RIJEKA – Solistički i komorni koncerti uvijek nekako prolaze ispod radara zainteresirane publike. Sve češće se susrećemo s činjenicom da za neki lijepi koncert saznamo nekoliko sati prije njegovog održavanja ili, još gore, nakon što je isti već održan i to, u pravilu, pukim slučajem, najčešće putem društvenih mreža. Već duže vrijeme postoji potreba za stvaranjem nekog jedinstvenog registra kulturnih/glazbenih događaja s kojim bi komunikacija bila brza i jednostavna, ali i kojem bi prijavljivanje istih bila zadaća svih organizatora sufinanciranih javnim sredstvima. Vrlo brzo bi se, na ovaj način, stvorilo središnje mjesto na kojem bi informacije tražili svi zainteresirani, a koje bi onda i privlačilo ažurno davanje točnih podataka na svim razinama. No, dok se netko od brojnih rukovoditelja u kulturi našega kraja ne dosjeti realizirati ovu jednostavnu investiciju koja bi za kulturu učinila više od brojnih sastanaka, rasprava i nesvrsishodno utrošenih sredstava, ostaje nam »pecati« po društvenim mrežama u nadi da ćemo, na vrijeme, saznati da postoji nešto što je zanimljivo za čuti i vidjeti.

Suita u 12 stavaka

Tako je, primjerice, harmonikaš Dražen Košmerl održao solistički koncert u župnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda na Bulevardu pred manjim brojem prisutnih. Šteta je to ne samo zato što se radi o kvalitetnom umjetniku, već i zato što solistički koncerti na harmonici zapravo i nisu česti. Inače, Dražen Košmerl izvanredni je profesor harmonike na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Puli gdje je u dva navrata obnašao i dužnost dekana. Prve glazbene korake ostvario je u Varaždinu, dok je kasnije diplomirao na Državnoj muzičkoj akademiji »P. I. Čajkovski« u Kijevu (Ukrajina). Redovito je nagrađivan za svoj rad, član je brojnih prosudbenih povjerenstava i žirija, ali uz primarno pedagoški rad ne zapostavlja ni onaj umjetnički, bez obzira radi li se o solističkim nastupima ili onima u kojima harmonika ima komornu ili orkestralnu ulogu.

Za koncert u Rijeci Košmerl je odabrao samo jedno djelo, i to ono suvremenoga ruskog skladatelja Anatolija Kusyakova. Opus Kusyakova možda je manje poznat onima izvan harmonističkog kruga, ali se doista radi o značajnom skladatelju koji je svojim skladbama harmoniku učinio još značajnijim glazbalom davši joj priliku da prozvuči u punini svoga zvukovnoga sjaja. Doista, ako se govori o harmonici i njezinim inačicama, lakše ju je povezati s nekim drugim vrstama glazbe, najviše popularne, dok klasični izričaj, često i zbog nedostatka literature, ostaje u drugom planu. U novije vrijeme sve je više onih koji svojim skladateljskim doprinosom mijenjaju to stanje, ali i umjetnika koji harmoniku prihvaćaju studiozno i znanstveno otvarajući joj prostor u kojem se ista može studirati kao i bilo koje drugo tradicionalno prihvaćenije glazbalo. Osim sedam sonata i nekih drugih djela, Kusyakov je ostavio i Slike prolazećeg vremena, suitu iz 1999. godine u 12 stavaka u kojima, na svoj način, progovara o problemima življenja, čovjeka i svijeta koji nas okružuje. Simbolika broja 12 na taj način postaje zaokružena cjelina predstavljajući, kako je sam izvođač rekao, jednu cijelu epohu čovječanstva.

Zanimljiva glazbena priča

Stavci se nižu u različitim odnosima koji nekada predstavljaju nastavak, a nekada veliki kontrast. Poneki nazivi poput Tornado ili Kako je strašno tonuti u nebeskom plavetnilu jasno odaju zvučnu sliku koju će publika moći čuti, dok u Glasu usamljene duše biva prisutno gotovo monodijsko zvučanje koje prerasta u uske intervale, ali na kraju ipak donosi svijetli durski optimizam. Slijedi kontrast u 4. stavku pod nazivom Valcer capriccio koji obiluje brzim zaigranim pasažama proširene tonalne slike imanentan neoklasičarima ruske glazbe 20. stoljeća, ali i smiraj u stavku Iza sjene dolazi sjena koji na publiku djeluje meditativno. Zapravo, skladatelj kao da se igra čuvstvima publike uznoseći dušu čas u bezbrižnost, a čas u duboku kontemplaciju. Tako, primjerice, slijedi Burletta, a nakon nje dva stavka tematski povezana motivom emocija – O ljubavi i I samo noć čula je njihove riječi. Potonji je ujedno i jedan nokturno uz korištenje dovoljne količine klasičnih harmonijskih suzvučja. Slijedi Iz orijentalnih melodija iz kojeg se rađa San o anđelu koji je možda i najzanimljiviji stavak prepun korištenja neprekinutog mijeha uz složene igre tonskih boja koje možda nismo ni znali da harmonika može proizvesti. Zvučeći na trenutke kao sjetne gajde, a na trenutke kao moćne orgulje, skladatelj tretira harmoniku virtuozno prvenstveno u glazbenom i muzikalnom smislu, a tek onda u nekom tehničkom koje bi zahtijevalo puko brzo prebiranje po tipkama. Predzadnji stavak Treperenje umirućih zvijezda donosi veće dinamičke kontraste, poput kakvih eksplozija, dok je u posljednjem stavku Procesije prisutna snažnija ritmička komponenta i variranje. Sve u svemu, radi se o djelu koje pred izvođača stavlja visoke umjetničke zahtjeve, a pred publiku jednu zanimljivu glazbenu priču.

Minuciozna muzikalnost

Dražen Košmerl postavljenim je zahtjevima odgovorio na pravi način, prije svega znalački izabravši skladbu koja, prema viđenome, odgovara njegovom umjetničkom senzibilitetu. Vidi se da je kao umjetnik uronio u skladbu te da je dobro poznaje, što je u ovom slučaju i preduvjet za dobro pričanje »priče« koju ista nudi.

Minucioznom muzikalnošću poigravao se Košmerl nijansama i detaljima zvučne slike svoga glazbala otkrivajući nam neke nove vidike i učinivši da saznamo još više o prelijepom i često marginaliziranom glazbalu koje i u ovakvom solističkom obliku ima puno toga za ponuditi. Publika je izvođača zasluženo nagradila i očekivanim pljeskom.