Ilustrator, slikar, grafički dizajner, kolekcionar svega vezano uz fotografiju a da je iz 19. stoljeća, sve je to Robert Gojević.

No, prije svega, on je fotograf i to ne bilo kakav. On je fotograf koji voli i poštuje i rabi povijesne fotografske procese, one što su se koristili sredinom 19. stoljeća. Da je samo ovog podatka, bilo bi intrigantno s obzirom na to da živimo u vremenu mobitela i bjesomučna fotografiranja svega i svačega, a da 90 posto snimljenog nikada iz te vražje sprave ne izađe van, ne bude opipljivo ni vrijedno čuvanja. Ali, pođe onda čovjek na internetske stranice Roberta Gojevića, pa se zagleda u ta snimljena lica što ga s tih stranica gledaju. Ta ga lica u čas teleportiraju negdje daleko u prošlost, u vrijeme kad su fotografske kamere bile pozamašne, u doba kada se za fotografiranje sređivalo, birala najbolja odjeća, u vrijeme kada su lica s fotografija šutke govorila sve.

Evo nas kod Roberta. Oko nogu nam hodaju mačke, omirišu nas pa pobjegoše za svojim poslom, sve osim jedne.

– Gdje je tebi rep – pitamo lijepog, umiljatog mačora.

– E to je naš Reper – smije se Robert.

ZIDOVI PUNI PORTRETA

Ma nismo stigli ni pitati pravo gdje je Reperu nestao rep, dijelom zato što je Repera trebalo maziti, a dijelom zato što pogled ne zna kud bi prije po sobi. Jer, sve tu neku povijest ima, od gramofona što ga je imao onaj strastveni automobilist Ferdinand Budicki, preko pisaćih mašina, do dobre, stare kamere iz tog famoznog 19. stoljeća. A zidovi puni portreta. Nisu to silom nasmijana lica, osvajaju ona na drugi način, tom nekom dragom i svima danom melankolijom.

– Svaka se pjegica tu vidi, svaka bora. A ta patina! Odakle patina? Zašto patina? – u startu bombardiramo Roberta.

Foto Robert Gojević

Kako i ne bismo kad je svojom tehnikom uspio čak i Radu Šerbedžiju učiniti drugačijim, ako ne i posve svojim, a čovjek je portretiran valjda milijun puta u životu.

– Pa, kao i u svemu, postoje oprečna mišljenja. Sjećam se kako mi je prije prilično vremena rekao jedan prijatelj, javna osoba, da su mu u jednom časopisu rekli kako su moji portreti sumorni i depresivni, i kako ih ne žele objaviti. Ne sjećam se sad više jesu li se kasnije predomislili ili ne, ali uglavnom, sličnih problema više nisam imao – veli na to Robert.

Da je samo znati onog tko ovo ne bi objavio. Ili nam to previše iskrenosti mrvu smeta u ova ispeglana, umjetna vremena.

– Da, ja svoju fotografiju zovem »iskrena fotografija« jer realno prikazuje osobu bez naknadnih intervencija na fotografiji. Stvari su takve kakve jesu i uglavnom problemi izlaze kod onih koji sebe ne mogu iskreno prihvatiti. To definitivno nije manjina jer u suprotnom vjerojatno kozmetička i kirurška industrija ne bi opstala – duhovito će Robert.

Foto Robert Gojević

Veli pri tom kako preferira opuštene portrete s eventualno blagim osmijehom.

– Riječ je o dugoj ekspoziciji od pet, šest sekundi, pa model i treba biti u nekoj ugodnoj pozi. Naime, dok ja pripremim sve što je potrebno prije ekspozicije, zna proći neko vrijeme. A patina je tu jer je riječ o originalnom procesu iz 1851. godine, bez industrijskih elemenata. Fotograf je kemičar, sva sam priprema i miješa, izrada je u potpunosti ručna, a fotografije unikatne. Rezultat isti kao i kod originalnih fotografija iz tog doba. Nema razlike – otkriva Robert.

U to vrijeme, te 1850. i neke, nisu se, kako kaže, fotografije štancale, pa tako to ne radi ni on.

– Nije to tehnika za brzo i masovno fotografiranje. Nikada nisam napravio dvije ili više fotografija iste ili slične poze kako bih izabrao onu bolju. Nema bolje. Postoji samo jedna fotografija. Ako bi nekog i fotografirao dva, tri portreta, što je bilo iznimno rijetko, svaka fotografija je bila drugačija poza. To je nešto što ljudi danas, navikli na digitalne fotoaparate i mobitele, ne mogu pojmiti. Neki fotograf danas je u stanju napraviti više digitalnih fotografija u jednom danu nego li što sam ih ja napravio za cijelo desetljeće – ističe Robert.

Foto Robert Gojević

OBOŽAVANA PATINA

Vratimo se ipak malo na početak, makar vrag će ga znati gdje je početak kad si i ilustrator, i slikar, i grafički dizajner i kolekcionar fotografija iz 19. stoljeća.

– Da, završio sam slikarstvo, dvije godine privatne akademije. Slikar ulja na platnu, nekoliko samostalnih izložbi, a onda se okrenuo fotografiji, onoj koja je izazovnija, zahtjevnija, kojom se rijetki u svijetu bave. Klikanje digitalnim fotoaparatom mi je bilo previše jednostavno, obično. Nisam u tome vidio sebe. Tražio sam nešto kompleksnije od toga, osobnije, posebnije. Interesiraju me najraniji fotografski procesi, mokra ploča kolodija odnosno wet plate collodion. Slani otisak, albuminska fotografija, cijanotipija, kako fotografiranja tako i ručnog umnožavanja fotografije. Sve su to primitivni procesi iz vremena prije pojave fotografske industrije i masovnog fotografiranja. Osim što takve fotografije stvaram, tako ih i skupljam. Vrlo brzo sam se opredijelio samo za zagrebačku ranu fotografiju jer u kolekcionarstvu je lako izgubiti fokus. No, dakako, imam par Nadara, Disderia, pa čak i vrlo rijetkog Gustave Le Graya – nabraja Robert.

Samo, što je to toliko magično u staroj fotografiji? Odgovor, zapravo očekivan, jednostavan, očit.

Foto Robert Gojević

– Patina. Obožavam je. To je nešto što se više ne stvara. Kada pogledam digitalne fotografije svog sina prije gotovo dvadeset godina i današnje, one su iste, sve fotografije su nekako sintetičke, savršene. I sve fotografije u budućnosti bit će takve. S druge strane, kad pogledam analogne fotografije svoje djece, osjećam tu prolaznost, neku posebnu emociju koju digitalna fotografija nikad ne može u meni probuditi. Teško je to opisati – kazuje Robert.

Fotografski uzori. Često ih Robert spominje. Felix Nadar je onaj svjetski, Franjo Pommer i Ivan Standl oni naši, domaći. I oni su »krivci« da je njegov atelier bio mjesto druženja u kojem je bilo preko stotinu poznatih osoba, umjetnika svih vrsti, medijskih osoba, književnika, glumaca, slikara, kipara, dizajnera… Pokazuje nam Robert i zbirku rijetkih fotografija spomenutih uzora. Dok ih dodiruje s njima se, s tim starim majstorima, identificira. Odnosno, kako kaže, to što on ima njihovu fotografiju isto je kao i da oni imaju njegovu na isti način rađenu. Felix Nadar je ipak onaj za kojeg će prije svih reći da je njegova inspiracija.

– On je u svom domu, prvi u povijesti portretirao poznate osobe, tadašnju umjetničku kremu Pariza, te je i dan danas jedan od najpoznatijih portretista u povijesti. S njim mi se zbog tehnike kojom fotografiram bilo najlakše mentalno povezati. On svoje prve portrete nije naplaćivao, jer svi ti umjetnici bili su siromašni kao i on tada. Moji umjetnički projekti nisu komercijalni, pa su poveznice na više nivoa bile snažne. Tako i Franjo Pommer. Nadarov suvremenik, možda ga je svojim projektom književnika i preduhitrio. A tako je pala i ideja da i ja u svom atelijeru portretiram velike književnike našeg doba. Tu je dakako i Ivan Standl. Već godinama radim na projektu u neku ruku posvećen njemu, ali o tom potom, kad jednog dana bude bio završen – poručuje Robert.

O NASILJU, O LJUBAVI

Prodefiliralo je poznatog svijeta Robertovim ateljeom. Vrtimo tako i album s polaroidima njih oko 130. Glumci, književnici, likovnjaci, aktivisti… Pero Kvrgić, Špiro Guberina, Rade Šerbedžija, Kristian Novak, Ivica Prtenjača, Robert Perišić, Barbara Matejčić… Sve svijet s kojem bi se čovjek i sam rado družio.

Foto Robert Gojević

– Realno, nije mi poznat niti jedan fotograf u svijetu koji fotografira ovom tehnikom mokre ploče kolodija, a da je snimio toliko poznatih osoba u svom atelieru. Istina, te osobe nisu internacionalne zvijezde. One uglavnom nešto znače kod nas, neki u Europi, a neki i u svijetu. Međutim, bilo je kod mene i svjetskih osoba. Vladimir Malakhov, moj dragi prijatelj, svjetska zvijezda baleta i koreografije, ukrajinski baletan koji je bio umjetnički direktor Staatsballetta Berlin i bivši glavni plesač Američkog baletnog kazališta i Baleta Bečke državne opere, dva puta je bio kod mene u ateljeu. Fotografirao sam njegov akt, a s njegovim portretom osvojio sam prije koju godinu u New Yorku zlatnu medalju na jednom prestižnom natječaju – kazuje Robert.

Posvetio je Robert dio jednog od projekta i našim fotografskim pionirima, dakako. Samo, on je, kako kaže, prije svega suvremeni fotograf.

– Dio mojih projekata su angažirani projekti, posvećeni nekim teškim temama kojima se ne bavi nitko. To je moj balans između poznatih i nepoznatih, onih za kojima i onih od kojih okreću se glave – kaže Robert.

Kuda ti angažirani projekti streme, otkriva na njegovim stranicama i nešto fotografija iz ciklusa koji priča o nasilju nad ženama. A opet tu je i ciklus koji priča o ljubavi. Sve to zanima i Roberta i njegovu »staru« kameru, onu češke proizvodnje kojoj je debelo preko sto godina. Pitamo ga koliko je u cijelom ovom procesu važan model, njegova kooperativnost, spremnost da miruje dugih nekoliko sekundi? I kako samo uspije nabaviti sve te znane ljude, a onda i one neznane kad primjerice slika golo tijelo, ili fotografije iz serijala »Ljubav«. Njegova fotografija književnika Roberta Perišića uz članak u New York Timesu. Bome, lijepo i veliko.

Foto Robert Gojević

– Za uspješan portret, a to podrazumijeva oštrinu očiju, pogleda, spremnost da model bude miran tih pet, šest sekundi od presudne je važnosti. Bilo kakav mali pomak modela, stvara mutnu fotografiju. Da bi u tome uspio, model iza glave dobiva »spravu za mučenje« kako je od milja nazivam, a to je teški metalni stativ, držač glave na koji model naslovi glavu, bez kojeg se portreti u 19. stoljeću nisu ni radili upravo zbog spomenutog problema – objašnjava Robert.

PORTRETIRANJE »FACA«

Ono spomenuto portretiranje »Faca«, poznatih osoba, tražio je nekoliko godina fokusiranosti samo na taj projekt. I bio je to čisti gušt.

– Portretirani su rado o tome pričali jer su druženja trajala po nekoliko sati, pa je sve to ostalo u čarobnom sjećanju, kako portretiranih, tako i meni. Oni su pričali drugima, znao sam ljude gnjaviti i da mi osiguraju kontakt nekih koje sam tražio, i sve se to nekako prilično dobro odvijalo. Bilo je to prije korone i ovog otuđivanja ljudi, vrijeme kada se puno više komuniciralo i imalo vremena za druge – priča Robert.

I s neznanima je, kaže, bilo slično. Objavio je oglas preko društvenih mreža kako traži parove bez obzira na izgled, godine, spol, dakle bez ikakvih zahtjeva i prohtjeva u pogledu izgleda, bez audicije i bilo kakvih uvjeta.

– To je bilo nevjerojatno pozitivno iskustvo. Ljudi su bili divni. Imali su veliko povjerenje jer sam već bio dobro poznat na sceni, pa su si ljudi mislili ako fotografiram poznate valjda nisam neki čudak (smijeh). Uglavnom, bilo je i šaljivih situacija gdje su žene dovele muškarce da nisu ni znali što ih čeka, neki s alkoholom i čašama, jer nisu znali ima li toga u ateljeu za ohrabrenje, pa par koji je bio u vezi 50 godina. Ma divno! Oduševio me taj projekt – s veseljem će Robert.

Taj si sebi jednostavno zadaje projekte koji su prilično teško ostvarivi i za digitalnu kameru, a kamo li ne za »rendgenom«, kako je njegovu kameru nazvao Miljenko Jergović.

Foto Robert Gojević

– A Perišića volim, jedan portret u NY Timesu, a drugi u Le Monde. Drago mi je da neki ljudi vole te portrete i koriste ih, neki na svojim Facebook profilima i godinama ih nisu promijenili – iskreno će Robert.

Na svojoj internetskoj stranici ima Robert i rubriku »najčešća postavljena pitanja«. A tamo i ono u kojem ljudi pitaju je li ovako napravljena fotografija umjetnička?

– Uh, ta »najčešća postavljena pitanja« nikad nisam sredio kako spada. Nešto sam našvrljao prije puno godina i ostavio tako ha, ha, ha,ha. Sve manje imam volje i želje za te webove, društvene mreže i slične promocije. Ostario sam. Radije to vrijeme koristim za kreativnost. Zato i imam tako jadan odaziv na mrežama. Treba stvarati, a ne baviti se više promocijom nego li sadržajem. A umjetnost je već dugo vremena u problemu, definicija si je uzela maha i odavno prešla razumne granice. Danas se stvarno svašta utrpava u umjetnost. Svi smo mi neki umjetnici. No, u pogledu fotografije, ja sam prilično strog po tom pitanju. O ukusima se ne raspravlja, pa hajmo onda raspravljati o nečemu drugom. Na primjer, zašto nema više kolekcionara fotografije? Ako netko kupuje fotografiju kao umjetničko djelo, koliko je netko spreman platiti medij koji se može umnožiti u beskonačno identičnih primjeraka, umjetničko djelo koje se može poslati u sekundi e-mailom na sve strane svijeta. S druge strane, ja ne mogu napraviti dvije identične kopije fotografije? Koliko god pokušavao, bit će različite, svaka jedinstvena jer je ručno izrađena. To je vrlo važno za onog tko je spreman kupiti ozbiljnu umjetninu – rezolutno će Robert.

I POSAO, I STRAST

Robert Gojević je fotograf, starinski, to mu je i posao i strast i ljubav. Da nije ljubavi, onaj entuzijazam s početka priče jednostavno ne bi bio dovoljan. Ljubav je kriva i da godinu dana nabavlja svu nužnu opremu za ovu vrstu fotografije, a onda da jedno dvije godine bukvalno vježba. Teško je to, zapravo, laiku i shvatiti. On je i onaj koji jednom reče: »Usamljenički je ovo posao. Nitko ne zna što ja radim.«

– Što to onda radi Robert Gojević – pitamo za svaki slučaj.

– Ono malo ljudi koji su vidjeli kako izgleda to stvaranje vidjeli su samo vrh sante leda jer, miješanje kemikalija, njihovo održavanje, cjelokupne pripreme, to nitko ne vidi. Osim toga, ne možemo pojmiti, shvatiti, pa samim time niti cijeniti bilo što ako nemamo iskustvo toga. Nemam ja s kim otići na kavu i pivo te razgovarati o svojoj fotografiji ili problemima fotografskog procesa starog 170 – 180 godina. Što radi Robert Gojević? Ja kažem da kemijam, hahaha. To obično ljudi danas shvaćaju kao neko muljanje ili improvizaciju. Međutim, koja kriva kapljica u tamnoj komori, i evo za čas problema, bilo na fotografiji ili sa zdravljem. Nitko ne bi volio srebrni nitrat na koži, a o očima da i ne govorim – veli Robert.

Iz te komore zato izlazi pred svijet fotografija, stara, iskonska, ona koja ne laže ništa i govori sve. Teško je sve to čovjeku sa strane i poloviti, ali lako je sve to voljeti. Doduše, Reper je odavno od nas odustao, a da saznali nismo gdje mu, svege mu, nestade rep i je li se baš zbog repe Reperom zove.

PUN STAN STARIH PREDMETA

Pun je Robertov stan starih fotografskih predmeta. I premda je teško izdvojiti jedan, neka to ovaj put bude tzv. stol za retuširanje.

– To je ustvari jedan alat iz 19. stoljeća koji se koristio na staklenim negativima ili pozitivima. Riječ je o stalku iza kojeg bi se zapalila svijeća, a onda bi se oštrim predmetom skidao nanos kolodija sa staklene ploče i fizički odstranjivalo ono što se htjelo ukloniti. Postojala je i tehnika nanošenja, ako se ne varam neka kombinacija mrvljene pastele, i time bi se nadopunjavalo i dodavalo ono što se željelo popraviti na staklenoj fotografiji. Volim te stare fotografske predmete. Ovaj svoj čekao sam da završi njegovo statiranje u nekom stranom filmu, a sad mi ukrašava dnevnu sobu.

KRITIČAN PREMA POVRŠNOSTI

Čini mi se da ste jednom kazali kako ne sumnjate da će se ljudi probuditi i shvatiti kako stoje stvari s neopipljivim. Poželjet ćemo se, vjerujem i ja, dodira. Tad će uistinu ove fotografije dobiti na cijeni. Kritični ste prema današnjem dobu, toj modernosti, površnosti!?

– Da, istina. Vjerujem da sam si zbog toga nepotrebno stvorio neprijatelje (smijeh). Nije lijepo govoriti istinu. Danas manje lajem, ali me i daleko manje briga što drugi rade ili ne rade. Uvijek sam si davao truda da ostanem svoj. Istina, ne sviđa mi se današnji sustav vrijednosti, a posebno ta nezainteresiranost i plitkoća za mnoge stvari koje nas okružuju. Još prije pet, šest godina na sva zvona sam u medijima urlao kako je nevjerojatno da nemamo muzej fotografije. Danas, iskreno, smatram da ga nismo ni zaslužili.