Sve je u imenu. Mjesni odbor Hartera naziv je koji ostaje u pameti nakon što ga prvi put čujete. Izaziva simpatije, a ponekad i zbunjenost onih koji znaju malo više o riječkim mjesnim odborima pa se pitaju kakav to sad MO Hartera, otkad to postoji? Pa zapravo i ne predugo, nešto više od godinu dana, no to, naravno, nije mjesni odbor kao oblik mjesne samouprave, već inicijativa skupine građana koja želi pokrenuti, poticati i usmjeravati rasprave i akcije za bolju budućnost prostora bivše tvornice papira Hartera te područja Vodovodne i Ružićeve ulice. Skupine koja je najvidljivija preko projekta »U Harteru na Kvarteru«.

Rezultate toga projekta, ali i razgovor o njegovu eventualnom nastavku, ekipa je predstavila događanjem koje je uključivalo jednosatnu šetnju rečenim područjem i prikazom dosad učinjenog, a potom i prezentacijom uz video i komunikaciju prema onima koji bi mogli pomoći da se projekt, ako ima smisla, nastavi. Pa je tako pročelnik Odjela za kulturu Ivan Šarar sudjelovao u šetnji, dok je gradonačelnik Vojko Obersnel šetače dočekao u maloj hali Hartere, mjestu prezentacije i budućoj potencijalnoj fokalnoj točki MO Hartere.

Mapiranje problema u prostoru

Šetnja je počela na parkiralištu kod Plodina u Ružićevoj, gdje su Nina Majcan Šprajc iz Urbanog separea i Jelena Androić kao PR projekta dočekale šetače, predstavnike medija i druge građane, te odmah počele skretanjem pozornosti na problem s parkiranjem na toj lokaciji. Naime jedna od ključnih aktivnosti početka projekta, kako nam je objašnjeno, bilo je utvrditi, odnosno mapirati probleme u prostoru koji je obuhvaćen projektom, da bi se onda moglo pristupiti njihovu rješavanju. Naravno, problem parkiranja, odnosno činjenica da je Ružićeva radna zona koja grca u automobilima u rado vrijeme, a potom se sablasno isprazni, teško je uopće rješiv bez ogromnih ulaganja, ako i tada, pa će on ostati kao neka pusta želja entuzijasta. No zanimljivo zvuči podatak koji je iznijela Majcan Šprajc da je u Ružićevoj registrirano tek 35 birača.

Ono što se moglo napraviti, ali puno manjeg apetita, bila je samonavodnjavajuća gredica iza klupice s pogledom na Rječinu, kakvu smo vidjeli potom i malo niže u Ružićevoj, na privatnom parkingu koji je poslužio i kao poligon za vježbu javnog prostora, o čemu je govorio Renato Stanković sa Sveučilišta u Rijeci, jednoga od partnera projekta, uz spomenuti Urbani separe, Centar za umjetnost i urbanistiku iz Berlina, međunarodnu mrežu CityToolbox i Goethe-Institut Kroatien. Stanković je rekao da je prostor parkirališta bio u planovima za razne aktivnosti MO Hartere, ali onda je došao privatni investitor i novac je učinio svoje. No, vlasnik prostora ispostavio se kooperativan, pa je tamo u sklopu Kvartere napravljena klupica od dva betonska bloka i gredica s povrćem i začinima koji se mogu brati.

Kvarterski rječnik

Duž cijele rute kojom smo hodali postavljene su i prepoznatljive table s nazivima lokacija i njihovim opisima, što je sve dio tzv. Kvarterskog rječnika koji je, kako su to objasnili kvarteristi, sastavljen pjesnički, ali i uz jednu turističku svrhu. Ispod murala Mirona Milića, niže Ružićevom, ponovo stajanje, ovaj put, osim radi murala, i radi kompostera i staništa za pčele i kukce. Oni još nisu prihvatili poziv, ali, naravno, ne znači da neće.

Nastavak šetnje uključio je ulazak u Vodovodnu ulicu ispod podvožnjaka i stajanje na prvoj točki, uz ruševinu nekadašnje tvornice »Rade Končar«, a dalje u povijesti kožare koju je izgradila obitelj Ružić, na kojoj je tzv. Kvarterska staza. Odmah malo niže su i prvi veliki murali na privatnim kućama, oduševljenje za susjedstvo i one koji u susjedstvo dođu, a koji su, kako je objašnjeno, zapravo jednostavne intervencije za koje ne trebaju komplicirane dozvole, a vizualno obogaćuju kvart.

Jedna od potencijalnih lokacija kvarterskog centra na otvorenom bila je u prostoru na kojem su sada automobili koji čekaju biti sprešani, no zbog odrona to ipak nije bilo moguće, pa će groblje automobila ipak još malo produljiti svoj boravak tamo.

Mural s legendom ulice, motociklistom Marijanom Kosićem, na ponos je cijelom kvartu, a Majcan Šprajc pojasnila je da je to donacija filmske industrije koja je zbog potreba snimanja morala prefarbati postojeće grafite, pa se na ovaj način pokušala odužiti kvartu.

Džepni park na kraju Vodovodne pak je zanimljiva lokacija uz Rječinu na kojoj se može doći i roštiljati. Prijelaz preko mosta prema Harteri dovodi šetače do točke Energija, koja označava prestanak infrastrukture; vode, struje i slično, no ne i prestanak kvarterskih aktivnosti, koje su uključile i postavljanje obrađenih dasaka na dio koji sada može služiti kao… (mašti na volju, rekli su nam kada smo pitali za što mogu služiti te daske).

Vizija Kvartere

Ulazak u malu halu Marganova označio je i kraj šetnje te dolazak na infrastrukturnu oazu, barem jednim dijelom, budući da ona ima svoju struju, koju joj je donijelo Sveučilište u Rijeci. Ta je hala, što je bilo jasnije iz kasnije prezentacije, i mjesto primarnog interesa Kvarterana u smislu osposobljavanja za daljnje aktivnosti.

I prezentacija je okupila brojne građane, a uz šetače, Obersnela i Šarara, bio je tamo i Srđan Škunca, pročelnik Odjela za razvoj, urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem Grada Rijeke, te nešto EPK-ovaca, budući da je projekt formalno dio EPK-programa. Problem je nastupio kod direktnog pitanja Vojku Obersnelu kako mu se čini vizija Kvartere, a on počeo odgovarati da je inicijativa dobrodošla, ali da nije ni prva, a on se nada ni zadnja. Spominjući potrebu za velikim ulaganjima da bi se prostor sredio, jasno je istaknuo da je fokus Grada Rijeke u kontekstu sređivanja industrijske baštine u Rijeci stavljen na prostor »Benčića«, indirektno time priznajući da je Hartera ostavljena po strani, propadanju. Jer Grad, kao što je poznato, nema novaca, pa je u problemima i s preuzetim obavezama, a kamoli s novim prostorima, koliko god oni bili produktima raznih promišljanja o prenamjeni.

No, ono što je gradonačelnik možda propustio odmah shvatiti, za što su dijelom odgovorni Kvarterani koji nisu jasno prezentirali svoje zahtjeve, a što je, čini se, Šarar shvatio, činjenica je da se ovdje ne traže megalomanski zahvati, već podrška, u suštini, kudikamo manje financijske vrijednosti. Kvarterani, naime, traže da Grad Rijeka prizna činjenicu da su se uspjeli organizirati sami te uz pomoć aktivnih partnera napraviti pomak, no da oni nisu (samo) skupina entuzijasta koja troši svoje slobodno vrijeme na pomaganje zajednici koliko se može, već građani koji su uočili potrebu za revitalizacijom jednog značajnog dijela Rijeke, nudeći, tako im se čini, put koji nije megalomanski i neostvariv.

Da je gradonačelniku konačno ipak sinulo da Kvarterani nisu tu da opelješe praznu gradsku blagajnu, te da je između njega i njih zasad samo komunikacijski problem, moglo se naslutiti iz njegova poziva da se Gradu Rijeci predstave njihovi zahtjevi, pa će Grad potom vidjeti što od toga može ispuniti. A za početak, smatraju Kvarterani, neka su to prozori na maloj hali Marganova, odakle bi se krug revitalizacije trebao početi nezaustavljivo širiti na cijelo područje obuhvaćeno projektom »U Harteru na Kvarteru«, sada tek »točkasto« oplemenjeno malim punktovima javnog interesa.