Talijanski glumac Sergio Castellito praktički je izgradio karijeru na portretima stvarnih povijesnih ličnosti, od Don Milanija, Padre Pia i Enza Ferrarija, do antimafijaškog suca Rocca Chinnicija i senatora Alda Mora.

Taj se niz nastavlja njegovim najnovijim portretom Gabrielea D’Annunzija u filmu »Il cattivo poeta« autorskog debitanta Gianluce Jodicea. Riječ je o još jednom komadu koji se bavi D’Annunzijevom povijesnom ostavštinom. »Šta da?«, rekli bi riječki sineasti poput Igora Bezinovića, koji radi na ambicioznom projektu o D’Annunzijevu liku i djelu (šifra: »Fiume o morte!«) kojem se još ne nazire kraj. I ne samo on. Njime se pozabavila i sjajna recentna izložba »D’Annunzijeva mučenica« nastala u sklopu pretprograma EPK izložbe »Granice – između reda i kaosa«, kao odgovor onoj tršćanskoj koja se dogodila gotovo paralelno, pod nazivom »Disobbedisco – La rivoluzione di D’Annunzio a Fiume 1919. – 1920«.

Nekoliko godina ranije, Il Vate se ukazao i na riječkim kazališnim daskama s predstavom »Cabaret D’Annunzio« u režiji Gianpiera Borgije. Doduše, Jodice ne promatra D’Annunzija kao dendija koji je gol pozirao na plaži toskanske Versilije i paradirao Rijekom u eksploziji futurizma, kad je ona doista bila europska prijestolinica kulture, već kao oronulog starca koji se izolirao na svom posjedu pompozno nazvanom Vittoriale degli Italiani na Lago di Garda. Riječ je o 1936. godini u kojoj sekretar Fašističke stranke Achille Starace angažira mladog Giovannija Cominija da uđe u Vittoriale i prati svaki D’Annunzijev pokret, smatrajući ga prijetnjom za režim, nakon što se potonji ogradio od pervertiranih Mussolinijevih političkih ideja i njegove bliskosti s Hitlerom. No nije trebalo dugo da Comini postane zaluđen D’Annunzijevom osobnošću.

Simulakrum povijesti

Naravno, Comini susreće D’Annunzija na njegovoj krstarici Puglia čiji dijelovi počivaju na suhom vezu okruženi čempresima Garde. Iako je pamtila i bolje dane kad je kao dio talijanske flote u Prvom svjetskom ratu uplovila u splitsku luku, dijeleći žiteljima »angrizu«, iako su njezine namjere bile sve samo ne nutricionističke. Kao da je netko doteglio »Galeb« u šume blizu kanjona Rječine. Iako njegov »kapetan« više nije u zavidnoj formi. Ugledat ćemo ga kao starca na rubu demencije, obrijane glave, krhkog tijela, bolesnog, iznemoglog, drogiranog i umornog. Ali još uvijek spremnog na proplamsaje patriotskog ponosa. Iako se njegov portret iscrpljuje u nesigurnim i šepajućim pokretima, transformiran u simulakrum talijanske povijesti.

Zato Jodice ne promatra D’Annunzijev egzil u Vittoriale degli Italiani isključivo kao zimu jednog pjesnika, već i kao zimu čitave njegove nacije. Iako je autor na press-konferencijama često naglašavao kako D’Annunzio nikad nije bio fašist (»To je Duce itekako dobro znao i zato ga je toliko mrzio«). Njegovi libertarijanski i antikonformistički stavovi ipak su bili miljama udaljeni od nasilnog, klerikalnog i malograđanskog fašističkog duha. Zato je autorov komad fokusiran na prečesto ignoriranu pjesnikovu odbojnost prema Mussolinijevu fašističkom režimu, iako dobar dio povjesničara zasigurno ne bi sve to promatrao tako simplificirano, a još manje stavljao takve stavove u nišu »antifašizma«. Doduše, Il Vate pokušava učiniti sve da bi susreo Ducea na željezničkoj stanici u Veroni.

Atmosfera smrti

Nažalost, Jodice pretvara bliski susret Cominija i D’Annunzija u teatar naglašene ekspresivnosti, u atmosferi smrti, truleža i sveopćeg propadanja. Možemo samo zamisliti što bi od tog materijala učinio veliki Sokurov, koji se s tim bliskim motivima smrti i propadanja slavnih povijesnih ličnosti svedene na eksponate mauzoleja (Lenjin, Hirohito, Hitler) itekako dobro snalazi. Iako ih dijeli gotovo identična krajnje studiozna mizanscena u kojoj fašistička arhitektura postaje njezin raison d’etre. Jer u Jodiceovu komadu smrt nije samo uporište naracije, već njegova duša, transformirana u svojevrsni posmrtni govor. Iako je mladac koji po Staraceovu nalogu špijunira D’Annunzija osvojio nekakvu nagradu na pjesničkom natjecanju, ali nikad nije čuo za njegovu riječku avanturu.

Zato je paradoksalno da je »Il cattivo poeta« bio jedan od prvih komada distribuiran ovih dana u nanovo otvorenim talijanskim kinima nakon njihove preduge COVID-hibernacije. Čak i kad tamo ne pripada jer je njegova retorika puno bliža formatu klasičnog TV-filma. S druge strane daleko riskantnije produkcije koje su itekako zaslužile kinodistribuciju, poput Fincherova »Manka«, završavaju u zoni streaminga.

Koliko god se Jodicevo pedantno filološko istraživanje svodilo na filmsko transponiranje svake D’Annunzijeve u javnosti (teatralno) izgovorene i napisane rečenice. U ironiji kao antidotu sveopćoj melankoliji.