Deseto izdanje festivala suvremene umjetnosti, Art Kampa Empeduja, ovog se tjedna održalo na plaži Bivio. Kraj beach bara Empeduja od četvrtka 5. do subote 7. rujna pod temom „Umjetnost življenja“ okupile su se brojne umjetnice i umjetnici koji su se predstavili performansom, filmom, stripom, izložbom i glazbom, kao i kuhanjem, a njegovanjem koncepta slobode izražavanja i umjetničkog aktivizma, mahom su to bile autorice i autori koji promiču društveno angažirane sadržaje i zauzimaju inkluzivan stav.

Tako su problematizirane teme (ne)jednakosti, socijalne (ne)mogućnosti, identiteta, zajedničkog sjećanja i nasljeđa, ali i surovosti tranzicije i kapitalizma u odnosu na pojedinca, društvo i njegov okoliš.

Festival je otvoren u Galeriji O.K. u četvrtak izložbom Miljane Babić „Pozdrav s Kostabele“, dok se u petak nastavio na Biviju performansima Nike Rukavine, Ivane Peranić, Jusufa Hadžifejzovića i Gilda Bavčevića, kao i projekcijom filma „Posljednja Yu Dokumenta“ Jasmina Durakovića.

Subotnji program otpočeo je prodajnom izložbom radova Studija 369, te su se tako među kupačima na plaži našli štafelaji s nekoliko umjetničkih radova koji kombiniraju slikarstvo s graffitima i printovima.

Istovremeno je Hartera tvornica graffita na licu mjesta zajednički crtala, odnosno izrađivala grafit na velikom umjetnom zidu. Dok su umjetnici pripremali sprejeve i započinjali s radom, razgovarali smo s Lorisom Ivankovićem koji nam je kazao kako će crtež koji rade uživo kombinirati stil njihovih slova i graffita, kao i jedan portret.

– Graffitima me privuklo to što svako slovo i svaka boja koja se iskombinira može biti fora na jedan način, jer se do sada nije moglo razumjeti zašto je neka boja u nekom graffitu, dok se zapravo slažu zajedno.

Ovako se graffiti pokazuju u malom boljem svjetlu, ne kako svi misle, da su samo šaranje i crtanje koje je predstavljeno na loš način. Pokušavamo ljude upoznati s graffitima kako bi pokazali zašto su zanimljivi i da se njima svašta možemo napraviti – kazao nam je Ivanković te dodao da mu je lijepo kako se sve vrste umjetnosti za vrijeme festivala okupe na jednoj plaži i pokažu nešto svoje i drukčije, bez hijerarhije i podjela.

Postavivši na šljunčanoj plažici dva kartonska znaka s natpisom „Ne prilazite, na ovom području je velika opasnost od mina“, hrvatski vizualni umjetnik Slaven Tolj otpočeo je svoj performans. Tolj je potom na istu plažu stavio ručnik, presvukao se u kupaći, te sjeo i promatrao more, a zatim u njemu i zaplivao.

S obzirom na Toljev dosadašnji rad kojim je ukazivao na probleme u društvenoj, političkoj i umjetničkoj sferi, nerijetko se fokusirajući i na rat 90-ih, znakovite su u performansu upravo “mine” kao simbol materijalne ostavštine i posljedica rata.

Bez obzira na “potencijalnu opasnost od mina”, umjetnik nema druge već da nastavi normalno sa svojim životom, sunčajući se na plaži koja može biti fatalna.

Nastupivši bez najave Tolj je ostavio na posjetiteljima da performans primijete sami, čime je izazvao spontane reakcije – onima koji su mu prilazili, prolaznicima i djeci koja su se igrala na plaži govorio je da se ne približavaju jer možda ima mina, no, većinom su odlučivali ostati s njime.

Nekoliko metara dalje istovremeno se odvijao još jedan performans, a ovakvim je simultanim održavanjem itekako u praksu stavljena ovogodišnja tema festivala jer su umjetnice i umjetnici satima „živjeli“ svoje performanse.

Tako se u trajanju od dva sata multimedijalni autor i producent Antonio Kiselić Ledinsky predstavio radom “Sanjala sam divan svijet”. Riječ je o performativnom predavanju u formatu koje je obuhvaćalo kuhanje, serviranje i razgovor.

Dok je Ledinsky pripremao sve namirnice za kuhanje objasnio nam je koncept performansa, a to je sukus njegova istraživanja o smjeru usmjeravanja vlastite karijere. Promišljanja su ga dovela do zaključka da ga zaista opušta kuhanje koje također može biti jedan od alata za vršenje aktivističkog i edukacijskog, a na kraju krajeva i umjetničkog rada.

– Ovakvi radovi se unutar povijesti umjetnosti nazivaju relacijskom estetikom, gdje umjetnici svakodnevni život koriste za kreaciju umjetnosti. Na taj sam način osvijestio vlastitu svrhovitost u području umjetnosti, što mogu zaista raditi, a da istodobno ne moram biti eksploratornih uvjeta na tržištu gdje se radi od 9 do 17 za određenu satnicu.

Time također opravdavam osobnu svrhu, a to je da stvarno živim i radim umjetnost – kazao je Ledinsky.

– Kao čovječanstvo se nalazimo u epohi koja se naziva antropocen, što je geološko razdoblje planeta u kojemu čovjek kompletno utječe na planet. Trenutačno ga preoblikujemo svojim aktivnostima, one se primarno odlikuju time da utječemo na klimu koja zatim pomiče sve druge aspekte života na planetu, od planktona do gmazova.

Shvatio sam da je potrebno educirati ljude o tome kako promijeniti određene aspekte naših života, a fokusiram se na kuhinju i kuhanje jer ako promijenite jedan obrok tjedno, a koji može biti veganski ili vegetarijanski, na kraju vašeg života napravit ćete veliki utjecaj – zaključio je Ledinsky.

Festival je zaključen umjetničkom instalacijom Džejlane Karaman Pašić, performansom Ante Kuštre, promocijom stripa „Kapetan Yugoslavija“ Vinka Barića, projekcijom filma „Galeb“ Davida Luščića te naposljetku performansima Kreše Kovačičeka i Vande Velagić.

Time je završio još jedan međugeneracijski susret umjetnica i umjetnika koji stvaraju i prezentiraju site-specific i ex-tempore, kao i ono najvažnije – na javnoj plaži.