RIJEKA – Početak ljeta u Rijeci nekada su obilježavala otvorenja nekih značajnih ljetnih festivala poput Riječkih ljetnih noći, koje su, barem ako je sudeći po interesu publike, bile postale omiljeno odredište za koje se tražila ulaznica više. Proteklih nekoliko godina ponuda je značajno smanjena, ponajviše zbog pandemijskih okolnosti, koje su ograničile okupljanja.

No danas vidimo da je broj kulturnih događanja općenito ipak manji, a oni koji žele doživjeti poneke vrhunske glazbene trenutke (čak i za izvedbe lokalnih umjetnika) moraju prevaliti određene kilometre i trošiti novac na sve skuplji prijevoz ili naftne derivate. Šteta je to kako za kulturnu i turističku ponudu Rijeke tako i za publiku koja zbog svega navedenog ostaje uskraćena za nešto što joj po svemu sudeći pripada.

A da publika i dalje postoji, moglo se zaključiti i po Kapucinskoj crkvi u Rijeci prepunoj te publike koja je, unatoč vrelini i sparini, s nestrpljenjem iščekivala početak dugo najavljivanog koncerta Zagrebačke filharmonije i solista u organizaciji opatijske udruge Festival Kvarner. Na programu su se mogla čuti isključivo djela poznatog suvremenog estonskog skladatelja Arva Pärta.

Bez Pärta

Arvo Pärt danas ima 87 godina i, prema riječima austrijskog dirigenta i umjetničkog ravnatelja Festivala Kvarner Michaela Fendrea, zbog bolesti nije mogao nazočiti koncertu u Rijeci. Iako su počeci njegova stvaralaštva bili obilježeni avangardnim tehnikama poput dodekafonije, aleatorike ili glazbenih kolaža, u kasnijim radovima, a nakon gotovo osmogodišnjeg kreativnog povlačenja, Pärt otkriva puninu svojeg stvaralačkog genija. Krajem 20. stoljeća Pärtova glazba postaje sve popularnija i iz Estonije se širi po cijelome svijetu što, vrlo neuobičajeno, istovremeno uključuje hollywoodske blockbustere i vatikanske crkve.

Da, Arvo Pärt uspio se prometnuti u skladatelja klasične glazbe koja je duhovna, ambijentalna i filmska, a karakterom filozofska, narativna, programna i kontemplativna. Teško je opisati gotovo savršenu jednostavnost koju u izričaju koristi ovaj skladatelj, ali se može reći da prvi pogled na partituru odaje dojam da se radi o skladbi koju može izvesti čak i učenik mlađeg uzrasta, jer ne postoje tehničke prepreke visoke zahtjevnosti koje nije moguće savladati. Unatoč tome, za izvedbu Pärtovih skladbi angažirani su ponajbolji svjetski umjetnici: violinistice Mari Samuelsen (Norveška) i Soyoung Yoon (Južna Koreja) i pijanistica Martina Filjak (Hrvatska), a u svijetu njegova djela izvode i snimaju također najistaknutiji umjetnici našeg vremena. S obzirom na karakteristike ove glazbe za riječku izvedbu odabrana je Kapucinska crkva koja je po svemu prostorno i akustički bila prikladna.

Osim gudačkog orkestra i udaraljki Zagrebačke filharmonije, koji su bili smješteni ispred crkvenog oltara, u izvedbi se koristi i središnji brod crkve u kojem se nalazio koncertni glasovir i koji je bio podij za solističke glasovirske i violinističke izvedbe. Svjetlosni efekti bili su integrativni dio ovog događaja koji nadilazi koncertne okvire, a uključivali su precizno i sinkronizirano bojanje crkvenog prostora kao i odražavanje glazbene misli u vizualnom smislu. Sve u svemu – impresivno!

Suptilnost glasovira

Koncert je započeo solističkom izvedbom Martine Filjak i poznate kraće glasovirske minijature »Für Aline« na koju se nadovezala skladba »Cantus in Memory of Benjamin Britten« za gudački orkestar i zvona. Suptilnost glasovira i sjetnost zvona pokazali su svu raskoš akustičke fantazije koja postoji u crkvi i koja je u nekim trenucima trajala izuzetno dugo. Ljestvični nizovi gudača koji kao da poniru u sjećanja i istovremeno najavljuju neki konačni mir precizno su iznijansirani, a maestro Fendre pokazao je da izvrsno poznaje kako glazbenu tako i onu dublju, misaonu stranu partiture. Povremeno koristeći i svjetlosni dirigentski štapić, maestro je koordinirao i određene svjetlosne efekte u kojima su sudjelovali reflektori, ali i svi izvođači usklađujući svoj hod, pokrete ili osvijetljenost notnih stalaka s određenim glazbenim pulsom.

»Spiegel im Spiegel« za violinu i glasovir je skladba koja je započela drugi neformalni programski diptih, nakon čega je uslijedila skladba »Darf ich…« za violinu solo, zvona i gudače. Violinistica Mari Samuelsen u izvedbenoj je jednostavnosti pokazala svu raskoš i talent koji posjeduje prije svega koristeći brojne violinističke tehnike na izuzetno visokoj razini. Naime, kako je već rečeno, slušatelj u ovakvoj glazbi neće doživjeti neku »lomljavu« i virtuozitet koji tradicionalno nepogrešivo ukazuje da se radi o dobrom izvođaču, već se od izvođača traži mir i preciznost koja kao takva nipošto nije jednostavna. Dapače, ujednačen potez gudala, jasna i precizna attacca, kristalno čisti skokovi, dvohvati, pasaže ili »flažoleti« toliko su zahtjevni da bi čak i najmanja nepreciznost odmah ukazala da nešto nije u redu. Može se reći da ova glazba toliko ogoljuje izvođača koji se nema iza čega sakriti ili maskirati svoje nedostatke, a bilo koju pogrešku odmah bi prepoznalo čak i manje vješto ljudsko uho. Samuelsen je sve ove zadatke odradila zapravo besprijekorno zadržavajući i tjelesni mir i spokoj koji je uspješno prenosila na sve prisutne.

Iskrena publika

Uslijedila je skladba »Silouan’s Song« za gudački orkestar, nakon koje je izveden »Tabula rasa« koncert za dvije violine, gudački orkestar i preparirani glasovir. Potonji je nedvojbeno i najzahtjevnije djelo večeri u čijoj izvedbi su sudjelovali svi izvođači, a zamišljeno je kao dvostavačni koncert kontrastnih stavaka pod nazivom »Ludus« (igra) i »Silentium« (tišina). Violinistici Samuelsen pridružila se i druga violinistica Yoon u potpunosti zadržavši sve izvedbene dosege svoje kolegice. Virtuozni dijelovi izvedeni su iznimno dobro, a nikakvi nedostaci nisu se mogli uočiti, čak ni u tradicionalno nezgodnijim ili rizičnijim dijelovima poput ritmičkih obrazaca ili uskih intervala u visokom registru. Publika je imala prilike čuti i tzv. preparirani glasovir, glazbalo koje nije ništa drugo nego glasovir preuređen kako bi mogao izvesti neuobičajene zvukove. Svjetlosni efekti u ovoj su skladbi doživjeli svoj vrhunac posebno u impulsima glasovira koji su, poput kakvog elektrošoka, iz apside tekli po zidovima crkve stvarajući dojam da u maniri nekog filma izviru iz oltarnog križa i obuzimaju sve prisutne.

Kraj koncerta bio je rezerviran za još dvije skladbe: »Variationen zur Genesung von Arinuschka« za solo glasovir i »Fratres« za violinu, gudački orkestar i udaraljke. Prva je ponovno u prostor unijela smiraj koji je tonski savršeno dočarala Martina Filjak, hrvatska pijanistica svjetske karijere, pokazavši svu raskoš svoga glazbala, vlastitih mogućnosti, akustike prostora i Pärtove glazbe. Druga je, pak, dostojno zaokružila koncertnu i izvedbenu večer, nakon čega je publika doista iskreno i puna srca dugotrajnim aplauzom nagradila sve izvođače. Nakon ovakvih događaja postaje vidljivo da kvaliteta prevladava sve granice te da, kada se radi o istinski kvalitetnim glazbenim događajima, uvijek postoji iskrena publika koja s lakoćom prepozna i nagradi omiljene izvođače. Za nadati se ostaje da će ovakvih događaja u budućnosti biti više, ali i da će cjelokupna ponuda glazbenih i kulturnih događaja u Rijeci postati raznovrsnija i bogatija te, što je možda i najvažnije, stalna, sigurna i nadaleko (pre)poznata.