Povjesničarka umjetnosti Daina Glavočić autorica je knjige u kojoj se bavi riječkim, fijumanskim slikarima, između dva rata. Riječ je o naslovu »Likovna scena međuratne Rijeke 1920. – 1940.«. Bio je to povod za razgovor s autoricom koju smo zamolili da nam ispriča kako je došlo do tog projekta, koji je od iznimne važnosti za Fijumane, ali i za riječku likovnu scenu.

– Radeći kao kustos u Modernoj galeriji, gdje je bilo takvih slika, počela sam razmišljati o tome kako su nastale, što su sve autori naslikali. Nije bilo puno podataka, te sam tako počela istraživati stare novine ne biH li otkrila nešto više o njima i njihovim djelima. To nije bilo dovoljno. Nije se znalo biografije tih umjetnika. Odnosno znalo se nešto, ali nedovoljno. Počela sam istraživati po drugim knjižnicama, točnije u Trstu, Roveretu, Rimu, Padovi…, gradovima u kojima su ti slikari nakon odlaska iz Rijeke počeli novi život. Počela sam otkrivati sve više podataka o njima, njihovim djelima i izložbama. Smatrala sam da se to treba rasvijetliti, jer su oni dio riječke likovne scene,​ pojašnjava riječka povjesničarka umjetnosti

– Niti Venucci, kao glavni predstavnik tog razdoblja, nije bio dovoljno poznat ni u Rijeci, niti u inozemstvu. Bilo mi je stalo da se čim više umjetnika obradi. Uspjela sam skupiti tridesetak imena umjetnika koji su djelovali između dva rata. To je razdoblje od kojih dvadesetak godina, što nije puno, ali je važno. To je bilo dobro vrijeme, jer oni su željeli napredak u slikarstvu. Željeli su odmak od tradicionalnog slikarstva, koje je u Rijeci bilo daleko popularnije od avangardne umjetnosti. To je bilo tako jer su u Rijeci živjeli trgovci, bankari, industrijalci čiji je ukus bio dosta prosječan i najviše su voljeli klasiku i figurativno slikarstvo, kaže Daina Glavočić.

Istraživanje je, kaže, trajalo desetak godina.

– To mi je bilo zanimljivo jer sam smatrala da se tako popunjavaju informacije za muzejski fundus. Nije dovoljno imati djelo i autora, već treba posjedovati i neke druge podatke o tome. Imala sam mogućnost službeno posjetiti Riječki muzej i arhiv u Rimu, u Roveretu, gdje se nalazi najveća zbirka futurističke umjetnosti, te muzej Revoltella i Gradsku knjižnicu u Trstu. Tako sam dolazila do novih spoznaja i kontakata. Dopisivala sam se s pojedinim Fijumanima u Genovi, u Rimu, Monfalconeu… Od njih sam dobivala informacije, fotografije, kataloge. Kad su esuli napuštali Rijeku zasigurno nisu imali mogućnost odnijeti slike, ali su poneki imali fotografije nekih od tih radova, što je za mene bilo od izuzetne važnosti. U suprotnome to bi za nas bila izgubljena baština. Ovako se uspjelo se spasiti bar jedan dio, kaže Glavočić, pojašnjavajući da Državni arhiv u Rijeci nije imao građu jer je nastradao nakon Drugog svjetskog rata.

– Već nakon D’Annunzia jako se puno dokumentacije izgubilo i zatrlo. Bilo je potrebno sakupiti u knjizi što više podataka o tom razdoblju i mislim da sam u tome uspjela, zaključuje.

Kada je riječ o njezinim favoritima po pitanju umjetničkog senzibiliteta, kaže da se najviše bavila Romolom Venuccijem zahvaljujući donaciji njegove udovice Muzeju moderne umjetnosti.

– Tako se uspjelo sakupiti najviše materijala i slika. Puno sam toga saznala od profesorice Erne Toncinich, koja se prije mene bavila njegovim opusom i umjetničkim dostignućima te organizirala nekoliko izložbi. Tijekom istraživanja došla sam i do vlasnika slika umjetnika Ladislaoa De Gaussa koji su omogućili posudbu djela za retrospektivu. A de Gauss je meni puno zanimljiviji, veseliji, životniji, moderniji nego Venucci koji je mračniji, tragičan, iako su oba studirala u Budimpešti i tako bili u doticaju sa suvremenim umjetničkim tokovima. Odlazili su i na Biennala u Veneciju. U njihovom arhivu pronašla sam fotografije i podatke te važne informacije kada je De Gauss tamo izlagao, pojašnjava naša sugovornica.

U tome razdoblju između dva rata, u Rijeci je djelovalo i nekoliko slikarica.

– Zahvaljujući Francescu Drenigu koji je okupio slikare u takozvanu avangardnu grupu, uz Mariju Arnold, Federicu Blandu, Mirandu Raicich, one su bile poticane za stvaranje suvremene umjetnosti, jer generalno nisu dobivale javno priznanje za svoje stvaralaštvo. Okupio ih je i tako bodrio da budu kreativne, da izlažu u Trstu, Genovi, Padovi. Recimo umjetnica Anita Antoniazzo Bocchina, bavila se avangardnom fotografijom, slikarstvom, pedagogijom ali i konzervatorstvom. No, nakon odlaska u Italiju 1947. godine više se nije vratila živjeti u Rijeku, već je dolazila samo povremeno istražujući i detaljno dokumentirajući groblje Kozala. To je međuratno razdoblje bilo politički vrlo burno, no umjetnost je otvarala tu neku drugu priču koju moramo baštiniti, zaključuje riječka povjesničarka umjetnosti.