NOVI VINODOLSKI – Monografija akademskog slikara Ivana Balaževića, čiji je autor Berislav Valušek, predstavljena je u vijećnici Grada Novog Vinodolskog. Knjiga je objavljena u nakladi Društva povjesničara umjetnosti Rijeke. Kako je istaknuo recenzent izdanja Ervin Dubrović, monografija slikarskog opusa Ivana Balaževića slijedi nakon niza ovećih publikacija što ih je sam Balažević već objavio tijekom svoga plodnog višedesetljetnog umjetničkog rada.

– Ova je monografija prvi cjelovit, kritički prikaz njegova opusa. Berislav Valušek najpogodniji je pisac i priređivač monografije, najbolji poznavatelj Balaževićeva rada, koji njegov opus prati više od četrdeset godina. Pisao mu je niz kritičkih prikaza, otkad je početkom 1980-ih redovito prikazivao likovnih zbivanja u Novom listu i drugim publikacijama, te je napisao i više predgovora za Balaževićeve kataloge i surađivao na njegovim brojnim izložbama.

Valušekov pristup i način pisanja, uz stručnost uključuje i dodatnu dimenziju – jasnoću, dinamiku i svježinu teksta – ukratko jamči zanimljivost i čitkost, za razliku od teško prohodnih tekstova većine umjetničkih monografija. Zato će upućenom čitatelju koji posegne za monografijom, osim gledanja Balaževićevih slika, biti poticajno i čitanje teksta, istaknuo je Dubrović.

Raznolikost opusa

Dubrović je naveo i da se tijekom više desetljeća može pratiti razvoj, mijene i autorska traženja u opusu koji se čini iznimno cjelovitim i koherentnim, no u tom se dugom periodu očituju neizbježne i nužne mijene i rukavci, koji će prikazani u monografiji ocrtati svu raznolikost njegova opusa.

Foto Ana Križanec

– Ivan Balažević, Vojvođanin rodom, Primorac izborom, radio je u mladosti, sedamdesetih godina, akvarele i gvaševe, no kasnije ga je potpuno privukao pastel. Balažević je uporno slikao u pastelu i već je po tome izniman u hrvatskom suvremenom slikarstvu. Njegovu tehniku ne ističem slučajno – ona ističe tu Balaževićevu posebnost, vlastitost njegova puta, koji je prije svega potaknut upijanjem okolnih poticaja, na početku zavičajnih, vojvođanskih, potom mediteranskih, a onda i ratnih i religioznih.

Duboki potresi u društvu, rasulo socijalističkog svijeta, ratne tragedije, povratak građanskom društvu i okrilju vjere, prouzročile su niz slika i ciklusa kojima je Balažević nastojao ostvariti vlastiti doprinos novim vremenima. I, na kraju, ustrajni je slikar realističnog svijeta zaogrnutog začudnim i nadrealnim postao apstraktni slikar, te već odavna u svoje slikarstvo uveo i akril, kojemu se u novije doba češće priklanja nego pastelu, osvrnuo se Ervin Dubrović.

Autorska individualnost

Od onoga što je likovna kritika tijekom više desetljeća prepoznavala u Balaževićevu opusu, Berislav Valušek oblikovao je nekoliko grupa stručnih i/ili opisnih termina koji određuju Balaževićevo slikarstvo i crtež.

– Na prvome će mjestu svakako biti osebujnost (autorska individualnost, izričajna prepoznatljivost, stvaralačka radoznalost, dosljednost, kultivirano istraživanje jezika, težnja za apsolutnom idejom), jer teško da s bilo čime i bilo kime unutar suvremene hrvatske umjetnosti i svjetske produkcije možemo usporediti Balaževićev izraz. On je jednostavno »svoj«, neponovljiv i neusporediv.

Slijedi hedonizam (epikurejsko slikarstvo, putenost, suptilnost, čuvstvenost, kult forme i Ijepote, stilizacija, dekorativnost, svečano i raskošno slikarstvo), uživanje u životu i slikanju koje donosi poetičnost (poetski realizam, liričnost, metaforičnost). No treba znati da hedonizma i poetičnosti ne bi bilo bez strasti (temperamenta, ludičke komponente, senzualnosti, erotičnosti) s jedne strane i meditativnosti (kontemplativnosti, refleksivnosti) s druge.

Metafizika i metafizičnost (transcendencija, intuitivnost, aluzivnost, sugestija privida, dematerijalizacija, poluapstraktne životnosti, tihost nestvarnog), kao antipod znanosti i pokušaj razjašnjenja »pojmova« putem kojih ljudi razumiju svijet, važna su komponenta Balaževićeva stvaralaštva što nas dovodi do pojma mističnosti (začaranosti, fantastičnosti, eteričnosti, snovitosti). Sve navedeno od hedonizma nadalje čini propileje kojima se dolazi do duboko intimističkog slikarstva kao prilaza individualnom, tajnovitom i tihom unutrašnjem, a što možemo svesti pod duhovnost, istaknuo je Valušek.

O umjetniku

Ivan Balažević rođen je 1949. godine u Tavankutu kod Subotice. Godine 1960. seli s roditeljima u Suboticu. Godine 1964. upisuje se u Građevinsko-tehnološki školski centar, smjer arhitektura u Subotici gdje je maturirao 1968. Iste godine polaže prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i biva primljen u grafičku klasu prof. Dalibora Paraća. Nakon diplomiranja vraća se u Suboticu i ubrzo zapošljava kao profesor umjetnosti. Po povratku iz vojske (1974.) seli u Novi Vinodolski i zapošljava se u Rijeci, u Robnoj kući RI i u Rijekatekstilu kao šef službe reklame i propagande. Godine 1978. započinje scenografsku suradnju s Kazalištem lutaka Rijeka, a sljedeće godine započinje dugotrajnu suradnju s izdavačkom kućom »Otokar Keršovani« na dizajnu naslovnica i ilustriranju pojedinih knjiga. Godine 1980. postaje direktor Kazališta lutaka Rijeka. Godine 1994. utemeljuje i do danas vodi Gradsku galeriju Turnac u Novom Vinodolskom.