Prije nešto više od četiri mjeseca (4. ožujka 2021.) u Trebinju je preminuo episkop Atanasije Jevtić, profesor emeritus beogradske pravoslavne Bogoslovije i nesumnjivo jedan od najvećih autoriteta na području patristike; vrstan poznavatelj i istraživač svetootačkih spisa i njihova učenja, koji je sahranjen u manastiru Tvrdoš.

Prije toga, u trebinjskom Sabornom hramu služila se liturgija koju su predvodili bivši episkop zahumsko-hercegovački Grigorije Durić (danas vladika diseldorfski) i Dimitrije Rađenović, aktualni poglavar spomenute eparhije.

Pomen velikom, ali i često nepredvidivom Atanasiju u Patrijaršijskoj kapeli u Beogradu služio je i sam poglavar Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić; zapravo svi ovdje spomenuti crkveni velikodostojnici (kao i brojni drugi članovi Arhijerejskog sabora SPC) bili su učenici i studenti profesora Jevtića. Ovom prigodom posebice treba istaknuti episkopa zapadnoameričkog Maksima Vasiljevića, kao jednog od najboljih Atanasijevih učenika, koji danas predvodi tzv. progresivnu struju unutar srpske crkve, a intenzivno se bavi mišljenjem i ostavštinom svog učitelja.

Atanasije je nedvojbeno nakon arhimandrita Justina Popovića najuplivniji pravoslavni teolog srpske crkve; intelektualac od formata koji je ostvario zavidnu znanstvenu i akademsku karijeru, a u crkvenoj je hijerarhiji godinama slovio kao lider »justinovaca«, jer je najdosljednije zastupao i promovirao ideje svoga učitelja (Justina Popovića SPC je 2010. g. kanonizirala). Na tragu Popovića i svetootačkog učenja, Atanasije je formulirao »svoju« teologiju kojom je duhovno oblikovao generacije svećenika i teologa (i to ne samo iz Srbije), a koji su ga priznavali za svog intelektualnog gurua. Zajedno sa također nedavno preminulim episkopom crnogorsko-primorskim Amfilohije Radovićem i aktualnim episkopom bačkim Irinejom Bulovićem (i uz još neke; primjerice smijenjenog vladike Artemija Radosavljevića), episkop Jevtić je pripadao među najistaknutije prelate svoje crkve, ali često je znao biti neshvaćen; što zbog svojih radikalnih stavova, što kontroverznih političkih izjava i ponašanja.

Besprijekorno obrazovan

Prije svega, imao je izrazito negativan odnos prema ekumenizmu, smatrajući da se radi o »latinskoj podvali« kojom se želi ugroziti stabilnost pravoslavnog svijeta, tako da ga je naš ugledni teolog protestantske provenijencije prof. dr. Peter Kuzmič u jednoj diskusiji nazvao »velikim sektašem«, jer je odlučno odbijao bilo kakvu mogućnost povezivanja i suradnje crkava različitih denominacija, što je onda imalo i defektne reperkusije na međuvjerski i međuvjernički dijalog koji na ovim, posebice našim regionalnim prostorima još uvijek tako dramatično nedostaje; iako se u formalnom smislu svi pozivaju na toleranciju, vrijednosti suživota itd. Međutim, krvavi raspad Jugoslavije samo je potvrdio dobro poznatu tezu teologa Hansa Künga: »Nema mira među narodima, dok ne bude mira među crkvama, odnosno religijama«.
Atanasije je bio besprijekorno obrazovan teolog i filozof, intelektualac širokih pogleda i uvida, ali paradoksalno, politički dosta skučenih, nacionalno dogmatskih vizura koje je teško mijenjao. Nitko mu ne može osporiti asketski način života (često je boravio na Svetoj Gori, Kapadokiji, u ruskim Lavrama itd.) i promišljanje bitnih crkveno-teoloških problema i fenomena, a bio je poznat i kao lucidan retor i oštar polemičar; brz na jeziku i u mišljenju, ali suprotno monaškim vrlinama nije znao odšutjeti kada to treba, ulazio je u sukobe, nije taktizirao, što ga je u javnosti (u)činilo jednim od najkontroverznijih likova SPC-a. Jedno od ključnih pitanja koje je postavljao glasilo je: koliko su današnje kršćanske crkve autentične, a u duhu vlastite pravoslavne tradicije odgovarao je riječima velikog ruskog religijskog filozofa Vladimira Solovjeva kako je uskrsnuće (vaskrsenje) središnji pojam oko kojeg se »vrti« svekoliki (be)smisao čovjekova života i svijeta, odnosno poslanje crkve.

Bez uskrsnuća naš život, tvrdio je Jevtić, nema smisla, a ako ga nema onda je sve uzalud; svekolika kršćanska teologija, crkva, obredi (p)ostaju isprazni rituali. Zapravo, bez uskrsnuća i sama je vjera besmislena, jer ona ne živi samo unutar manastira, u monaškim kelijama, među pustinjacima, vjera nije u ljepoti ikone, već u skladnom životu s Bogom; sve je drugo bez toga »mrtvo slovo na papiru«. Vlastitim životima moramo posvjedočiti kako Bog nije umro uzalud, moramo biti svjesni činjenice da Isus nije bio političar, nije pristajao na kompromise, nije težio nametnuti se kao svjetovni vođa i odbijao je svako iskušenje vlasti, svjestan kako su svi pokušaji tzv. velikih povijesnih i društvenih reformi zaludni. Uskrsnuće (ni)je kraj povijesti, već je uvijek novi početak; vjera i crkva, posebice kroz prizmu svetootačkog učenja, povijesti teologije i filozofije daje nekakve, više ili manje (ne)prihvatljive odgovore, ali oni se zapravo kriju, naizgled paradoksalno, u prostom i jednostavnom pitanju: vjerujemo li iskreno u uskrsnuće; po tomu mjerimo svrhu i smisao naših života i djel(ovanj)a. I koliko god u tomu bio rigorozan, a to mu se mora priznati, Jevtić je sagorijevao u želji da »spašavajući sebe ponudi model spasa i za druge«.

Fundamentalistički stavovi

Često je znao biti i nepravedan, prekoračiti granicu dozvoljenog; jedan od najznačajnijih srpskih sociologa religije, fascinantno obrazovan i veliki ekumenist Mirko Đorđević u nizu se svojih tekstova i knjiga bavio likom i djelom Atanasija Jevtića i pokušao je razlučiti ono teološki vrijedno i neprolazno od politički instrumentaliziranog u njegovim istupima. Atanasije se znao ponašati kao svojevrsni »pravoslavni taliban«; negirao je ratne zločine srpskih paravojnih postrojbi u Bosni i Hrvatskoj počinjenih 90-ih godina minulog stoljeća; često je opravdavao velikosrpsku politiku Radovana Karadžića smatrajući ga »idealističkim preobraćenikom« koji želi dobro svom narodu, dok je sve zločine počinjene sa srpske strane delegirao Ratku Mladiću za kojeg je često ponavljao da je »čovjek krvavih ruku«.

Branio je novoformiranu Republiku Srpsku negirajući da je stvorena na ratnom zločinu, a opet, još 1992. prigodom posjete američkom Kongresu priznavao je »počinjenje izvjesnih srpskih zločina u BiH«, ali naglašavao je kako se radi o bezumlju, odnosno te je zločine svodio na »gnjev i osvetu«.

Nedvojbeno, u svom konzervativizmu i tradicionalizmu zastupao je politički fundamentalističke stavove, raspaljivao je »crkveni populizam«, koji se jedno vrijeme slagao s temeljnim postavkama »političkog populizma« Slobodana Miloševića, ali valja naglasiti kako je Jevtić bio jedan od njegovih najvećih kritičara, jer naprosto nije vjerovao komunistima »čak i kada darove nose«. Osuđivao je rat, ali znao ga je i (o)pravdati, jer i on, takav kakav jest, sa svim svojim strahotama, ponekad zna biti »bolji od mira koji cementira mržnju, zlo i unedogled perpetuira sukobe«. Istina, u početku je mislio kako je Milošević »progledao kosovskoj istini u oči«, ali ubrzo se pokajao zbog izrečenog i od tada ga je zvao »dedinjskim hazjajinom«, »sirovim i opakim predsjednikom Srbije«, tako da je unutar vlastite crkve, a koja je tada imala bliske odnose sa Slobinim režimom, bio podvrgnut kritici i osudi i tražilo se od njega da »umanji oštricu istupa«.

Mjera svih svjetovnih stvari kod Atanasija bio je odnos političkih elita prema Kosovu; od uvođenja UN-ovog protektorata na Kosovo, Atanasije je tamo često boravio bez pratnje, obilazio je uništene manastire i crkve, pomagao je ljudima, ali odbijao je priznati kosovske vlasti i Kosovo kao samostalnu državu, smatrajući ga samo i isključivo »južnom srpskom pokrajinom«. Na prozivke unutar svoje crkve uzvraćao je jednakom žestinom prigovarajući patrijarhu i članovima Sinoda sluganski odnos prema komunističkim moćnicima. U vrijeme studentskih prosvjeda u ožujku 1991. g. otvoreno je stao na stranu pobunjene omladine, a tada je dao i intervju (Studio B), koji je vremenom postao kultnom (o)porukom svih onih koji su se protivili Miloševiću, tako da ga je dio javnosti vidio kao budućeg patrijarha. Međutim, on je odbijao bilo kakvu pomisao o tomu; sebe je vidio samo u ulozi »crkvenog oca« koji svojim ponašanjem i djelovanjem želi pokazati kojim putem pravoslavni vjernici trebaju ići kako bi shvatili puninu života.

Vratio panagije

Jevtić je pripadao malobrojnom krugu episkopa koji se otvoreno nisu slagali s pokušajima aktualnog srpskog predsjednika Aleksandra Vučića da SPC stavi pod kontrolu. Atanasije je govorio kako je to u prirodi svakog cezarističkog režima, posebice onog koji po ključnim nacionalnim temama, kakvo je recimo kosovsko pitanje, vodi politiku suprotno stavovima i željama većine, ali jednako tako i onih političkih snaga koje se prave bliskim crkvi, ali jednako kao i nacionalisti u njoj vide instrument za ostvarenje svojih ambicija i stoga stalno zagovaraju reformu i modernizaciju crkve, bez da znaju što to konkretno znači. Dakako, bilo je tu neprimjerenih i uvredljivih izjava o muslimanima; posebice je negirao rušenje džamija od strane srpskih (para)vojnih postrojbi; znali su mu s pravom prigovoriti kako »vidi trn u tuđem, ali ne i balvan u vlastitom oku«. Ali opet svim je srbijanskim političkim strukturama: od Miloševića, preko Koštunice, Tadića i Đinđića, pa do Vučića jasno stavljao do znanja neka maknu prste od SPC-a ako njome misle manipulirati.

Digao je veliku prašinu kada je 2019. zbog dodjele najvišeg crkvenog priznanja aktualnom predsjedniku Srbije Vučiću, vratio panagije (izvorno se pojam odnosi na lik Bogorodice koju srpski episkopi nose na prsima), koje su mu bile darovane nekoliko dana ranije u manastiru Žića povodom osam stoljeća autokefalnosti SPC-a.

Atanasije (svjetovnim imenom Zoran) Jevtić rođen je 8. siječnja 1938. u selu Brdarica kod Valjeva; školovao se u Šapcu, a studij bogoslovije svršio je u Beogradu 1963. g. Prije toga se zamonašio, a 1964. otišao je na daljnje školovanje u glasovitu Teološku akademiju na Halkiju (kod Istanbula), a potom i na Teološki fakultet u Atenu gdje obranio doktorat iz dogmatike (»Ekleziologija apostola Pavla po Svetom Jovanu Zlatoustom«). U jesen 1968. otišao je u Pariz gdje je nastavio postdoktorski studij na rusko-pravoslavnom Institutu Svetog Sergija, a ubrzo je na istoimenom fakultetu postao i profesor gdje je nekoliko godina predavao kolegije iz patrologije, askeze, povijesti crkve u bizantinskom razdoblju itd. Početkom 70-ih godina prošlog stoljeća vratio se na Bogoslovni fakultet u Beogradu gdje je uz patristiku predavao povijest kršćanske crkve i povijest SPC, da bi 1987. stekao zvanje redovitog profesora. U dva je navrata obavljao i dužnost dekana, ali za cijelo to vrijeme intenzivno se bavio znanstvenim radom, a nije zapostavljao ni javnu, tzv. civilnu djelatnost. Poznate su njegove polemike s marksistima koje je vodio još za vrijeme socijalizma, a kasnije i s liberalima, jer je obje ideologije smatrao opasnima po crkvu. Tijekom 1991. postao je episkop banatski, a već iduće 1992. preuzeo je dužnost episkopa zahumsko-hercegovačkog, koju je obavljao sve do 1999., a napustio ju je uslijed teške ozljede kralježnice. Kada je u SPC-u uslijedila velika afera oko vladike Artemija, kojeg su crkvene vlasti razriješile funkcije episkopa raško-prizrenskog, Atanasije je preuzeo dužnost administratora te eparhije.

Velebna sinteza

Ako govorimo o njegovu bogatom stvaralačkom opusu, episkop Maksim i monah Ignjatije (Marković) pripremili su njegovu obimnu biografiju, a cijelo su mu djelo razvrstali u šest cjelina: knjige na srpskom iz bogoslovlja i povijesti/, prevedeni naslovi/, knjige na grčkom, francuskom i talijanskom/, studije, rasprave, članci, ogledi i besjede/, te knjige u pripremi i do sada neobjavljeni radovi. Uz to, navedeni su i brojni zbornici te prikazi i ocjene radova vladike Atanasija. Prevodio je sa starogrčkog, staroslavenskog, hebrejskog, francuskog, ruskog i drugih »živih i mrtvih« jezika. Posebice su hvaljeni prijevodi »Knjige Makavejevske«, kao i paralelni prijevodi »Knjige postanja« (starohebrejski-starogrčki uz komentare), a prevodio je i djela svetih otaca i besjede Svetog Jovana Damaskina i Svetog Grigorija Bogoslova.

Mnogi ističu i njegove komentare »Djela apostolskih«, a svakako su nezaobilazne i brojne studije sakupljene i objavljene u knjigama »Filozofija i teologija«, »Duhovnost pravoslavlja«, »Hristos; alfa i omega« i dvotomno djelo enciklopedijskog značenja »Na putevima otaca«.
Međutim petotomna »Patrologija« (prvi je udžbenik patrologije o istočnim ocima 4. i 5. stoljeća od Nikeje do Halkidona objavio još 1984.), na kojoj je intenzivno radio niz godina, po sudu brojnih kršćanskih teologa svih denominacija »veličanstvena je sinteza« kojom se upisao u red najvećih, ne samo pravoslavnih teologa. To je impozantno, originalno djelo u kojem je želio katalogizirati i pokazati kako je »svetootačko bogoslovlje plod eklezijalnog i asketskog mističnog iskustva«. Ovo djelo pruža uvid u ranokršćanske tekstove koji su rezultirali osnovama i načelima raznih teoloških toposa i nastavljaju se na »Djela apostolska« i čine izvorište kršćanskog bogoslovlja već gotovo dvije tisuće godina. Jevtić u »Patrologiji obrađuje« Didahi, Poslanice, svetootačku filozofiju, njihova učenja od Klimenta Rimskog, Ignjatija Antiohijskog, Polikarpa Smirnskog, preko Ipolira Rimskog, apologeta (Justin, Aristid, Atenagora, Meliton Sardski), do Irineja Lionskog, Tertulijana i Origene, a budući da se spomenuti autori u svojim tekstovima bave hereticima i herezom; zapravo njihovi su članci većinom odgovori na »jeres«, onda je razumljivo da su i brojni heretici predmet kojima se autor bravi u svojoj velebnoj sintezi.

Istinu učiniti pristupačnom

Jevtić se služio obimnim primarnim i sekundarnim izvorima, tako da je zahvaljujući iznimnoj erudiciji, enciklopedijskom znanju i poznavanju brojnih jezika nastalo veliko djelo koje je spoj teologije, povijesti i fundamentalnog bogoslovlja koje mnogi stavljaju u isti rang s radovima genijalnih religijskih mislioca kao što su Georgije Florovski, Panajotis Hristu ili Jevsenije Kesarijski, pisac nezaobilazne desetoknjižne »Crkvene povijesti«. Sam Atanasije navodi da se koristio i radovima Epifanija Kiparskog i Rufina Akvilejskog, ali vrijednost njegove »Patrologije« nije samo u tomu što je obradio i istražio začuđujuću količinu materijala i tekstova, dokumenta leksikona ili enciklopedija, već i u tomu što se unutar korica njegove knjige nalaze izvorni tekstovi svetih otaca, tako da ovo djelo predstavlja i svojevrsnu čitanku, odnosno svjedočanstvo iz razdoblja Kristovog stradanja. U svojim je radovima naglasio važnost poznavanja svetootačke mudrosti, koja upravo u posljednja dva stoljeća diljem visokoškolskih institucija kršćanskog Istoka i Zapada doživljava renesansu. U svojoj »Patrologiji« Atanasije se bavio i crkvenim piscima Istoka od Četvrtog Halkidonskog do Osmog Fotijevog Vaseljenskog sabora (451. – 880.), latinskim ocima i piscima od Nikeje do 11. stoljeća, odnosno od učitelja crkve, tj. Fotija (9. st.) pa sve do pada Carigrada 1453. g.

Kada su Atanasija upitali što je zapravo bila svrha njegova bavljenja istočnim crkvenim učiteljima i svetootačkom tradicijom, on im je odgovorio riječima protojereja Georgija Florovskog, jednog od atlanta svekolike teološke misli: »Glavna svrha učenja trebala bi biti: nepromenjivu istinu dogmata učiniti potpuno pristupačnom i razumljivom određenom i konkretnom historijskom miljeu… Otački spisi se poštuju, ali više kao historijski dokument negoli autoritet knjige… pri tomu taj je otački um često bivao potpuno zaboravljen ili izgubljen…

Poziv da se vratimo Svetim Ocima lako se može pogrešno razumeti, on ne znači samo povratak slovu otačkih spisa, već je to prije svega razvijanje otačkog mišljenja i učenja… Veza dogmata i otačkog učenja mnogo je dublja i organskija nego što to zagovornici novih doktrinarnih sinteza vide i priznaju. Sveti Oci su više nego teolozi; oni su u učitelji Crkve (doctores Ecclesiae) i sva je istina o Svetim Ocima u tomu da su stvorili novu filozofiju, različitu od platonizma i aristotelizma ili bilo čega drugog… Bilo bi smešno kršćansko učenje proveravati kantovskim ili hegelovskim kriterijima; ono što se zapravo zahteva nije neki novi jezik ili nekakva nova vizija, već je to samo jedno bolje duhovno gledište«. A upravo je to novodobni zagovornik svetootačke misli i činio.