CANNES – »Posvećujem ovu nagradu velikoj glumačkoj ekipi, svojim producentima i svima koji su radili na ovom filmu, ali prije svega čovjeku kojemu je ovaj film i posvećen: Tomi Buzovu čiji je junački čin srce ovoga filma i čiji nas miran otpor protiv nasilja može sve inspirirati«, izjavio je Nebojša Slijepčević držeći u rukama »malu« Zlatnu palmu za najbolji kratki film na svečanoj dodjeli nagrada 77. Filmskog festivala u Cannesu, ali za hrvatsku kinematografiju veliku i najveću filmsku nagradu od samostalnosti. Nastao u produkciji zagrebačke kuće Antitalent i u suradnji s koproducentima iz Slovenije, Francuske i Bugarske, »Čovjek koji nije mogao šutjeti« temelji se na ratnom zločinu srpskih paravojnih snaga koje su 1993. u bosanskim Štrpcima iz vlaka Beograd – Bar izvukli i pogubili devetnaest muslimana.

Hrvatski film u Cannesu

»Jako sam sretan da će ova tragična priča, ali i junački čin jednog velikog čovjeka, konačno doći do velikog broja gledatelja zahvaljujući ovoj nagradi, uključujući i do hrvatskih gledatelja koji premijeru filma uskoro mogu očekivati na hrvatskim festivalima«, rekao je Nebojša Slijepčević koji je prvi hrvatski redatelj u glavnom natjecateljskom programu Cannesa još od 1959. godine i »Vlaka bez voznog reda« Veljka Bulajića. Slijepčević je i autor scenarija, a glavne uloge u filmu tumače Goran Bogdan, Dragan Mićanović, Silvio Mumelaš, Lara Nekić, Priska Ugrina, Dušan Gojić, Nebojša Pop Tasić, Mijo Pavelko, Martin Kuhar, Jakov Zovko, Robert Ugrina te francuski glumac Alexis Manenti. Ovo je već treća nagrada hrvatskom filmu u Cannesu u posljednjih deset godina, što je uistinu impresivan uspjeh za jednu u svakom smislu te riječi malu kinematografiju: 2015. godine »Zvizdan« u režiji Dalibora Matanića osvojio je Nagradu žirija u drugom glavnom natjecateljskom programu Izvjestan pogled, da bi prije tri godine »Murina« Antonete Alamat Kusijanović bila nagrađena Zlatnom kamerom za najbolji dugometražni prvijenac u svim kanskim programima.

Nezaslužena nagrada

Zlatnu palmu osvojila je američka slapstick humorna drama »Anora« u režiji Seana Bakera o bruklinškoj egzotičnoj plesačici i eskort dami čija udaja za mladog razmaženog sina ruskog oligarha izazove alarmantnu situaciju kod bogatih mu i moćnih roditelja koji žele poništiti brak. Pobjeda i nije preveliko iznenađenje jer je film bio jedan od favorita iako se potpisnik ovih redaka nimalo ne slaže s hvalospjevima kritike smatrajući Bakerov film nedoraslim u scenarističkom, redateljskom i izvedbenom smislu nekolicini drugih naslova koji su se morali zadovoljiti manje važnim nagradama. Romansa koja to nije, komedija koja to nije, drama koja to nije, izlizana kontemplacija o društvenim razlikama i životnim sudbinama, većinom iritantni likovi za čije živote gledatelja uopće nije briga…

Odluka žirija koja zasigurno ne bi bila ista da mu nije predsjedala američka filmašica Barbie slave Greta Gerwig. Sean Baker već dulje vrijeme uživa naklonost kritike kao jedan od prvaka američke indie scene (»Tangerine«, »Projekt Florida«, »Crvena raketa«) koji se u svojim filmovima bavi sudbinama ljudi s ruba društva, a vrlo često u fokusu mu je marginalni svijet prostitucije i seksualnih radnica (uglavnom) smješten u milje provincijalne americane svjetlosnim godinama udaljen od »savršene« Amerike ispod holivudskog staklenog zvona. Sean Baker, filmski entuzijast s ruba i bivši heroinski ovisnik, sada je u smokingu na najslavnijoj filmskoj festivalskoj pozornici primio ikoničku Zlatnu palmu i ušao u drušvo velikih i slavnih. Uspjeh vrijedan divljenja, iako potpisnik ovih redaka i dalje – barem ove kanske godine – smatra nezasluženo.

Ostale nagrade

Film koji je imao najvišu ocjenu kritike, i prema mišljenju mnogih i glavni favorit za pobjednika, morao se zadovoljiti Posebnom nagradom žirija. Riječ je o političkoj drami »Sjeme svete smokve« (»The Seed of the Sacred Fig«) cijenjenog i nagrađivanog iranskog filmaša Mohammada Rasoulofa koji je netom prije dolaska u Cannes pobjegao iz Irana kako bi izbjegao politički nametnutu 8-godišnju robiju. Iako se može govoriti o »zamoru materijala« iranskih društveno-političkih tema i činjenici da Rasoulof iza sebe već ima niz važnih nagrada s velikih festivala, neosporno je da je »Sjeme svete smokve« u svakom pogledu izvanredan film koji u kontekstu ovogodišnje kanske konkurencije zaslužuje veće priznanje od tek tapšanja po redateljskom ramenu. Grand Prix dobila je indijska drama »Sve što zamišljamo kao svjetlo« redateljice Payal Kadapije. Prvi indijski film u konkurenciji Cannesa nakon tri desetljeća vrlo je dobra feministička humorna drama o romansama i sudbinama dviju »malih« žena u Mumbaiju poetske režije i divnih uloga.

Nagradu žirija dobio je francuski redatelj Jacques Audiard za nevjerojatno uspješan spoj drame, trilera i mjuzikla »Emilia Perez« o meksičkom narkobosu koji nakon promjene spola započinje novi život. Jedan od najboljih filmova u konkurenciji koji pršti sjajnim glazbenim prizorima – koji nisu tek intermezza već organske crvene niti narativne cjeline – uvjerljivo je skuhao čušpajz latinomelodrame, društvene kritike, akcijskog trilera, intimine drame i kampovske meskičke telenovele. Izvrsni ženski glumački ansambl »Emilie Perez« – Adriana Paz, Zoe Saldana, Selena Gomez i španjolska transrodna glumica Karla Sofia Gascón – skupno su nagrađene za najbolje ženske uloge, dok je najboljim glumcem proglašen sjajni američki glumac Jesse Plemons za tri uloge u bizarnom triptihu Yorgosa Lanthimosa »Vrste dobrote« (»Kinds of Kindness«). Najboljim redateljem proglašen je Migel Gomes za slowburn portugalsku art-house dramu »Grand Tour«, dok je francuska filmašica Coralie Fargeat osvojila nagradu za najbolji scenarij za izvrstan šokantni body horor »Tvar« (»The Substance«) s Demi Moore u glavnoj ulozi.