Poznati hrvatski arhitekt Krešimir Rogina predstavit će u svojoj rodnoj Rijeci u utorak 12. prosinca u 12 sati u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku svoju trilogiju pod naslovom »Tri pilule« (nakladnik je MeandarMedia), što je i povod za razgovor.

Vaša trilogija koncipirana je u knjige »R/IN Architectural Enchiridion in the Age of Virality«, »P&R since 1979… Retro/Spekcija« i »Sveudilj vodvilj – bukvar skoro pa manifest«. Možete li nam ukratko predstaviti sadržaj tih knjiga i zašto »Tri pilule«, što one »liječe«?

– To mi je sinulo ovoga ljeta u našoj školi u Grožnjanu, neposredno prije »pretpremijere«, jer je bilo otisnuto tek nekoliko primjeraka »Bukvara«. Sve su tri knjige zamišljene kao priručnici. »Enchiridion« je nastao prije pet godina u povodu Venecijanskog bijenala gdje sam s jednom svježom ekipom bio predstavnik Crne Gore temeljem međunarodnog natječaja. On je plava pilula za smirenje koja nam ima objasniti kako je sa Svijetom zapravo sve u redu, samo da se malo promijenio i da mu se jednostavno trebamo prilagoditi. »Retro/Spekcija« je s kraja prošle godine, radi se o žuto-zlatnoj piluli za dugovječnost kojom se daje uvid u »filozofiju« suradnje tandema Penezić & Rogina koja traje kontinuirano od 1979. godine. Najnovija, »Sveudilj vodvilj«, crvena je pilula za razbuđivanje i daje prikaz stanja (duha) hrvatske arhitekture, odnosno »rvacke teture« kako je nazivam, ljeta gospodnjeg 23. stoljeća 21. Sve tri prvenstveno raščišćavaju neke moje dileme, opsesije i iluzije. Pa kada sam na čistu sam sa sobom, onda to kvalitetnije mogu podijeliti i s cijelim svijetom.

Arhitektonski Titanik

U knjizi »Sveudilj vodvilj« dajete povijest hrvatske kapitalističke arhitekture u nekoliko rečenica. Kako biste saželi tu povijest i zašto ste prema njoj kritični?

– To su te tri famozne dekade i iskorak, sad već zamašan, u četvrtu. Devedesetih naši arhitekti masovno bježe iz zemlje pod pritiskom rata i neimaštine, ali i pred vojnom obvezom. Ovdje hara sapuničarski šećerlemizam ratnoprofiterske i nacionalno provincijalne provenijencije. Dvijetisućitih se naši »world citizens« vraćaju u domaju nabijeni svekolikim liberalno-kapitalističkim mudrolijama koje ovdje dilaju, kao konkvistadori stakalca i ogledalca domorocima. Doba mazanja očiju crno-je-bijelo i bijelo-je-zapravo-crnije-od-crnog je započelo.

Dvije tisuće desete tu makljažu doslovno i zabetoniravaju u ono što nazivam Kikirikaturom, preskupim boflom koji zapravo nije dalje od konfekcijske plesala-sam-jedno-ljeto dopadljivosti. Danas pak u Hrvatskoj općenito svjedočimo potpuno otvorenom pokazivanju mafije kao uglednog i etabliranog sloja društva pa se ni njihovi slugani ne libe hvalisati svojim mejđr bulšitima koje za njih izvode, dok ih u svemu tome i dalje smjerno podržava PR mašinerija, isto tako kupljenih, vaših kolega novinara.

Čak nekoliko tekstova u knjizi posvećeno je »Slučaju teglenica«, odnosno fijasku hrvatske arhitekture na Venecijanskom bijenalu 2010. godine. Nazivate to našim arhitektonskim Titanikom, za koji je 2022. godine Ustavni sud RH ustvrdio da je havarija hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu bila debakl i neuspjeh međunarodnih razmjera bez presedana. Kako danas, s vremenske distance, gledate na taj slučaj? Kako se nešto takvo uopće moglo dogoditi i nije li to, zapravo, slikovita metafora suvremene hrvatske arhitekture?

Goran Stanzl/PIXSELL

– Pa da, to je upravo najizrazitiji simbol onog što zovem najtužnijim razdobljem u povijesti hrvatske arhitekrure, one beskrupuloznosti, bahatosti i fejka. Jedino što se arhitektu ne smije dogoditi je da mu se sruši kuća, pogotovo ne njegovom vlastitom krivnjom. Ovdje ih imate čak 15 na hrpi. Slikarija ne košta puno, a u arhitekturi svaki je potez enormno skup. Najskuplji je onaj krivi. Najgori pak onaj egzekutiran novcem poreznih obveznika. Ništa to nije spriječilo naše splavare da si u sljedećih deset godina nakon potonuća, prema stručnim procjenama, samo na hobotničarenju namakljaju i do 100 milijuna eura. Ni ministricu kulture ne smeta da oni i dalje budu što sudionicima, što selektorima hrvatskog nastupa na tom istom Venecijanskom bijenalu gdje su zajedno s njom i potonuli. Tužno, najtužnije razdoblje, kažem vam. Mora da se Viktor Kovačić i Stjepan Planić, ne da vrte, nego centrifugiraju u grobu.

Međupovezanost interesne skupine

I inače ste vrlo kritični prema problematičnim stvarima koje se događaju na našoj arhitektonskoj sceni, pa i prema pojedinim kolegama arhitektima. Prozivaju vas za »napade na struku«. Zašto imate potrebu reagirati?

– Svaka je javna osobnost pozvana na javno djelovanje i istupanje, odnosno prozivana ukoliko to ne čini. Budući da jedini na ovim prostorima nosim na svojim nejakim plećima sedam nagrada na natječajima u Tokiju, četiri nastupa na Venecijanskom bijenalu i sagrađeno zdanje u Japanu, ja sam na samoj špici te vjetrometine i vododerine. Ne možemo živjeti u svijetu gdje je svima sve dobro. Korado Korlević je upravo u Grožnjanu ustvrdio kako je Hrvatska pri samom dnu ljestvice kritičkog načina razmišljanja, pogotovo u mladih. Pa to je katastrofičnije od bilo koje elementarne nepogode, nije li?

Na nekoliko mjesta u knjizi nailazimo na pojmove hobotnice i hobotničarija. Na što njima aludirate?

– Na međupovezanost interesne skupine koja nesmiljeno maklja godinama. Incestualnim su i perpetuiranim međusobnim dijeljenjem izdevalvirali sve nagrade ovdje, no kad izađu na međunarodni megdan, nema ih nigdje. Čim smo dobili priliku da nepristrano složimo selekciju za nastup na Balkanskom arhitektonskom bijenalu u Beogradu, donijeli smo kolega Boris Vidaković i ja od tamo dva priznanja, tri druge nagrade i čak dva Grand Prixa. Marijanu Hržiću za kolumbarijske zidove na zagrebačkom Krematoriju i Andriji Mutnjakoviću za životno djelo u domeni publicistike. Poruka, da ne kažem poruga je jasna – Titani, a ne Titanik!

Arhitektonska hobotnica

Na jednom mjestu pišete: »Jedino što se arhitektu ne smije dogoditi jest da mu se sruši kuća«, a onda navodite niz primjera iz suvremene hrvatske arhitekture gdje se nešto slično tome događa. Kako biste opisali trenutačno stanje u vašoj struci? Kažete da pravih arhitekata praktički i nema…

– Pa da… Recite mi koji od naših arhitekata ima opus?! Problem je što bi naši developeri (čitaj makljatori) htjeli biti i the arhitekti, a to ne ide. Viktor Kovačić se prije 123 godine jasno distancirao od Hönigsberga i Deutscha te Carneluttija (tad još bez sinova, hahaha), pa čak i od samog Hermana Bolléa. Ne možeš i ovce i novce. Najbolje se to vidjelo na autorskoj koncepciji posljednjeg Salona arhitekture posvećenog eksperimentu i avangardnim tendencijama gdje je svaka šuša dala svoj nerealizirani projekt pa ih je umjesto desetak bilo više stotina. A joooooooooooooj, pa toliko ih nemaju ni Englezi i Japanci zajedno?! Gubitak bilo kakvih kriterija najstravičnija je ostavština nezajažljive arhitektonske hobotnice.

U jednom intervjuu kazali ste da je gospodin arhitekt arhaično zanimanje te da će u budućnosti ljudi graditi kuće preko aplikacije. Je li ta budućnost već stigla, odnosno kakve su aktualne tendencije u arhitekturi?

– Ova je godina počela tim fascinantnim prijelomom. Fantastična je brzina kojom se ono što danas nazivamo AI-jem proširio i utkao u sve pore. Najbolji je primjer kako je ionako najjadniji Venecijanski bijenale u povijesti učinila još jadnijim. Kamene sjekire i košare iz Bauhausa u tom kontekstu nisu više bile nimalo arhaične, već sasma ridikulozne. No »pravi« AI je tamo negdje i preko i onkraj te mi zapravo uopće ne znamo što on radi i smjera. Tko nije, neka pogleda film »The Creator«. Sve je tu lijepo prikazano, nije slučajno da je izabrala upravo LA da prvi bude izbrisan s lica zemlje, hahaha… Uostalom, koji inteligentan čovjek javno priča o onom što smjera?!

Fijumanska supstanca

Knjiga »…Retro/Spekcija« donosi koncizna, gotovo aforistična promišljanja o arhitekturi. Koja je vaša definicija arhitekture?

– Arhitektura je svjesno djelovanje u/o prostoru (multiversa). S naglaskom na svjesno.

Knjiga »R/IN…« u potpunosti je na engleskom jeziku. Zašto?

– Kao što rekoh, rađena je za Bijenale 2018. godine te prvi put promovirana na Tokyo City University pa tek onda u Veneciji. Ne radi se o katalogu našeg nastupa, jer je on bio sasvim drukčija vrsta publikacije, sveobuhvatna knjiga-cigla koja se pojavila na otvorenju, potpuno u režiji kustosice crnogorskog nastupa, kolegice arhitektice Sonje Radović Jelovac. »Emerging Resilience«, to je bio naslov koji sam ja omekšao u pristupačniji i razumljiviji Wo/Man under the Umbrella. Općenito vodim »rat« s tom vrstom publikacija na steroidima, još od Koolhasovog SMLXL-a kojeg su se naši gastarbajteri prejeli u egzilu te botoxirali njime i silikonizirali cijelu našu sredinu po povratku. Moje su knjige male, lagane i tanke. Idu na sadržaj, ne na dojam. Uostalom, da citiram samoga sebe (i to dođe s godinama, hahaha), »danas riječ govori više od tisuću slika!«

Rođeni ste Riječanin. Kakve su danas vaše veze s Rijekom?

– Nikada nisam živio u Rijeci, no tu sam imao i imam dragu familiju kojoj sam volio s roditeljima dolaziti iz Skrada gdje sam proveo najranije djetinjstvo. Otac mi je ondje bio liječnik kojeg se ljudi i dan-danas sjećaju s radošću i na moj ponos. Nikada neću dosegnuti tu vrstu slave i idolatrije koju on uživa u tom kraju, hahaha… I to 56 godina nakon što smo od tamo otišli!

Moram vas i to priupitati – kako vidite današnje stanje u Rijeci – u pogledu arhitekture i urbanizma?

– Rijeka me uvijek fascinirala svojim infrastrukturnim zahvatima, od obilaznice pa nadalje. Ta riodežaneirovski divlja konfiguracija s neboderima popikanim po stijenama. Kučan – Emili – Grubišić. Dah i duh Italije. Postmoderna. Posljednje mi je udivljenje bio tunel Podmurvice kojim sam se tako elegantno, i što bi Englezi rekli smooth, spustio do vaše redakcije… Fascinantno! Što se tiče scene, moram priznati da je ta »Babin kurac« furka upravo suprotna od mog đira. No, svakako tu ima i izuzetnih bljeskova poput MR2 i ZDL-a. Rijeka ima nevjerojatan potencijal pozicije in-between svega pa se nadam da će najnovija generacija nadići glumatanja i ponovo naći tu jedinstvenu i samosvojnu, samo fijumansku supstancu.

O arhitektu

Krešimir Rogina rođen je u Rijeci 1959. godine. Nakon studija na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu osvaja 1984. zajedno s Vinkom Penezićem dvije prve nagrade na natječajima, jednu u Zagrebu za plivalište Mladost, drugu u Tokiju za Stil. Od tada je još pet puta nagrađen na natječajima Shinkenchiku i Central Glass u Japanu, svaki put uvodeći neku novu arhitektonsku temu. Dobiva još niz nagrada i priznanja, od kojih su najvažnije Grand Prix Beogradskog salona arhitekture 1988. i Srebrna medalja svjetskog bijenala arhitekture INTERARH u Sofiji 1987. Sudjeluje na stotinjak natječaja i realizira isto toliko projekata različitih tipologija. Kontinuirano se bavi arhitektonskom teorijom, kritikom i publicistikom te objavljuje nekoliko autorskih knjiga o problemima i ličnostima suvremene arhitekture. Nositelj je više strukovnih i društvenih nagrada i priznanja.