Fotografija je u dvadesetome stoljeću doživjela duboke transformacije koje su redefinirale umjetnički izraz i društvene trendove, omogućujući da postane neizostavan alat za dokumentiranje stvarnosti i za kreativno izražavanje.

Brzi tehnološki napredak ovog razdoblja pretvorio je fotografiju u pristupačan i sveprisutan medij, čineći ga ključnim sredstvom za bilježenje svakodnevnog života i važnih povijesnih događaja.

Istovremeno, fotografija je uspjela dobiti priznanje kao umjetnička forma, pružajući umjetnicima mogućnost istraživanja granica vizualne percepcije i subjektivnosti, pa se u tom kontekstu valja osvrnuti na one umjetničke utjecaje pod kojima se fotografija razvijala početkom dvadesetoga stoljeća.

Fotografija – subverzivni alat

Nadrealizam je službeno započeo kao pokret objavom »Manifeste du surréalisme« pjesnika Andréa Bretona u Parizu 1924. godine. Kao i dadaizam, koristio je fotografiju kao sredstvo za kritiku konvencionalnih umjetničkih normi te tako ona vrlo brzo zauzima središnje mjesto u tom pokretu.

Oba pokreta bavila su se istraživanjima podsvijesti, snova i iracionalnog, koristeći fotografiju kao alat za subverziju i istraživanje novih oblika izražavanja. Nadrealisti nisu ovisili o promišljenoj analizi ili trezvenom računanju; naprotiv, smatrali su da sile razuma blokiraju pristup mašti.

Edward Weston, »Pepper No 30«, 1930.

Oni su primijenili koncept automatizma, gdje su se oslanjali na spontano stvaranje bez svijesti o kontroli ili racionalnome razmišljanju. Ova metoda uključivala je brzo snimanje ili stvaranje fotografija koje su odražavale trenutne misli i osjećaje, čime su se stvorili radovi koji su bili nepredvidivi i samim time potpuno autentični.

Nadrealisti su često koristili svakodnevne predmete u svojim fotografijama, smještajući ih u neobične kontekste. Ova praksa je omogućila umjetnicima da otkriju »čaroliju« običnih stvari, naglašavajući njihovu simboliku i značenje, a takva upotreba predmeta kao umjetničkih elemenata doprinijela je razvoju novih estetskih vrijednosti u nadrealizmu.

Spoj sna i stvarnosti

U djelima Mana Raya i Mauricea Tabarda korištenje takvih postupaka kao što su dvostruka ekspozicija, kombinirano tiskanje, fotomontaža i solarizacija dramatično su dočarali spoj sna i stvarnosti. Drugi fotografi koristili su tehnike poput rotacije ili izobličenja kako bi učinili svoje slike jezovitima.

Man Ray, »Black and White«, 1926.

Hans Bellmer opsesivno je fotografirao mehaničke lutke koje je sam izrađivao, stvarajući čudno seksualizirane slike, dok je slikar René Magritte koristio kameru kako bi stvorio fotografske ekvivalente svojih slika.

Fotograf poput Philippa Halsmana koji je blisko surađivao sa slikarom Salvadorom Dalíjem koristio je kompleksne fotomontaže dobivajući bizarne motive i simbolike koje su izazivale jake emocije i poticale na razmišljanje.

Maurice Tabard, »Untitled – solarized face«, oko 1930.

Nadrealizam je značajno obogatio fotografski izraz, omogućavajući umjetnicima da istražuju nove dimenzije stvaranja. Njegova sposobnost da spoji stvarnost i fantaziju, kao i da istraži duboke psihološke teme, ostavila je trajan utjecaj na umjetnost fotografije.

Utjecaj nadrealizma na fotografiju može se vidjeti i u suvremenoj umjetnosti, gdje mnogi umjetnici i dalje istražuju teme snova, identiteta i fantastike. Ova praksa nastavlja inspirirati fotografe da koriste inovativne tehnike i pristupe kako bi stvorili radove koji pomiču granice tradicionalne fotografije.

Sinteza umjetnosti i zanata

Bauhaus je prestižna umjetnička škola, osnovana je 1919. godine u Weimaru, u Njemačkoj. Njezin cilj bio je stvaranje sinteze između umjetnosti i zanatskog oblikovanja.

Pod vodstvom Waltera Gropiusa, škola je revolucionirala način na koji se promišlja o umjetnosti, dizajnu i arhitekturi, a održavali su se tečajevi stolarstva, tkanja, keramike, slikarstva, grafike i fotografije. Među najistaknutijim umjetnicima i dizajnerima Bauhausa nalaze se Marcel Breuer, Wassily Kandinsky i László Moholy-Nagy.

Laszlo Moholy-Nagy, »The Law of Series«, 1925.

Početkom dvadesetoga stoljeća kamere su postale pristupačne svima zahvaljujući masovnoj industrijskoj proizvodnji. Mnogi pripadnici Bauhausa koristili su ovaj novi medij kako da dokumentiraju svakodnevicu tako i da istražuju nove tendencije u fotografiji.

Godine 1929. pokrenut je fotografski tečaj pod vodstvom Waltera Peterhansa. Ključni članovi koji su se bavili fotografijom su László Moholy-Nagy koji je značajno pridonio razvoju fotografije kao umjetničke forme, Lucia Moholy poznata po svojim dokumentarnim fotografijama koje su bilježile rad i život u školi, Erich Consemüller koji je radio na dokumentiranju arhitekture i proizvoda Bauhausa doprinoseći razvoju vizualnog identiteta škole, T. Lux Feininger poznat po svojim slikama i fotografijama koje su istraživale svjetlost i kompoziciju i Marianne Brandt poznata po svom radu u dizajnu, također je eksperimentirala s fotografijom, posebno u kontekstu reklamne i umjetničke fotografije.

Laszlo Moholy-Nagy, “Photogram 2”, 1931.

Promatrajući fotografije proizašle s odjela fotografije na Bauhausu, moguće je uočiti određene zakonitosti: naglašavanje odnosa čovjeka i arhitekture, ljudi u neuobičajenim situacijama, neobični fenomeni, dupla ekspozicija, motiv ruke, sjena kao nositelj kompozicije i narativni princip.

Nova vizija

Tako se pojavljuje fotografija koja pripada »Neue Sachlichkeit« ili »Novoj viziji«. Okosnica »Nove vizije«, tog pravca fotografije unutar Bauhaus škole bila je usmjerena na inovacije u tehnici i estetskom pristupu, s naglaskom na eksperimentiranje i istraživanje novih mogućnosti koje fotografija nudi.

Riječ je o pristupu koji je s jedne strane njeguje vrlo preciznu fotografiju, ali s novim uglovima snimanja, eksperimentima sa svjetlom, a s druge strane duplim ekspozicijama, fotomontažama, fotogramima i kolažima. To je nešto što danas smatramo normalnim u analognoj fotografiji, a zapravo je estetika koja je razvijena upravo na temeljima Bauhausa.

T Lux Feininger, “Zgrada studija Bauhaus, pogled prema gore” 1927. – 1928.

Bauhaus stil, obilježen jednostavnošću, funkcionalnošću i minimalizmom, ostavio je dubok trag na dizajn i arhitekturu diljem svijeta. Bauhaus je težio stvaranju nove vizualne kulture čija je estetika uključivala čak i bizarne teme, čime su se umjetnici distancirali od tradicionalnih konvencija fotografije. Poticao je slobodu izražavanja i kreativnost među svojim studentima, smatrajući igru ključnom komponentom stvaralačkog procesa.

Bauhaus škola prestala je s radom 1933. godine zbog političkih i društvenih okolnosti koje su nastupile u Njemačkoj dolaskom nacističkog režima na vlast. Dolazak Adolfa Hitlera i nacista označio je kraj razdoblja kulturne i umjetničke slobode koja je bila prisutna u Njemačkoj tijekom 1920-ih.

Bauhaus, kao institucija koja je promicala avangardne ideje, modernizam i internacionalizam, našla se u sukobu s ideologijom nacističke partije koja je odbacivala sve što se nije uklapalo u njihovu viziju tradicionalne, nacionalističke i rasno čiste njemačke kulture.

Zatvaranje Bauhausa označilo je kraj jedne od najutjecajnijih škola umjetnosti, dizajna i arhitekture u dvadesetome stoljeću, ali ideje i principi koje je razvila nastavljeni su diljem svijeta radom njezinih bivših učenika i nastavnika koji su emigrirali u različite zemlje.

Stvaranje inovativnih formi

Avangardni pokret u Rusiji nastao je kao dio šireg europskog modernističkog trenda početkom dvadesetoga stoljeća, ali je svoj vrhunac doživio nakon Oktobarske revolucije 1917. godine. Umjetnici su u ovome periodu tražili nove načine izražavanja kako bi odrazili radikalne društvene i političke promjene koje su se događale u zemlji.

Avangardisti su se trudili distancirati od »buržoaske umjetnosti« i stvoriti inovativne forme koje su bile u skladu sa socijalističkim idealima. Njihov rad bio je često eksperimentalne prirode, koristeći nekonvencionalne tehnike, poput fotomontaže, geometrijske apstrakcije i ekstremnih perspektiva.

Među najistaknutijim umjetnicima ovoga pokreta bili su Aleksander Rodchenko, Varvara Stepanova, Kazimir Malevich, Vladimir Tatljin i El Lissitzky koji su, kako bi izrazili svoje ideje o društvenoj transformaciji i novom socijalističkom poretku, koristili različite medije, od slikarstva i skulpture do grafičkog dizajna i fotografije.

Aleksander Rodchenko, »Mother«, 1924.

Fotografija je u avangardnom pokretu zauzimala posebno mjesto, naročito radovima Aleksandra Rodchenka i Varvare Stepanove. Rodchenko je bio pionir u korištenju fotografije kao umjetničkog medija, eksperimentirao je s neobičnim uglovima snimanja i radikalnim perspektivama koje su potpuno preoblikovale tradicionalni pristup fotografiji u Rusiji.

Njegove fotomontaže bile su vizualno snažne i služile su kao alat za propagandu socijalističkih ideala, prikazujući radnike, industrijalizaciju i kolektivni rad. Stepanova, koja je bila blisko povezana s konstruktivizmom, koristila je fotografiju i grafički dizajn kako bi istaknula ulogu žene u novom društvu, promovirajući ideje emancipacije i obrazovanja.

Njihov rad imao je ogroman utjecaj na razvoj fotografije, postavljajući temelje za mnoge umjetničke prakse i otvarajući vrata za daljnja istraživanja u vizualnim umjetnostima.

Nestanak sovjetske avangarde

Iako je avangardni pokret u Rusiji u početku uživao podršku nove sovjetske države, sredinom 1920-ih godina umjetnici su se suočili sa sve većim pritiscima da prilagode svoj rad službenim ideološkim zahtjevima.

Godine 1932., Staljin je uveo politiku socijalističkog realizma kao jedini prihvaćeni umjetnički stil, što je značilo kraj za avangardne eksperimente. Umjetnici su bili prisiljeni napustiti svoje radikalne pristupe i stvoriti djela koja glorificiraju radničku klasu, herojske figure i socijalističke vrijednosti.

Mnogi avangardisti povukli su se iz umjetničkog života, dok su drugi bili zatvoreni, progonjeni ili primorani na egzil. Tako je avangarda, koja je bila simbol inovacija i društvenih promjena, nestala sa sovjetske umjetničke scene, a umjetnost je postala strogo kontrolirana i usmjerena k propagandi.

Tek nakon Staljinove smrti 1953. godine, počeo je proces postupne liberalizacije umjetničkog izražavanja, ali avangarda nikada više nije povratila svoj nekadašnji utjecaj u Sovjetskome Savezu.

Alfred Stieglitz bio je najutjecajniji fotograf i ključni čovjek umjetničke fotografije u Americi početkom dvadesetoga stoljeća. Njegova uloga u osnivanju galerije »291« u New Yorku i urednički rad na časopisu Camera Work postavili su temelje za prepoznavanje fotografije kao legitimne umjetničke forme.

»The Steerage«, Alfred Stieglitz, 1907.

Pored Stieglitza, važni fotografi tog razdoblja uključuju Edwarda Westona, Paula Stranda i Ansela Adamsa, koji su svi pridonosili razvoju različitih stilova unutar umjetničke fotografije.

Weston je bio poznat po svojim detaljnim prikazima prirodnih formi, Strand po svojoj »straight photography« tehnici koja je naglašavala realistične prikaze, dok je Adams svojim spektakularnim pejzažima američkoga Zapada oblikovao percepciju prirode kao umjetničkog motiva.

Težina radničkoga života

Fotografija »Migrant Mother« koju je snimila američka fotografkinja Dorothea Lange 1936. godine predstavlja jednu od najpoznatijih slika iz perioda velike depresije u SAD-u. Na slici je prikazana Florence Owens Thompson, majka sedmero djece, mada se na fotografiji vidi samo troje, koja svojim izrazom lica i položajem ruke utjelovljuje očaj i težinu života radničke klase tijekom toga turbulentnog perioda.

Ta je fotografija postala više od dokumentarnog snimka – postala je simbol patnje, snage i otpornosti. Zbog te je fotografije javnost postala svjesna teških uvjeta u kojima su živjeli mnogi Amerikanci, što je dovelo do mobilizacije pomoći za radnike. Fotografija »Migrant Mother« postala je stoga jedna od najreproduciranijih fotografija u povijesti i često se koristi kao simbol socijalne pravde.

Dorothea Lange, »Migrant Mother«, 1936.

Walker Evans bio je ključna figura u razvoju dokumentarne fotografije, a njegova izložba »American Photographs« u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku 1938. godine predstavljala je prekretnicu u priznavanju fotografije kao ozbiljne umjetničke forme.

Poput Dorothee Lange, i Evans je stekao ugled svojim radom za Farm Security Administration (FSA) tijekom velike depresije, kojime je dokumentirao život u ruralnoj Americi. Njegov pristup, koji je kombinirao estetsku vrijednost s društvenim komentarom, privukao je pažnju kritičara i omogućio mu je da postane jedan od prvih fotografa čiji su radovi izloženi u prestižnome muzeju.

Walker Evans, »Allie Mae Burroughs«, 1936.

Izložba »American Photographs« nije bila samo prikaz Evansovih fotografija već i inovativan događaj koji je pokazao kako fotografija može biti jednako snažna kao slikarstvo ili skulptura. Evans je samostalno odabrao i rasporedio svoje fotografije, čime je stvorio narativ koji je dodatno naglasio umjetničku vrijednost svojim radovima.

Katalog izložbe, koji je kasnije postao standard za fotografske monografije, omogućio je da se Evansove slike trajno ugrade u kolektivnu svijest o Americi tog razdoblja. Ta je izložba potvrdila fotografiju kao umjetničku disciplinu i postavila temelje za njezin daljnji razvoj u izlagačkome kontekstu.

Simboličko i emocionalno značenje

Dok su u Rusiji umjetnici često kombinirali fotografiju s grafikom i tipografijom kako bi stvarali politički angažirane slike, u Europi i Americi fotografiju se više koristilo za istraživanje osobnih i društvenih tema individualnim izrazom. Razlike u razvoju fotografije u tim regijama odražavaju različite kulturne i političke kontekste, pri čemu je ruska avangarda bila više usmjerena na kolektivnu ideologiju, dok su europski i američki fotografi težili istraživanju subjektivnosti i estetike.

»Clearing Winter Storm, Yosemite National Park«, Ansel Adams, oko 1937.

Razvoj fotografije početkom dvadesetoga stoljeća pokazuje kako je ovaj medij prešao dug put od jednostavnog alata za bilježenje stvarnosti do sofisticiranog sredstva umjetničkoga izražavanja.

Taj put je bio ispresijecan različitim faktorima, od promjena političkih klima, društvenih previranja, dolaska novih tehnologija, pa do utjecaja različitih umjetničkih pravaca poput nadrealizma, Bauhausa i avangarde.

Sve je to, na različitim meridijanima, dovelo je do mogućnosti fotografije da može nositi duboko simboličko i emocionalno značenje. Tako je promijenjena percepcija fotografije, koja je sada priznata kao umjetnička disciplina s neograničenim potencijalom za kreativno istraživanje još kompleksnijih ideja.