Dokumentarni film kao jedinstven medij posreduje između nas kao recipijenata i između svijeta koji nas okružuje, još jednom nam ukazujući na sve ono društveno relevantno, nužno, s ciljem edukacije, informiranja, analize i uopćavanja, no i detaljiziranja i seciranja, s ciljem osvježavanja onoga što je povijesno, a povijest je, kao što znamo, ono što je bilo već i – jučer, zapisao sam u jednome drugom tekstu općenito o dokumentarnom filmu, o rodu koji od svoje pojave do danas konstantno pokazuje svoju evokacijsku snagu, moć da kreativno progovara o svakodnevici, o stvarima koje nas okružuju.

Snaga filma općenito i jest u tome da potakne na kakvu promjenu – ukazat će na to i izrijekom i svojim radom redatelj Joshua Oppenheimer, koji u Rijeci gostuje u sklopu Filozofskog teatra HNK-a Ivana pl. Zajca, a u Art-kinu Croatia bit će održana ekskluzivna pretpremijera njegova prvog igranog filma »Svršetak«. S ovim intrigantnim i priznatim američkim filmašem s britanskom adresom razgovaramo o njegovome novom filmu, ideji za njega i njegovim elementima, o snazi narativa, kao i o ulozi i važnosti dokumentarnog filma danas.

MJUZIKL O APOKALIPSI

Nakon prvih dvaju nagrađenih, izvrsnih dokumentarnih filmova, »Čin smaknuća« i »Pogled tišine«, odlučujete se za igrani postapokaliptični film »Svršetak«, točnije mjuzikl koji donosi priču o jednoj obitelji. Možete li nam približiti genezu same ideje za taj film?

– Htio sam snimiti film o milijarderima, koji su se obogatili iskorištavanjem zemlje i koji su sudjelovanjem u genocidu svoje poslovne imperije izgradili nekažnjeno. S obzirom na to da mi je nakon izlaska filma »Čin smaknuća« bio zabranjen ulazak u Indoneziju, počeo sam istraživati oligarhe drugdje te sam naišao na jednog naftnog tajkuna iz bivšeg SSSR-a koji je stekao bogatstvo političkim nasiljem, a pozvao me u obilazak bunkera koji je gradio za svoju obitelj. Za vrijeme obilaska nametala su mi se razna pitanja, od onoga kako bi netko u takvom okruženju živio s vlastitom krivnjom, kako bi se nosio s grižnjom savjesti zbog onih ostavljenih, do onog kako bi odgojio novu generaciju u potpunoj izolaciji. Pala mi je stoga napamet ideja da snimim dokumentarac s radnjom smještenom u bunkeru dvadesetpet godina nakon obiteljskoga useljenja, no znao sam da takav film ne bih mogao realizirati. Da bih se opustio, kad sam se vratio doma, pogledao sam jedan od svojih omiljenih mjuzikala, »Cherbourške kišobrane« Jacquesa Demyja, a nakon gledanja mi je sinula ideja – snimit ću film u bunkeru, 25 godina nakon apokalipse, no mjuzikl.

Jeste li citatom T. S. Elliota koji se javlja na početku filma, »Kuće su sve potonule pod morem. Plesači su svi nestali pod brdom«, gledatelju htjeli dati uputu o postapokaliptičnome scenariju?

– Da. Želio sam da taj citat na samome početku uvuče gledatelja u svijet u kojem su prošlost i budućnost postale neizvjesne. Budući da film ne ulazi u detalje o tome što se dogodilo s izvanjskim svijetom, jer nikada ne vidimo svijet izvan bunkera, bilo mi je važno stvoriti taj osjećaj apokalipse. Sam T. S. Eliot naš je veliki pjesnik apokalipse, a spomenuti stihovi, koje oduvijek volim, dobili su jedno novo značenje u kontekstu klimatskih promjena. Dok se u Eliotovo vrijeme stih »kuće su sve potonule pod morem« odnosio na biblijski potop, danas pak asocira na podizanje razine mora. Plesači koji nestaju pod brdom simboliziraju našu kulturu, sve naše razonode i iluzije koje nestaju pred nadolazećom apokalipsom. No, u kontekstu mjuzikla koji se odvija duboko pod zemljom, citat dobiva i doslovno značenje, što mi se činilo posebno snažnim.

U jednom ste se razgovoru referirali na Georgea McKaya koji je ocijenio kako se vaš novi film »pretvara« da je o budućnosti, no ustvari se radi o alegoriji sadašnjosti. Zbog čega je to tako na općenitoj razini i ima li veze sa stvarnom situacijom o kupnji bunkera jednog bogataša, o čemu ste, kako ste spomenuli ranije, i inicijalno željeli napraviti dokumentarac?

– Oduvijek me zanimao apokaliptični imaginarij, ne zato što volim znanstvenu fantastiku, već zato što vidim apokalipsu kao metaforu naše destruktivne sadašnjosti. Film tematizira naš kolektivni kraj, ali i našu smrtnost. Pitanje koje postavlja nije ono kako ćemo preživjeti, već kako ćemo živjeti. Bunker je u filmu fizička manifestacija poricanja – onoga kakvome i mi pribjegavamo kada ignoriramo vijesti o ljudima koji se utapaju pokušavajući doći do Europe, dok istovremeno koristimo robu i energiju koje su plod onoga sustava koji im zapravo onemogućuje dostojanstven život. Svaki put kad podijelimo vijest o tragediji uz odgovarajući emoji na društvenim mrežama i zatim nastavimo sa svojim životom, mi također »ulazimo« u taj bunker.

KLJUČNA ULOGA GLAZBE

Uzimajući u obzir činjenicu da je i u vašim dokumentarnim uradcima glazba iznimno bitan element filma, kao i činjenicu da se ovdje radi o mjuziklu zaogrnutom postapokaliptičnim ruhom, možete li nam reći koja je prava funkcija glazbe ovdje, jer po svemu sudeći to je temeljna sastavnica? Podebljava li onda ona (i) negativno ozračje kraja svijeta?

– Glazba u filmu igra ključnu ulogu jer nije samo sredstvo izražavanja emocija, već i alat kojim likovi održavaju vlastite iluzije. Tradicionalno, likovi u mjuziklima pjevaju onda kad su njihove emocije prejake da bi ih izrazili riječima. No, u ovome filmu, pjesma ne dolazi iz nekog trenutka istine, već iz njezinoga poricanja; likovi pjevaju kada njihova laž počinje »pucati«, kada istina prijeti razbijanjem iluzije u kojoj žive. Glazba likove zapravo povlači prema istini, čak i kad se očajnički trude ostati u svojim zabludama. Stoga glazba u filmu tako nije samo puko izražavanje emocija, već i mehanizam samoobrane likova, što se (i) osjeća u kompozicijama Josha Schmidta. Pjesme koje likovi izvode su zapravo ritual kojim održavaju red u svom izoliranom svijetu, ali istovremeno, tim istim melodijama, istina neprestano kuca na vrata, prijeteći da razotkrije sve ono što se trudili sakriti. U onoj tišini između stihova, koja se ponavlja, probija stvarnost, a to je ono što ovaj film povezuje s mojim filmovima »Čin smaknuća« i »Pogled tišine« – propitivanje modusa kojim se laži »upisuju« u ljudsku psihu.

Glede glazbe u filmu, više ste puta kazali kako su pjesme izvođene uživo; kako ste se odlučili na to i kako su se snašli glumci u tom dijelu koji nije primarno dio glumačkoga habitusa?

– Pa, kad bi glumci uz unaprijed snimljen zvučni zapis na matrici samo otvarali usta, ne bi bilo moguće postići željeni emocionalni intenzitet. Zato sam htio da glumci dok izgovaraju laži ih zapravo opjevavaju, čime ujedno pokazuju svoju ranjivost, borbu. Glumci nisu profesionalni pjevači, no u tome i jest ljepota. Njihovi su glasovi onakvi kakvi zaista jesu, u trenucima nesavršeni, no uvijek emotivno sirovi. Pjesme su snimane u dugim, neprekinutim kadrovima, i svaki je izvedbeni trenutak bio jedinstven. U tom smislu posebno se ističe izvrsna scena lika majke, koju tumači Tilda Swinton, dok pjeva pjesmu pred ogledalom, pokušavajući opravdati razlog za napuštanje vlastite majke. Svaka nova laž koju izgovori u pjesmi brzo se raspline, pa poseže za novom, koristeći one melodije koje su se ranije pojavljivale u filmu. Gledatelj to možda ne primjećuje svjesno, no te su melodije već poznate i izazivaju onu podsvjesnu povezanost.

Kad već spominjete Tildu Swinton, u jednome ste razgovoru nju i Michaela Shannona ocijenili kao briljantne umjetnike; kakvi su njihovi glumački ostvaraji, odnosno kakve likove portretiraju?

– Oboje su izuzetni glumci s dobrom kemijom na ekranu, a rad s njima bio je pravo zadovoljstvo. Tilda u filmu glumi Majku, ženu koja se očajnički drži iluzije o normalnome životu u bunkeru, a istovremeno potiskuje vlastitu krivnju. Njezina izvedba nevjerojatno je suptilna, donosi spektar emocija koje joj prolazi licem čak i onda kad se pokušava održati pribranom. Michael Shannon portretira Oca, čovjeka koji je nekoć bio moćan industrijalac, a sada pokušava opravdati vlastite odluke koje su pridonijele uništenju svijeta. Njegov lik oscilira između racionalizacije, bijesa i poricanja, a tu unutarnju borbu Michael donosi izuzetnom snagom i autentičnošću. Njihove izvedbe omogućuju da film ne bude samo priča o preživljavanju, već i intimna drama o suočavanju s vlastitim iluzijama.

SNAGA LEŽI U ISKRENOSTI

S obzirom na temu filma, na koji način sama scenografija, time i umjetnička djela američkog luminizma koja se javljaju u filmu, doprinose atmosferičnosti filma? Dopisuju li značenje cjelini?

– Bunker nema prozora, pa smo odlučili da će naši prozori postati slike na zidovima. No, nisu to realistični prikazi prirode, već idealizirani pejzaži, djela američkog luminizma – izgubljena priroda koja nikada nije postojala – koja odražavaju i idealiziranu verziju prošlosti koju likovi pokušavaju održati svojim lažima. Također, ne bismo li stvorili osjećaj prostora koji je istovremeno raskošan i klaustrofobičan, odnosno svojevrsnu mračnu verziju onih uzvišenih pejzaža sa slika u bunkeru, snimali smo i u rudniku soli Petralia Soprana na Siciliji. Scenografija je, dakle, ključna u stvaranju osjećaja izolacije i iluzije u kojoj likovi žive; tamni hodnici, ogromne dvorane isklesane u stijeni i igra svjetla i sjene – sve to odražava unutarnje stanje likova, odnosno želju za bijegom i istovremenu zarobljenost u vlastitim lažima.

U jednome razgovoru za Hollywood Reporter novinarka je na samome početku razgovora istaknula kako ste optimistični, no kad se osvrnemo na vaš novi film i sve ovo o čemu smo govorili, konstrukcija svijeta koju donosite u filmu čini se odveć sumornom, a uz to, spomenuli ste i kako je film alegorija sadašnjosti. I sam Srećko Horvat, s kojim ćete danas u sklopu Filozofskog teatra održati razgovor, u svojem se radu bavi sličnim (post)apokaliptičnim temama te nerijetko ističe kako danas zbog težine stvarnosti vlada stanje melankolije. Kako uz ovakvu sadašnjost, koja je premrežena različitim krizama – pa bi za nju Ken Burns implicirao kako je nevjerojatnija od fikcije – uopće ostati optimističan?

– Ne trebamo ostati optimistični, već iskreni. Svi ćemo umrijeti, no pitanje je kako ćemo živjeti. Smrt je neizbježna, ali istinsko značenje života nalazimo u iskrenosti i u autentičnosti. Svijet je pun problema koje ne možemo riješiti sami – uvijek smo to tijekom povijesti činili zajedno. Klimatska kriza, fašizam, sve to zahtijeva našu iskrenost i zajedništvo kako bismo poduzeli konkretne korake. Uvijek se valja pitati što koji trenutak zahtijeva i što trebamo napraviti kako bismo mogli pogledati svoj odraz u zrcalu. To nije pitanje nekih osobnih rješenja, poput recikliranja ili smanjenja naših putovanja, s većim ciljem, već pitanje šireg zajedničkog djelovanja. U konačnici, sam život jedinstvena je prilika koju ne smijemo prokockati nesvjesnošću ili pak lažima. Naša snaga leži u iskrenosti, u načinu na koji ćemo zajedno odgovoriti na one izazove koji su pred nama.

Pascal Bünning
Pascal Buenning

JAČANJE NACIONALIZAMA

Sad kad smo spomenuli današnjicu i stanje u svijetu, kakve su vaše projekcije stanja u Americi s obzirom na državno vodstvo i na sve dosadašnje poteze koji ne prestaju izazivati šok u svjetskim političkim i diplomatskim razmjerima? Kuda ovo vodi?

– Imam osjećaj da u ovome trenutku Amerika postaje totalitarna država, što ne znači da će se to i dogoditi. Naime, našteti li Trumpova politika određenom broju ljudi koji ga podržavaju, moglo bi to rezultirati opadanjem podrške. Također, postoji i mogućnost da njegovo kaotično upravljanje ekonomijom uzdrma financijska tržišta do te mjere da oni oligarsi shvate kako su pogriješili glede podrške. U skladu s interesima tih elita, moguće je da će Kongres pokušati zaustaviti Trumpa, jer već sada vidimo da sudovi pokušavaju zaustaviti njegovu autokratsku vladavinu, barem djelomično. No, ako bude potpuno ignorirao sudove, Kongres i ustavni okvir države, ili ako započne međunarodni sukob i iskoristi ga kao izgovor za ubrzavanje represije kod kuće – kao što je Putin učinio nakon invazije na Ukrajinu 2022. godine – stvari bi se mogle dodatno pogoršati, vrlo brzo.

Jedan talijanski povjesničar rekao je kako prava nacionalnost nije definirana zemljom kojom se ponosite, već onom koje se sramite. Većinu svog života proveo sam u Europi i najčešće sam se sramio ponašanja SAD-a, i to više nego Velike Britanije ili Danske, čije državljanstvo također imam. No, kada je Trump izbacio Zelenskog iz Bijele kuće, prvi put sam se kao Europljanin osjećao ranjivim; odjednom su mi se sve one slobode izražavanja, udruživanja i kretanja, kao i postojanje javne sfere koju sam uzimao zdravo za gotovo, činile ugroženima. Kad je Trump jasno pokazao svijetu da Amerika više nije saveznik europske demokracije, shvatio sam da smo stvarno sami. Živimo u vremenu jačanja nacionalizama, a zemlje postaju ksenofobne. Osjetio sam strah i ranjivost jer sam shvatio koliko je Europa zapravo krhka.

»Ratne zločine definira pobjednik«, kaže jedan od protagonista u vašemu filmu »Čin smaknuća«. Tko će u ovoj zamršenoj situaciji između Europe i Amerike, posebice nakon dosad neviđenog scenarija sastanka u Ovalnome uredu, definirati, recimo to tako, pobjednika između Rusije i Ukrajine? Koji je izgledan scenarij ove zamršene situacije?

– Zastrašujuće je to što je Trump, kako bi osigurao vlastitu pobjedu na izborima, uspio preoblikovati narativ o događajima 6. siječnja – predstavio je izgrednike kao borce za slobodu, pa polovina američkog stanovništva sad vjeruje u tu priču. Uspio je izvrnuti povijest i proglasiti one koji su bili napadnuti izdajnicima, a napadače nekakvim mučenicima. Korak dalje je i njegova izjava o tome da je Ukrajina započela rat i da je Zelenski diktator. Stravično je koliko se brzo može izvrnuti narativ i kako to može promijeniti percepciju čak i među ljudima koji znaju istinu. Jedan od glavnih motiva mog rada je kapacitet ljudi da lažu sami sebi. Ljudi često, postupno i nesvjesno, počnu prihvaćati laži zato što im se neprestano ponavljaju. Na početku zvuče apsurdno, ali s vremenom postanu nešto uobičajeno. Radi se o ideološkom procesu koji je Antonio Gramsci opisao kao nešto što se u početku čini nemogućim, no s vremenom to isto postaje neizbježno. U ovome trenutku je najopasniji taj za istinu sklizak teren, jer lako se može preoblikovati, čak i u očima onih koji su prvotno vjerovali u nešto drugo. Iako je u diktaturama takvo što uobičajena praksa, događa se zapravo svugdje. Ljudi postaju prisiljeni prihvatiti laž, bilo zbog straha, bilo zbog nelagode koju izaziva neslaganje s novim narativom. Povijest ne samo da pišu pobjednici, već i mi kao društvo nerijetko počinjemo doista vjerovati u njihovu verziju priče.

GLAS DOKUMENTARCA

Apsolutni ste autoritet koji je svojim dokumentarnim uradcima (još jednom) ukazao na snagu toga filma, snagu roda koji ne izmišlja priče, već ih otkriva, kao što i ne daje odgovore, već postavlja pitanja. Koja je stoga uloga dokumentarnog filma danas, koja je njegova snaga te kako može privući suvremenog recipijenta? Uz to, kao što bi se zapitao i Bill Nichols, što općenito jednome dokumentarcu daje njegov vlastiti glas?

– Mislim da je glas dokumentarca ono što oblikuje način na koji priča dolazi do gledatelja – to može biti kroz strukturu, ton, ritam ili perspektivu s koje je ispričan. Dokumentarni film ne mora nužno biti objektivan, ali mora biti iskren u svom pristupu. Njegov glas dolazi iz izbora snimaka, načina na koji su intervjui montirani, odnosa između slike i zvuka te same namjere autora. Bilo da se radi o »Činu smaknuća« ili »Pogledu tišine«, u svojim sam filmovima nastojao omogućiti protagonistima da sami oblikuju vlastiti glas, dok je istovremeno filmskim jezikom postavljen širi kontekst koji gledatelju omogućava dublje razumijevanje. U svakom dokumentarnom filmu postoji jaz između onoga što sudionici žele pokazati svijetu, načina na koji žele da ih drugi vide, kao i toga kako oni zapravo vide sami sebe. Taj nesklad, ta kognitivna disonanca, čini dokumentarni materijal filmski zanimljivim. Kamera nikada nije nevidljiva, ona je uvijek poput nekog »slona u sobi«, a dokumentarni film istražuje upravo taj odnos između stvarnosti i načina na koji je ljudi predstavljaju. Zbog toga dokumentarni film ima jedinstvenu sposobnost istraživanja obmana i iluzija koje konstruiramo. A upravo je to bio i jedan od razloga zašto mi je bio prirodan prijelaz iz dokumentarca u mjuzikl – jer je i mjuzikl žanr u kojem se često koristi obmana.

Priču o genocidu u Indoneziji ocijenili ste kao metaforu za nekažnjavanje danas, a također ste više puta spomenuli i moć društvenog pokreta; koja je onda moć pojedinca, pa kolektiva?

– Ljudi probleme nisu nikada rješavali sami, već smo ih rješavali solidarnošću. Ako se zapitamo što se od nas traži u ovome trenutku, odgovor je jasan – moramo se povezati s kolegama, susjedima, članovima sindikata i složno reći da moramo nešto učiniti. Pred koji dan sam prosvjedovao ispred Bijele kuće za vrijeme Trumpova govora. Osjećao sam potrebu da budem tamo. Vjerujem da pojedinac ima tu moć da živi iskreno, no ta iskrenost ujedno znači i nužnost solidarnosti – povezivanja s drugima, izlaska iz svojih mjehurića te odbijanje pasivnosti. Kao umjetnici i pripovjedači, mi oblikujemo narative o svijetu. Nijedna priča nije neutralna – svaka ili podržava postojeće odnose moći, ili ih podriva. Kada Trump izjavljuje da je Ukrajina agresor, to nije samo laž, to je laž s potencijalno katastrofalnim posljedicama za cijelu Europu. No, isto tako možemo pričati one priče koje potiču ljude da se udruže u borbi protiv nepravde, na solidarnost, a to je ono što ja pokušavam činiti svojim filmovima.

OGLEDALO, NE PROZOR

A koja je uloga dokumentarnog filma u svemu tome danas; kako film i umjetnost, potiču na promjenu?

– Dokumentarni film može biti moćan alat za društvenu promjenu jer otvara prostore za razgovor i suočavanje s nekim neugodnim istinama. U svijetu u kojem je istina često relativizirana, dokumentarni film može razotkriti nepravde, dati glas marginaliziranima i potaknuti kritičko razmišljanje. No, njegova moć ne leži samo u informiranju, već i u emotivnom angažmanu gledatelja; kada film uspije stvoriti empatiju, kada natjera ljude da se povežu s temom na osobnoj razini, tada on može biti katalizator promjene. Živimo u vremenu fragmentiranih stvarnosti, u kojoj su društveni mediji i algoritmi preuzeli kontrolu nad time što percipiramo kao istinu. Naša pažnja postala je roba, a demokracija ovisi o našoj sposobnosti da dijelimo stvarnost i raspravljamo o njoj. Dokumentarni film može intervenirati u taj proces jer crpi materijal iz stvarnog svijeta, razotkrivajući proturječja i laži koje (si) govorimo. Najbolji dokumentarci stoga funkcioniraju kao ogledalo – ne kao prozor kroz koji gledamo daleku temu, već kao refleksija koja nas prisiljava da sagledamo sami sebe. To je, primjerice, bila funkcija »Čina smaknuća« i »Pogleda tišine« u Indoneziji – filmovi su razotkrili narative moći i omogućili ljudima da konačno kažu – kralj je gol! Film i umjetnost ne mogu sami promijeniti svijet, ali mogu promijeniti način na koji ljudi razmišljaju, a to je prvi korak prema promjeni.

S obzirom na to da vam je ovo prvi igrani film, planirate li se zadržati na igranoj formi ili će možda vaš sljedeći projekt biti neki novi dokumentarni film? Imate li već kakvu ideju o temi o kojom želite progovoriti?

– U ovome trenutku iskreno ne znam. Što se tiče forme, kad snimam dokumentarni film, postoji određena distanca između mene i sudionika. Postoji jaz između onoga što oni žele prikazati i onoga što kamera bilježi; taj jaz je ono što dokumentarni film čini kinematografskim, ali istovremeno ga čini i pomalo izoliranim iskustvom. Međutim u igranome filmu taj jaz nestaje. S glumcima mogu iskreno razgovarati o značenju određene scene i reći im što u tom pogledu želim postići, a oni mogu svojom emocionalnošću tu istinu prenijeti na ekran. Takva vrsta kreativne povezanosti me ispunjava. No, ironija je u tome što trenutačno ipak radim na dokumentarnom filmu – kratkometražnom – četrdesetpet minuta dugom, o ljudima koji žele živjeti vječno, iz čega proizlazi to da poricanje vlastite smrtnosti zapravo znači poricanje samoga života. Možda se stoga dokumentarnog filma neću nikad odreći.