođenja tona i stilski izrađen nastup kao da je bitno samo otpjevati visine, Jurić Pešić, iako tenor koji je na kraju koncerta izveo same glazbene poslastice, nije od publike dobio veće zapaženo odobravanje.

Na koncertu se, unatoč najavi, nije pojavila Anamarija Knego, a koncert je trajao tek nešto više od jednog sata bez stanke. Osim već spomenutog razočaravajućeg broja prisutnih posjetitelja za sljedeće ovakve programe savjetuje se ipak inovativniji pristup u odabiru repertoara jer su zapravo sve izvedene skladbe dio ispitnih programa pjevačkog odsjeka na muzičkoj akademiji, a uz malo mašte ili većeg zalaganja i ulaganja možda bi ovakvi koncerti, s obzirom na relativno male tehničke zahtjeve, mogli biti prave ljetne poslastice za brojne domaće građane ili turiste našeg grada.