Hala Elkoussy je Egipćanka koja već godinama živi u Nizozemskoj. Ona je vrlo svestrana umjetnica koja se uz film bavi fotografijom, videom, instalacijama i kiparstvom, a njezina umjetnička djela uključena su u kolekcije mnogih svjetskih muzeja poput Stedelijk Museum Amsterdam ili Tate Modern London. U filmski svijet ušla je s nekoliko kratkih filmova, a 2017. uspješno je debitirala s igranim filmom »Cactus Flower« (»Kaktusov cvijet«). Na ovogodišnjem 77. Filmskom festivalu u Cannesu, u programu Quinzaine des cinéastes, premijerno je prikazan njezin najnoviji, drugi igrani film vrlo čudesnog naslova »East of Noon« (»Istočno od podneva«). To je suvremena bajka koja govori o ljudima i moru, no to je također satira o propadanju jednog bolesnog i starog autokratskog režima i vizije mladih ljudi za boljim svijetom.

Vaš film je pun metafora i simbolike koje su gledateljima na Zapadu ponekad nerazumljive. Jeste li radeći ovaj film razmišljali kako će se oni snaći u vašoj filmskoj priči?

– To što sam napravila film sa svim tim metaforama koje su nerazumljive gledateljima izvan arapskog svijeta za mene predstavlja izvjesnu moć, no također to je nešto što bi trebalo produbiti vezu među nama. Jer ne radi se samo o tome da sve treba razumjeti. Ako gledate moj film s namjerom da nešto naučite, od toga nećete profitirati, ali ako se uživite u priču to vas može odvesti u jedan novi svijet. Kada čitate »1001 noć« nije vas briga da se radnja odvija u Iraku ili kako Sindbad izgleda. Ono što vas privuče je heroizam junaka, ljudski odnosi i ljubavne priče, upravo na isti način na koji mene privuče priča za djecu iz Italije ili Japana. Ono što ne razumijemo ne može nas spriječiti da shvatimo ono što je vrijedno i humano u nekoj priči, a to je ono što nas povezuje, bez obzira na kojoj strani svijeta živjeli.

Svijet boja

Ali vaša filmska priča je neizmjerno bogata i toliko toga se događa. Ne gubi li gledatelj koji se izgubi u metaforama mnogo od toga?

– Sigurno ste u pravu, moj film je opisan kao prekomjeran i pretjeran. No, je sam prije svega vizualna umjetnica, a ne samo filmska redateljica. Od ranih početaka, ja sam postala svjesna da se moja umjetnost na Zapadu upotrebljava kao objašnjenje nečega. Ići u muzej, gledati umjetnička djela izvjesnog umjetnika iz određenog dijela svijeta, doći kući i osjećati da sada znate nešto više o njemu ili zemlji iz koje on dolazi je vrlo eurocentrični svjetonazor. Pogleda li film iz ove ili one zemlje, svaki obični europski građanin osjeća se kulturološki obogaćen i može misliti da je odjednom bolje povezan s tim za njega nepoznatim dijelom svijeta. Stoga je moja djelomična strategija bila da uvučem gledatelja u svoj vizualno atraktivan svijet, ali da mu pritom također uskratim taj osjećaj da ode kući misleći da zna nešto više. Jer, bilo bi zaista sramno i ponižavajuće da sve što ljudi prolaze u svojim životima, njihove agonije i patnje mogu biti reducirane i predstavljene kroz umjetničko djelo. Umjetnost za to nije mjerodavna, umjetnost nije nikada vijest, umjetnost nije nikada stvarni dokument onoga što se zaista događa ili se već dogodilo. Nakon što su vidjeli moj prvi film, mnogi su mi rekli da moj film poziva na još jedno gledanje. Samo po sebi to je pozitivno, jer mnoge filmove nemate volje pogledati još jedanput, ali također to je malo prepotentni, europski način razmišljanja, jer filmska priča može biti prihvatljiva i produktivna na različitim razinama, pa se ja na neki način poigravam s tim raznolikim komponentama.

Kada već govorimo o vizualnom, u vašem filmu boje se osjećaju iako se ne vide. Zašto ste se odlučili napraviti crno-bijeli film?

– To je ustvari i bila moja ideja, da se boje vide iako ih nema. Ja sam počela pisati ovu priču o ljudima koji su na neki način izgubili imaginaciju i kada im se mašta počinje vraćati događa se nešto čudesno. Oni vide mjesta koja u stvarnosti ne postoje, mjesta koja povezuju ljude različitih kultura i civilizacija. Ono što vide, a što se ne vidi očima daje svemu oko njih mnogo više smisla. Stoga sam željela istaknuti raznolikost između tih dvaju svjetova, svijet kojim vlada strah i svijet u kojem su ljudi slobodni. Odjednom postaje vrlo jasno da je svijet u kojem smo zatočeni svijet bez boja, a činjenica da se boje mogu osjetiti bez da ih se vidi je neka vrsta želje bijega od svijeta koji vas tlači, jer svi mi želimo živjeti u svijetu boja.

Dijete Mediteranskog mora

Zato se tu i tamo pojave scene u boji?

– Da, jer to znači da su u tim kratkim trenucima ti ljudi bili sposobni povratiti svoju maštu, i tada su mogli zamisliti mjesto koje nikada prije nisu vidjeli. U tom smislu more više nije samo fizički pojam već je to idealno mjesto, nešto poput raja gdje možemo biti slobodni, što god ta sloboda za nekoga značila, jer primjerice za mlade ljude sloboda ima sasvim različito značenje od onoga što ona znači starijima ili meni ili vama.

More ima veliku važnost u vašem filmu.

– More ima veliku važnost u svim mojim djelima. Ja sam dijete Mediteranskog mora i provela sam vrlo mnogo vremena na moru. Moj otac je ribario i ja sam odmalena često odlazila s njim u ribolov. Na tim dugim, mnogobrojnim morskim izletima u tišini, bez mnogo razgovora, ne postoji ništa drugo osim osjećaja povezanosti s tom beskrajnom vodom na kojoj plutaš. A druga vrsta zadovoljstva, budući da živimo u toploj klimi, je osjećaj svježine kad se uskoči u more. To je fizička i moja osobna komponenta povezanosti s morem, no, na višoj razini more predstavlja kulturološki vrlo snažnu povezanost i međuovisnost ljudi koji žive na njegovim obalama. Egipćani, primjerice, upotrebljavaju istu riječ za rijeku i za more, pa su za nas i rijeka i more povezani sa svim biblijskim referencama na Mojsija, kao i Jona. Rijeke i more sastavni su dio kršćanskog izražaja, a isto tako i muslimanskih rituala, primjerice pročišćavanja i time ponovnog rođenja. Sva ta mitologija koju smo naslijedili povezana je s morem, morem koje nas je uvijek povezivalo, a koje danas, nažalost, predstavlja granicu između svijeta koji želimo držati u zatočeništvu i takozvanog slobodnog svijeta koji leži na drugom kraju mora. More je sada granica između onih koji imaju i onih koji nemaju.

Direktor fotografije

Kao vizualna umjetnica, na koji način surađujete s vašim snimateljem?

– Abdelsalam Moussa, moj direktor fotografije, i ja surađujemo već petnaest godina i ovaj film je naš sedmi zajednički projekt. Sve skupa dva igrana filma, tri kratka filma i dva videospota.

Znači da se dobro razumijete bez mnogo riječi?

– Da, istina, to i on kaže. On radi s mnogo drugih redatelja, ali s nijednim drugim nije imao ovako dugu suradnju kao sa mnom. Mi imamo zaista specifičan način rada. Ja sam umjetnica i donosim mu umjetničke, a ne filmske odrednice, a njemu to pruža priliku da bude slobodniji i time kreativniji u onome što radi. Da, mi imamo vrlo bliski odnos, ali da bi ta suradnja ostala na toj razini, mi stalno tražimo nove izazove.

Koji su to bili izazovi na ovom filmu?

– Prije svega činjenica da je on majstor kolorita, a ja sam odlučila raditi crno-bijeli film. On je također majstor složenih i preciznih kretanja kamere, a ja sam od njega tražila da gotovo cijeli film snima kamerom iz ruke. I iako to nikada prije radio, on je 22 dana snimanja proveo s kamerom u ruci.

Moj dom je i Egipat i Nizozemska

Odakle dolazi vrlo zanimljiv naslov filma »Istočno od podneva«?

– Naslov filma je moja poruka gledatelju – sada ćete ući u svijet Istoka. Ako počnete razmišljati o tome što to znači, ubrzo shvatite da, ustvari, taj pojam ne postoji, a moja namjera je bila da s tim naslovom samo pojačam bajkovitost priče. Mislim da je ljepota u tome da se ne može razumjeti što to znači. Dok se isprva pitate što to znači i očekujete da ćete na to naći odgovor, na kraju ipak shvatite da možda i nije važno što to znači, a dok gledate film, postajete svijesni da priča nadilazi naslov filma i ustvari priča daje smisao naslovu, a ne naslov priči.

Vi živite i radite na relaciji između Nizozemske i Egipta. Koliko ste se privikli na novu, a koliko vam nedostaje vlastita domovina?

– Ja nikada nisam potpuno napustila Egipat i 20 godina moj dom je i Egipat i Nizozemska. Nikada nisam pristala da živim kao emigrant, jer vjerujem da je život emigranta vrlo bolan. To je izbor kojeg se nikada ne može osloboditi. To znači provesti cijeli život u samosažalijevanju i osjećati se, po vlastitom izboru, zatočenik u slobodnom svijetu. Također, što sam starija sve mi teže pada kada nisam u Egiptu. Kad sam bila mlađa, nisam imala taj osjećaj i nije mi bio problem stalno putovati i biti između tih dviju zemalja, no sada se osjećam mnogo bolje kada provedem duži period u Egiptu, jer kako postajem starija, osjećam da imam veću potrebu da me se razumije bez mnogo objašnjavanja.