RIJEKA – Baziran na staroj legendi Primorsko-goranske županije o divu koji uzima djecu k sebi, film »Legenda o Polnočnjaku« autorskog dvojca Dina Kosa i Afrodite Lekaj imao je svoju riječku i domaću premijeru u kinu Dječje kuće, a krajnji rezultat je – topao film za velike i za male.

Interes za film bio je velik, čemu su svjedočile dvije premijerne projekcije u istome danu. Kako je jedan od autora, Dino Kos, kazao, nakon što su Lekaj i on u Sušačkoj reviji pronašli pronašli intervju s Mirjanom Pleše iz Lokava, koja već dulje proučava legende toga mjesta, kontaktirali su je i tako je sve započelo. Sam članak o legendi autorima je bio zanimljiv pa su tu priču odlučili prikazati na drugačiji način. Lekaj je istaknula da su film odlučili napraviti nakon što su čuli za natječaj poslovnog kluba PartneRi.

U jednom danu

Premijernoj projekciji filma prisustvovali su članovi filmske ekipe, a nakon projekcije osvrnuli su se na proces rada, na zanimljivosti, kao i na poteškoće s kojima su se susreli. Posebno je izazovno bilo sve što su zacrtali snimiti u jednome danu na prostoru Platka, uz održavanje lokalne zabave s glasnom glazbom koja ih je ometala u snimanju, jer, kazali su, morao se čuti i zvuk cvrčka, stoga je zvuk bitna komponentna filma. Uz to, snimanje na Platku u noćnim satima i na štulama bilo je izazovno i nimalo ugodno, ispričali su.

Nika Struja, mlada glumica, članica riječkog kazališta mladih »Kamov« pri riječkome HNK-u, koja tumači glavnu ulogu, djevojčicu Mišku, kazala je da joj je uloga u filmu pozitivno iskustvo, a nada se i ulozi u dugometražnom filmu. Prema njezinim riječima, bilo je tu i suza nakon što je saznala da je odabrana za ulogu u filmu, no na koncu su nas nasmijale scene sa snimanja, »Behind the scenes«, čije je prikazivanje zaokružilo ovu srdačnu i toplu priču koja pronosi legende, tradiciju i vjerovanja našega kraja, koje, nažalost, ne poznajemo dovoljno.

U ovom kratkometražnom filmu igraju Nika Struja, Jasna Jeličić, Nikola Tutek i Josipa Kvaternik, glazbu potpisuje Sandi Bratonja, a scenografiju Ela Štefanac. Priča o Polnočnjaku kaže da je on div visok četrnaest metara, koji nosi crni kaput i crni šešir te živi u šumi parka Golubinjak, a izlazeći iz sjene šume uzima k sebi onu djecu koja nakon zvona obližnje crkve Svete Katarine nisu otišla doma.

Radnja filma smještena je u prošlo stoljeće, a prati djevojčicu Mišku (Nika Struja) u njezinoj ljetnoj, seoskoj avanturi na selu. Uz baku koja mijesi tijesto, kuha te radi u vrtu, Nika, dobivši zadatak da ubere bilje za čaj, pronalazi zakopanu i zaboravljenu knjigu legendi koja je, uz čitanje priče naglas i san, odvede na put i susret sa zaboravljenim i mističnim šumskim bićem – Polnočnjakom.

Seoska atmosfera

Već uvodne scene filma nagovještaju seosku atmosferu, odnosno prizore prirode, trave, livade, vrhova drveća, čime se upućuje na šumovit eksterijer mjesta radnje – Platak – što je važno u kontekstu same teme i same legende za koju je specifičan »locus« šuma. U cjelini možemo reći da se radi o dobroj montaži i kameri, planovima i kutovima koji sugeriraju trenutak i širi kontekst; od krupnih planova glave i lica, nekih detalja u prostoru, do planova koji (d)označavaju povezanost lika i prostora, odnosno teme i ideje, pa sve do kutova gotovo dijagonalno postavljene kamere koji sugeriraju dijalog i/ili događajnost (u interijeru). Uz kutove i planove kamere, izoštravanja, zvukovna je dimenzija filma također bitna i ističe se, jer ona sugerira prirodu, njezin »glas« i mogućnost opstojanja legende o Polnočnjaku. Treba istaknuti i dobar trenutak snoviđenja, kao i trenutak djevojčice Miške u šumi koji gotovo inscenira ono transcendentalno te miješanje sna i jave. Uz to, film uključuje i animirane djelove koji upućuju na sam lik mističnoga šumskog bića.

Što se tiče uloga, donesene su dobro, a posebno se ističu one mlade Nike Struje koja nosi određen glumački potencijal te Nikole Tuteka koji također ima potencijal, jer svoj je lik poštara, iako amaterski, donio, barem se tako čini, s lakoćom, na jedan simpatičan i topao način. Dakle, mladoj Niki Struji svakako želimo još filmskih uloga, bilo u filmu kratkoga ili dugoga metra. A autorima želimo još ovakvih priča ispričanih u filmskome ruhu, čime će zasigurno obogatiti kulturu našeg zavičaja te dokumentirati ono manje poznato – tradiciju i/ili možda već zaboravljene usmene predaje i legende ovoga podneblja.