Budućnost je neizvjesna, implicirao bi to i svojim djelima i predavanjima domaći filozof svjetskog glasa Srećko Horvat, autor brojnih i tematski različitih knjiga – između ostalih »Poslije apokalipse«, »Poezija iz budućnosti«, »Diskurs terorizma«, »Radikalnost ljubavi«, »Budućnost je ovdje – svijet distopijskog filma« te u suautorstvu sa Slavojem Žižekom »Što Europa želi?« – koji je tekstove pisao za neke od vodećih svjetskih medija kao što su The Guardian, New York Times, a ranije ove godine u sklopu programa Refleks udruge Drugo more održao je intrigantno i posjećno predavanje »Poslije apokalipse: melankolija je luksuz!«, u Filodrammatici, za koje se tražila stolica više. Upravo je to predavanje sugestivnoga naziva, subverzivne naravi i goruće problematike, no i širok spektar tema kojima se ovaj poznati filozof bavi, povod za razgovor njime.

Melankolija kao luksuz

S obzirom na velik interes za vaše predavanje koje je održano u organizaciji Drugog mora ranije ove godine, koje i ne čudi, jer ste jedan od filozofa širokog spektra djelovanja, čija djela objedinjavaju područja politike, filozofije, arhitekture, filma, sociologije te ostalih premreženo ostvarenih područja, možete li dodatno razložiti vašu ideju o melankoliji kao luksuzu, o čemu ste i govorili na riječkome predavanju; što uopće melankolija jest, a posebice u kontekstu vremena u kojem se nalazimo, te kako ona uopće može biti luksuz?

– U predavanju sam govorio, između ostalog, o Freudovu slavnom tekstu »Žalovanje i melankolija«. Iako i žalovanje i melankolija potječu od gubitka, njihov ishod je drukčiji. Žalovanje je proces kroz koji napokon uspijevamo prebroditi patnju prouzrokovanu važnim i nepovratnim gubitkom, recimo prekid duboke veze ili smrt bliske osobe. To ne znači da gubitak nestaje; prije znači da možemo nekako prebroditi tugu i naučiti živjeti s gubitkom. Melankolija, barem prema Freudovoj teoriji, vrsta je »neuspješnog« tugovanja, nemogućnost pomirenja s gubitkom, on je čak naziva »patološkom«. Za razliku od tog tumačenja, bliži sam Walteru Benjaminu koji je pokušao rehabilitirati melankoliju. Umjesto patologizacije melankolije danas treba priznati da je neka vrsta melankolije prevladavajuće ljudsko duševno stanje. Kada klimatska kriza, rat i nasilje postanu pravilo, nije nenormalno osjećati melankoliju, bilo bi nenormalno ne osjećati ništa. Mi koji još uvijek nismo, ili mislimo da nismo, na prvoj liniji klimatske krize ili nekog novog rata, imamo taj luksuz, oni koji su već tamo teško da mogu voditi ovakve razgovore kao mi…

Pitanje Černobila

Na predavanju ste spomenuli Marshallove otoke, općenito ste naglasili kako oni na prvoj crti klimatske krize nemaju (taj) luksuz melankolije. Vrijedi li to, s obzirom na tinjajuću masu ispod natkrivenog reaktora u Černobilu, zbog čega bi se mogla dogoditi još jedna katastrofa, te s obzirom na veliku radijaciju i samoga tla obližnjih mjesta, i za ljude koji žive oko tog mjesta koje je obilježila katastrofa?

– Marshallovi otoci su zanimljivo i zastrašujuće mjesto, nisam tamo nažalost bio, makar sam razmišljao otići za potrebe istraživanja za knjigu »Poslije apokalipse«, ali je bilo komplicirano i onda je izbila pandemija pa se više nije ni moglo. Ukratko, radi se o mjestu koje su Sjedinjene Američke Države nuklearnim testiranjima pretvorile u pakao na zemlji, pakao koji izgleda kao raj, ali je radioaktivan, plus zadnjih desetljeća zbog klimatske krize i dizanja razine mora, tom pacifičkom otočju prijeti doslovni nestanak. Nedavno je taj dio svijeta bio u vijestima jer je Julian Assange kratko, na putu prema slobodi u Australiju, stao usred u Pacifika. Zašto? Jer su neke pacifičke države i dalje protektorati SAD-a kao i njihova važna vojna baza na Pacifiku. Černobil je drukčije, ali također kompleksno mjesto. I prije one HBO serije, ali posebice nakon, tamo imamo »komodifikaciju apokalipse«, ili smo barem imali do ruske invazije koja je krenula preko Bjelorusije upravo preko tzv. zone isključenja. Tamo imate doslovce sve isprepleteno – prvo nuklearna katastrofa, pa klimatska kriza koja je uzrokovala neke od najvećih šumskih požara u povijesti toga kraja, dižući razinu radioaktivnosti te naposljetku – a i dalje – rat. Poanta je da Černobil ili Marshallovi otoci, premda su svakako među najradikalnijim primjerima, nisu budućnost, to nas sve čeka, na ovaj ili onaj način.

Rat kao permanentno stanje

Imaju li luksuz melankolije onda i oni u Gazi ili pak Ukrajini? Također, što nam takvi aktualni događaji govore o izmještanju svjetskog poretka u kontekstu odnosa moći i geopolitike?

– Nema luksuza ni melankolije ni u Gazi ni u Ukrajini, luksuz imaju oni koji vode ratove dok nedužni ginu, a zato i ginu, da bi se ratna mašina nastavila okretati. Ti nam događaji, kao i cjelokupna povijest čovječanstva, govore da je rat permanentno stanje, a mir samo kratka pauza koja se, ako smo sretni, broji desetljećima.

U trenutku dok još uvijek govorimo o strahotama Drugoga svjetskog rata, mi se zapravo nalazimo u trenutku u kojem se ispisuje novija povijest, povijest brojnih stradavanja, pa i povijest genocida. Kao što se britanski film »Zona interesa«, dobitnik Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, naslanja na tezu Hannah Arendt o banalnosti zla, bi li se ta teza i sintagma mogla primijeniti na neki od spomenutih događaja i ratova?

– Gledao sam »Zonu interesa«, zastrašujuć film, ali ne vidim ništa banalno u tome da obitelj šefa konclogora živi luksuzno i vodi banalne razgovore, kao što ne vidim ništa banalno u tome da je Ratko Mladić dijelio slatkiše djeci čije će roditelje već sutradan poklati u Srebrenici. Kao što se kasnije pokazalo, nije baš ni Eichmann bio oličenje »banalnosti zla« kako ga je vidjela Hannah Arendt prateći njegovo suđenje u Jeruzalemu. Da, i zločinci imaju obitelji, i oni maze djecu, i oni mogu biti melankolični, no ono što nas razlikuje od njih nije banalnost već zlo. Svi smo mi ponekad banalni, ali nismo svi zli. Oni su znali vrlo dobro što rade, i svejedno su to radili, baš zato su to radili, genocid je projekt koji se organizira i priprema godinama, a nekad, nažalost može i trajati godinama.

Kapitalocen i ljudski trag

U knjizi »Poezija iz budućnosti« u uvodnoj riječi, kad spominjete Waltera Benjamina, ističete da valja krenuti od kamena, koji će i dalje ostati kad svega (priče, herojstva, zvjerstva, ljubavi, utopije ili distopije) više ne bude. Na dodiru toga, no i svega onoga na što upućujete i knjigom »Poslije apokalipse«, kao i onoga što ste uostalom naglasili i na predavanju održanom u Rijeci prije ljeta, biste li se složili s konstatacijom prirodoslovca Attenborougha u dokumentarcu »Život na našem planetu« da priroda uvijek nađe svoj put, čime ukazuje na ljudsko činjenje u pogledu kreiranja (naše) budućnosti i zanemarivanja naše funkcije u velikome ekosustavu, u kojemu smo samo jedna od karika?

– I jedna i druga knjiga velikim su dijelom pisane na Visu. Ta je misao o kamenu koji ostaje bila inspirirana kako mojim skromnim slobodno suhozidarskim pokušajima na otoku, tako i intrigantnom geološkom poviješću viškog arhipelaga, odnosno erupcijama vulkana prije nekih 220 milijuna godina kojima su nastali i dio obale u Komiži, a i otoci Brusnik i Jabuka. To je doba kad su dinosauri bili najmoćniji stanovnici planeta, pa kad premještam i uglavljujem kamen 220 milijuna kasnije ili plivam u moru gdje se nazire okamenjena lava i vulkanske bombe, ne treba mi Attenborough – kojeg inače naravno cijenim – da uvidim da sam i ja, a i svi mi, samo dio prirode koja uvijek nađe svoj put. Nažalost, ljudska vrsta je ta koja nameće svoj destruktivni put, pa je u znanosti već prihvaćen termin »antropocena« kao oznaka za novu geološku epohu u kojoj čovjek mijenja planet. Mislim da je ipak preciznije to nazvati »kapitalocenom«, odnosno geološkom epohom koja je nastala s razvojem kapitalizma zadnjih nekoliko stoljeća, a danas je glavni uzrok klimatske krize, ali i rata. Mi smo, naravno, samo karika u evoluciji planeta, možda ne toliko važna i svemoćna kao što često mislimo, ali svakako moćna. Sve dok zbog planetarne destrukcije ili razvoja tehnologije ne postanemo potpuno nemoćni. Ali ostavit ćemo trag, možda ne onakav kakav smo očekivali: hrpu plastike i mikroplastike, radioaktivnost, masu betona, sve više svemirskog otpada…

Poezija za budućnost

Možemo li spojiti značenje Černobila koje se iščitava iz spomenutoga dokumentarca, prema kojemu je katastrofa stvar ljudske ruke, time greške, te vašega tumačenja prema kojemu je to mjesto isprepletanja različitih kriza, kao i vašim isticanjem nuklearne energije koja je u pozadini svega i o kojoj se dovoljno ne govori? Jedno mjesto, a toliko kompleksno u smislu narativa koji ga obilježavaju. Je li i Černobil mjesto poezije iz budućnosti?

Arhiva NL

– Možda i jest, ali na distopijski način. »Poezija iz budućnosti« je, nasuprot tome, utopijski koncept koji dolazi iz Marxove knjige »Osamnaesti brumaire Louisa Bonaparta« i odnosi se na njegov uvid da revolucija budućnosti ne smije svoju poeziju crpiti iz prošlosti, već budućnosti. Černobil zorno pokazuje kako je revolucija inspirirana Marxom završila u nuklearnoj katastrofi, ali ta je katastrofa ujedno upozorenje da je tehnologija danas ta koja preuzima moć. Problem s kapitalizmom, ali i sa socijalizmom dvadesetoga stoljeća, stanuje u ideji »progresa«, odnosno postulatu »razvoja«, pa se onda napredak nekog društva mjeri izgradnjom zgrada i autocesta, rastom BDP-a i ekonomskim pokazateljima. Doduše, socijalizam dvadesetoga stoljeća je, za razliku od kapitalizma, ulagao i u socijalnu stanogradnju, zdravstvo, obrazovanje, javnu infrastrukturu. Ali je i dalje ostao robom ideologije »progresa«. A danas, nakon trideset godina tzv. tranzicije? Pogledajte samo tržište nekretnina i koliko mladih si može priuštiti da žive sami, koliko je mladih odselilo, ili pogledajte naše željeznice koje su sporije nego u doba Austrougarske Monarhije, pa neka mi netko kaže da je to »napredak«.

Vaša priča o Visu, poruka u boci, kako je nazivate, doprinos je borbi i afirmaciji nade bez optimizma, odnosno poticaj na razmišljanje, organizaciju i eksperimentiranje. Postoji li nada bez optimizma? Ne nosi li nada u suštini barem mali dio optimizma? Možete li to dodatno pojasniti?

– »Nada bez optimizma« je termin koji sam posudio od britanskog književnog teoretičara Terryja Eagletona, jer ne volim nadu niti optimizam. Naravno, kao i svi, nečemu se nadam. Ali nisam optimističan. A mislim da nada nije adekvatna za ono što nam je potrebno da bismo zaustavili horor kojemu svjedočimo iz dana u dan dok neka »banalna« budala ne stisne dugme za aktiviranje atomske bombe. Ako si optimističan, nadaš se da se to neće dogoditi. Ako si pesimističan, misliš da hoće. Ni jedno ni drugo ne dovodi do neke smislene akcije koja može promijeniti ili barem umanjiti prijetnju. Postoji međutim i treća opcija, odlučnost da napraviš sve kako se to ne bi dogodilo. Naravno, nitko od nas ne može sam napraviti puno, pa čak se ni oni milijarderi koji grade bunkere na Novom Zelandu neće dugoročno usrećiti. Zato je važno da svatko na svoj način doprinese miru u svijetu. To zvuči banalno, kao »banalnost dobra«? Pa da, čini se da nitko više, vjerojatno čak ni misice svijeta, ne govori da želi mir u svijetu. Ostao je još Papa koji govori o miru. Ali, nemojmo zaboraviti, i milijuni ljudi diljem svijeta koji svakodnevno protestiraju protiv rata.

Svijest i promjena

Iz toga proizlazi i pitanje kakva je (naša) budućnost; je li izgled onoga što dolazi samo na stručnjacima, ili na svima nama? Što mi možemo učiniti u vremenima u kojima se gušimo u različitim krizama? U jednom ste se razgovoru dotaknuli i rata u Ukrajini te stila ratovanja, pa ste kazali i da nam treba pokret nesvrstanih u kontekstu premreženih kriza i problema današnjice. Kako bi nam točno takav pokret mogao pomoći?

– Jedan od mojih problema s klimatskim pokretom koji je prije pandemije bio i jači nego danas bilo je njihovo stalno inzistiranje na tome da treba »slušati stručnjake«. Da, treba slušati i stručnjake i znanstvenike, ali nijedan podatak ili znanstveni članak neće promijeniti činjenicu da ljudi i dalje ostavljaju upaljen automobil kada na desetak minuta izađu iz njega ili koriste štetna goriva. Problem je to što se dublji uzroci i njihove posljedice sada prebacuju na leđa pojedinaca. Svijest se ne mijenja samo podacima, potrebno je dugoročno i smisleno obrazovanje, politička organizacija, strategija. Nije ni čudo da se dio klimatskog pokreta radikalizirao pa danas osim Extinction Rebellion imamo i Just Stop Oil i klince koji bacanjem hrane ili boje na vrijedna umjetnička djela zaštićena staklom ukazuju na licemjerje sviju nas. Dolazi i do sabotaže infrastrukture od naftnih postrojenja do Tesline tvornice u Berlinu. Toga će sigurno biti i više. Problem je, na geopolitičkoj razini, u tome da ne postoji nešto poput Pokreta nesvrstanih. Pokret nesvrstanih postoji i dalje na papiru, ali u realnosti to nije ni blizu onog Pokreta nesvrstanih iz hladnog rata koji je imao jasnu viziju demilitarizacije i borbe protiv kolonijalizma i imperijalizma, kao i relativno dobru organizaciju i vrhunsku diplomaciju. Sva pohvala onima koji vode slovensku vanjsku politiku, ali mislim da je civilizacijski poraz da je jedino Slovenija iz ovog dijela Europe priznala Palestinu.

Turistifikacija i pitanje Mediterana

Kad već spominjete i ekologiju, nedavno smo u Rijeci imali i izložbu »Mediterranea – slojeviti presjek drevnog Sredozemlja«, koja na vizualno prijemčiv način daje uvid u povijest, ljepotu, narode i mitove Mediterana, kao i pitanje njegove budućnosti. S obzirom na vaše ocjene općenito sadašnjega stanja našeg planeta i društva (pa i Mediterana, jer imate i poglavlje koje se odnosi upravo na njega), kakva je situacija na našemu Mediteranu; kakva je budućnost izgledna u kontekstu negativnih projekcija, prvenstveno s obzirom na geografski položaj i klimatske prijetnje?

– Po svim analizama i stručnim člancima, Mediteran je danas dio svijeta koji se brže zagrijava nego bilo koji drugi dio svijeta. Čak 20 posto brže od globalnog prosjeka. Istovremeno, projekcija je da će već do 2100. godine razina mora na Mediteranu porasti za jedan metar. Pazite, otkad je osnovana antička Issa na otoku Visu more se podiglo za neka dva metra. Otad je prošlo oko 2.400 godina. A u idućih 75 godina, ako su projekcije točne, more će narasti za metar. Što to znači? Ili ogromne investicije, poput onih u Veneciji, ili većina riva hrvatskih gradova na obali pod morem. Tu je i turizam. Ako će temperature na Mediteranu kroz ljeto ići do pedeset stupnjeva, neće više ni Česi, ni Nijemci, ni Britanci ni Amerikanci ići na našu obalu i otoke da većinu dana provedu pod klimom. Kod nas se slavi kao veliki »progres« da su hrvatski turistički prihodi u 2023. godini bili nadomak toga da čine 20 posto našega BDP-a, ali umjesto da nas veseli da je udio prihoda od turizma u hrvatskom BDP-u uvjerljivo najveći u EU-u, trebali bismo se zapitati koliko je to održivo. Ima već godina kad su Dječaci opjevali »grad blagajnika i skladištara, 40.000 bez posla, shopping centar se otvara«, a to je danas realnost Jadrana. Kad klimatska kriza prodre kroz vrata, jer dugo već kuca, a mi se ne obaziremo, samo će se starije generacije još sjećati Mediterana kakav je nekad bio.

Rijeka – i prostor i vrijeme

Zvuči zaista ozbiljno, no zapravo je tako. Može li s obzirom na to grad Rijeka opstati, njezina arhitektura koja svjedoči o burnoj prošlosti. Naime, kad govorimo o riječkoj arhitekturi, nerijetko se u javnome i medijskome prostoru povlači pitanje očuvanja pojedinih arhitektonskih objekata, onih koji imaju povijesno značenje i koji bi se trebali očuvati, od Teatra Fenice, Lansirne rampe, hotela Emigranti, negdašnje Hartere. Jesu li ti i takvi objekti, prema vašemu mišljenju, samo naša prošlost ili i naša budućnost, jesu li možda ti objekti kakav fragment poezije iz budućnosti?

– Obožavam Rijeku, između ostalog, upravo zbog ispreplitanja svih tih povijesnih značenja koja su rezultat povijesnih vihora kojima Rijeka nije samo svjedočila već je bila aktivni protagonist. Arhitektura, a pogotovo Teatro Fenice, Lansirna rampa, hotel Emigranti, bivša Hartera i dalo bi se tu dodati još štošta, nikada nije samo arhitektura. Ona je i prostor i vrijeme istovremeno, sve što se u njoj ili s njom dogodilo, i što se još može dogoditi. Iduće godine počinjemo s Filozofskim teatrom u HNK-u »Zajc«, zar ne bi bilo divno da se održi i u Teatru Fenice ili na renoviranom »Galebu«? Rijeka bi mogla postati čudo Mediterana kada bi renovirala i koristila sve te divne prostore za javne svrhe.

Tu već klizimo i prema urbanizmu, no s obzirom na to da ste se time također bavili u jednoj od vaših knjiga (»Znakovi postmodernog grada«), u kojoj na zanimljiv način promišljate o prostoru, urbanizmu te o gradu u kontekstu seksualnosti i mehanizama moći, a uz to spominjete i subverziju i transgresiju, moram vas pitati kako je sve to uopće moguće povezati na primjeru jednoga grada?

– Pa, evo, Rijeka, je predivan primjer. Uzmite Gabrielea D’Annunzija i njegovu okupaciju Rijeke. Imali ste sve, i protofašizam, i mehanizme moći, i subverziju, i seksualnost i transgresiju koja je preuzela grad i u jednom, zapravo ne kratkom periodu, promijenila i funkcije arhitekture. Primjerice, funkcija koju su prije toga imali balkoni, a koji su sada poprimili političku funkciju kojoj ćemo svjedočiti i kasnije, s Mussolinijem i drugima. Nisam se dugo bavio pitanjem urbanizma, ali Rijeka je fascinantan primjer, grad koji je imao zid prije Berlinskog zida, grad koji na svakom koraku ima sijaset povijesnih značenja i potencijala, grad koji još uvijek nije dovoljno iskoristio svoju poziciju na Mediteranu.