RIJEKA – Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci postala je mjestom dijaloga i to onog između dvaju glazbala, odnosno, točnije rečeno, dvije violine. Iako se radi o uobičajenom spoju u svijetu komorne glazbe (posebno u razdoblju baroka), duo violina nije toliko često moguće čuti u samostalnom nastupu bez suradnje s, primjerice, glasovirom ili nekim drugim harmonijskim glazbalom, a pogotovo ukoliko bi takav duo violina sačinjavao cjelovečernji program nekog koncerta.

Ipak, lijep broj posjetitelja ispunio je crkvu u iščekivanju nastupa dvojice umjetnika čiji život je, na ovaj ili onaj način, vezan za Rijeku ili njezinu okolicu.

Orest Shourgot, violinist, pedagog, dirigent i komorni glazbenik trenutačno je profesor violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a profesionalni glazbeni put započinje još 1982. godine nakon čega slijede brojni nastupi širom svijeta. Za svoj rad dobio je i brojna priznanja, a u Hrvatsku dolazi još 1997. godine nakon čega ubrzo počinje raditi na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Godine 2001. postaje i koncertni majstor Zagrebačke filharmonije, a zanimljivo je da je upravo u to vrijeme tek rođen njegov student i glazbeni suradnik na ovom koncertu, mladi i perspektivni violinist Matej Mijalić. Popisati sve nagrade na različitim natjecanjima koje je Mijalić osvojio doista bi bilo nemoguće pa je možda dovoljno reći da ne postoji značajnije domaće natjecanje, a poneko i europsko, koje već nije osvojio. Njegovi recentni nastupi s vodećim hrvatskim ansamblima jednako potvrđuju strelovitu uzlaznu karijeru mladog umjetnika.

Profesor i njegov student

Iako je riječ o nastupu profesora i njegovog studenta, riječka publika mogla je ipak doživjeti gotovo ravnopravan izvođački izričaj uz obostrano uvažavanje kako osobno, tako i glazbeno. Nemoguće je (i nepotrebno) govoriti o važnosti dionica jer u ovakvoj vrsti glazbe obje dionice, iako formalno numerirane kao prva i druga, imaju podjednake tehničke i interpretativne zahtjeve. Na programu se moglo pronaći ukupno pet skladbi, od kojih četiri cikličke, a koje ujedno predstavljaju i svojevrsno europsko mini-putovanje prijelaza iz 17. na 18. stoljeće od Njemačke i Francuske do Hrvatske.

Koncert je započeo trostavačnom »Canonic« Sonatom br. 1 u G-duru Georga Philippa Telemanna, a nastavljen dvjema sonatama Jeana Marie Leclaira (op. 3, br. 5 u e-molu i op. 12, br. 5 u g-molu). Iako su sve tri navedene sonate napisane po sličnim stilskim pravilima ipak je bilo moguće vidjeti određenu razliku, posebno u gustoći fakture u kojoj svakako prednjači Leclair tako da obje violine uspijevaju, posebno u brzim stavcima, oblikovati i prave harmonijske konstrukcije koje su tako dobro rezonirale pod svodovima riječke crkve. Chacona za dvije violine u a-molu Jacquesa Auberta bila je nastavak programa, a koncert je službeno završio dvama stavcima (1. Allegro i 2. Presto) iz Dua za violine u D-duru op. 3, br. 2, hrvatskog skladatelja Ivana Mane Jarnovića.

Vještina korištenja glazbala

Oba izvođača pokazala su zavidno tehničko i interpretativno znanje i vještinu korištenja svoga glazbala bez obzira na to radi li se o brzim mjestima ili pjevnim melodijskim linijama, a njihovo je suzvučje bilo jednako skladno. Slijedom navedenog, program koji je ipak bio prilično ujednačen nije se doimao nimalo dosadnim, već izuzetno dinamičnim što je za pohvalu umjetnicima koji su uspjeli, svojom interpretacijom, zadržati pažnju publike. Kao dodatak izveden je 1. Caprice za dvije violine op. 18, Henryka Wieniawskog, u kojem nakon prilično ravnopravnog uvoda (Moderato) slijedi Allegro moderato s vidljivom »podjelom poslova«: dionicu prve violine koja je tehnički izuzetno zahtjevna i virtuozna svirao je Mijalić, dok je Shourgot širokom pjevnom linijom dionice druge violine natkrilio cijelu izvedbu. Završetak je to koji je cijelom koncertu donio dodatni smiraj i zaokruženost, a što je prepoznala i publika koja je izvođače ispratila srdačnim pljeskom.