Kada su studenti (u)pitali ruskog mislioca Semjona Franka, koji je tada već duže vrijeme kako prognanik živio u emigraciji, kako bi okarakterizirao vlastitu filozofiju, on ih je uputio na tekstove objavljene u antologiji »Iz povijesti ruske filozofske misli s konca 19. i početka 20. stoljeća«, gdje je između ostalog zapisao: »Moje religiozno-društvene poglede određujem kao kršćanski realizam i u njemu se priznanje božanske osnove, te stoga i pozitivne religiozne vrijednosti svijeta, konkretno postojećeg, sjedinjuje s mišljenjem sudbinskog nesavršenstva njegovog empirijskog sastava i zbog toga ograničenosti mogućnosti njegovog čisto ljudskog usavršavanja.« Ali, u jednoj od svojih kapitalnih knjiga »Duhovne osnove društva« postavio je suštinsko pitanje za razumijevanje filozofske misli: »Kako objasniti taj čudni fakt da su ljudsko znanje, volja i odnosi među ljudima podčinjeni ne jednom, već dvjema različitim zakonitostima koja se razilaze među sobom, uzrokujući bezbrojne, katkad tragične konflikte i zablude u čovječjem životu.« Naglasak je na tezi o sudbonosnom nesavršenstvu ljudske prirode, ali i na pozitivnoj vrijednosti religije, a upravo je te proturječnosti Frank pokušao uskladiti, odnosno unutar tih suprotnosti opstoji misao o nedokučivom koja u sadržajnom smislu predstavlja ontološki uvid u povijest filozofije.

Tumačenje pojma zla

Uostalom, tako je i naslovio svoje kapitalno djelo »Nedokučivo« (objavljeno u Berlinu 1939.), koje je odmah po objavljivanju izazvalo velik interes ruske egzilne intelektualne javnosti, ali i međunarodne akademske zajednice, pa su tako brojni autori komentirali ovo djelo u raznim časopisima specijaliziranim za filozofiju i religiju i gotovo unisono hvalili njegov teorijski doprinos »ideji kršćanskog realizma«. Među najtemeljitijim recenzijama bila je ona slavnog Nikolaja Berđajeva (objavljena u časopisu Put), u kojoj je istakao kako se autor promišljeno fokusirao na religijsku problematiku, a to je time značajnije »jer se radi o slobodnom i neovisnom filozofu u kojeg elementi religioznosti u teorijsko-kritičkim artikulacijama nisu nametnuti nekakvim vanjskim autoritetima, već proizlaze iz njegovog unutrašnjeg duhovnog iskustva«. Ono u čemu se Berđajev nije slagao s Frankom, uostalom kao i većina ruskih religijskih filozofa, odnosilo se na njegovo tumačenje pojma zla kao »neizbježnog iskustva« koje je pokušao svesti na čovjekovo spoznavanje vlastite krivnje. Dakle, on zlo vidi kao »pukotinu« u ideji svejedninstva koju je zastupao kao osnovu svoje filozofije, i zapravo je tvrdio (primjerice u knjizi »Svjetlost u tami«) kako u »filozofiji ima imanentnih, optimističkih tendencija koje potiču realnost zla«. Berđajev je upozorio kako je pitanje zla, a samim time i dualizma koji iz toga proizlazi »Ahilova peta« Frankove filozofije, jer kada se god filozofija religije približi toj temi, ona se u suštini od nje distancira, tvrdeći kako bi »objasniti zlo ustvari značilo opravdati ga«. Pa tako i u Frankovom mišljenju.

Berđajev se s pravom upitao: zar objašnjenje, odnosno pokazivanje unutrašnje nužnosti i(li) neizbježnosti zla, neizostavno mora biti i njegovo obrazloženje? Suštinska ideja kršćanske antropologije o istočnom grijehu Franku je bila posvema strana; on je nikada nije prihvatio i u njegovoj misli nikada nije našla svoje puno i pravo mjesto, ali on sam u tome nije vidio nikakav problem. Dapače, to mu je da(va)lo slobodu da u svojoj filozofiji artikulira misao kako se »zlo rađa iz neizrecivog beznađa koje leži na putu između Boga i ne-Boga«, odnosno, na tragu Jakoba Böhmea, on je zlo opisivao kao »mračne sile i mračnu pukotinu (crnu rupu) u čovjeku koja se rađa u Bogu, jer je to jedino realno mjesto njegovog rađanja«. Tim činom Bog prestaje biti Bogom, a zapravo Frank je samo (po)želio iz temelja kritički propitati svaki oblik, pa i religijsko-teološki dogmatizam i u tekstu o (ne)mogućnosti filozofije on je jasno poručio: »Uz sve uvažavanje tradicije religije, mislim da se filozofija kao slobodna misao ne mora bojažljivo osvrtati na crkvene velikodostojnike i na crkveno predanje. Odnosno, filozofija koja bi istodobno bila i dogmatsko bogoslovlje (filozofija u okviru katekizma) apsolutno je nemoguća.«

»Učeno neznanje«

Po sudu dobrog djela ruskih filozofa religije, Frank je zapravo po duhu, slično svom kolegi Nikolaju Onufrijeviču Loskom, bio više njemački negoli ruski filozof; uostalom zahvaljujući svojim njemačko-židovskim korijenima to nimalo nije čudno, jer je u vrijednosnom sklopu svog mišljenja ujednačeno vodio računa o izvornom filozofskom sustavu, ali jednako i tradiciji iz koje se napajao. Prije svega mislimo na filozofiju Nikole Kuzanskog, za koju je tvrdio kako je smatra jedinom pravom učiteljicom svoje filozofije. Od Kuzanskog je preuzeo dvije temeljne ideje: istovjetnost proturječnosti (coincidentia oppositorum) i učeno neznanje (docta ingorantia); prvi pojam određuje kako su apsolutni maksimum (Bog) i apsolutni minimum (unutrašnjost ljudske duše) zapravo istovjetni. Naime, Bog ima svoje »sjedište« u ljudskoj duši i utoliko su spoznaja Boga i samospoznaja identične, tako da »dobrota« čovjeka ne proizlazi iz čovjeka kao takvoga, ona je nadosobna, ovisi izravno o Bogu, pa tako i zlo u duši po toj analogiji (su)ovisi o nadosobnom zlu. Čovjek se u toj Frankovoj koncepciji »topi« i otuda proizlazi termin impersonalizam kao suprotnost Berđajevljevom personalizmu. Po Franku, dobro se »ulijeva« u ljudsko biće i »odozgo i odozdo«, tako da ne postoji nikakav principijelni rascjep između subjekta i objekta; i dobro i zlo samo su izrazi najdubljeg svejedinstva, odnosno »nedokučivog« koje je veće od biti, više od beskonačnosti i proturječja.

Istina, time se Frank više približio mistici negoli skolastici, što upućuje na povezanost njegove filozofije s idejama Dionizija Areopagita, Paracelzusa, Böhmea i Angelusa Silesiusa i time je kao ruski filozof, suprotno tradiciji ruske religijske filozofije želio poručiti kako je »učeno neznanje« ujedno i priznanje kako o stvarima Apsoluta ne možemo ništa izvjesno znati jer je transdefinirano, nije proturječno sa stavom da možemo govoriti o stvarima o kojima ništa ne znamo. Frank je tako prešao na pozicije apofatičke teologije (via negativa), odnosno prihvatio je tvrdnju kako Boga ne možemo spoznati na isti način na koji spoznajemo stvarnost realnog svijeta, jer je po uzoru na Dionizija Areopagita tvrdio kako se o Bogu može govoriti samo ono što on nije, a svaki je afirmativan govor o Božjoj egzistenciji nemoguć budući da se takvim izričajem »zastaje na pola puta«. Živi je Bog nepoznanica koju nikada nije moguće u »totalitetu obuhvatiti« i stoga apofatika »voli više tvrditi što Bog nije, nego što on jest«. Frank je tvrdio kako zlo samo po sebi uopće nije moguće rasvijetliti, jer kada bi to bilo moguće, zla kao takvog ne bi bilo.

»Revolucionarne« aktivnosti

Semjon Ludvigovič Frank rođen je u Moskvi 29. siječnja 1877. u liječničkoj obitelji rusificiranih židovsko-njemačkih korijena; njegov je djed (po ocu) bio rabin (posljednji u nizu u nekoliko generacija) i općenito i po očevoj i po majčinoj liniji te su obitelji dale niz istaknutih intelektualaca raznih profesija koji su obilježili kulturni, znanstveni i društveni život carske Rusije. Kad je Semjonu bilo 6 godina, otac mu je preminuo i brigu o njegovom odgoju preuzeo je djed po majci M. M. Rosijanski koji je unuka uputio u čitanje Biblije i tako mu otvorio svijet knjige i znanja koji će ga zainteresirati i oduševiti i ta strast za knjigom i čitanjem, kasnije i pisanjem, pratit će ga do kraja života. Nakon nekog vremena (1891.) Semjonova se majka preudala i njezin novi suprug V. I. Zak prihvatio je posinka kao svoje vlastito dijete, posvećivao je veliku pozornost njegovom odgoju i uputio ga u literaturu, ne samo ruske klasike već i druge ne toliko poznate, ali ništa manje značajne autore poput Nikolaja Konstatinoviča Mihajlovskog, Petra Lavroviča Lavrova i Dmitrija Ivanoviča Pisareva i na taj način »izbalansirao« proturječja između dječakovih kulturoloških interesa i religijskih uvjerenja, odnosno uputio ga je na kritičko artikuliranje svih društvenih fenomena bez ogleda, koliko god ih osobno preferirao ili rezolutno odbacivao. I kako je (na)pisao A. V. Kartašev, »upoznao ga je s općom atmosferom ideoloških podjela i sukoba koji su ovladavali Rusijom 19. stoljeća, a tako i osnažio želju za vlastitim pogledom na svijet«, što je samo pogodovalo njegovom zbližavanju s pripadnicima radikalnih političkih krugova koji su razmišljali o revoluciji kao rješenju za izlazak Rusije iz opće duhovne, socijalne i političke krize.

Dok je Semjon pohađao gimnaziju u Njižnjem Novgorodu, kamo se majka s »novim« suprugom preselila, povezao se s kružokom mladih radikala u kojem su se proučavala djela Karla Marxa i sve do upisa na studije Frank se nalazio pod utjecajima njegove filozofije. Tek poslije 1894., nakon što je upisao studij prava na sveučilištu u Moskvi, počeo se postupno distancirati od radikalnih marksističkih ideja i približavati klasičnoj filozofiji politike. Vrsno obrazovan, iznimno načitan, inteligentan i odličan govornik, već kao srednjoškolac Frank je odlično govorio njemački i francuski, a tijekom studija nametnuo se kao jedna od vodećih ličnosti u svojoj generaciji. Posebno je argumentirano diskutirao o pitanjima socijalizma i političke ekonomije, tako da su na njega ubrzo pozornost obratili i njegovi profesori. Sve to naravno nije izmicalo ni budnom oku carske policije koja se počela interesirati za njegove »revolucionarne« aktivnosti, posebice nakon što se uključio u otvorenu agitaciju među radništvom i pozivao na rušenje carizma u zemlji. Po osobnom priznanju, ubrzo je shvatio kako ga politička djelatnost može skupo koštati, ali da ga zapravo još više ograničava u teorijskim istraživanjima kojima se bavio i da naprosto ne zadovoljava njegove »visoko postavljene« ambicije i moralne standarde koje si je zadao.

Znalac svjetskih jezika

Tijekom 1898. Frank je kao najbolji u generaciji dovršio studij, ali namjerno je odgađao polaganje diplomskog rada kako bi se što bolje pripremio za završne ispite i tako se našao u krugu konkurenata za mjesto asistenta na matičnom fakultetu. Ali, nakon proljetnih studentskih demonstracija 1899., u kojima je i sam sudjelovao, policija ga je uhitila i optužila kao jednog od podstrekača i organizatora antivladinih prosvjeda. Sud ga je prognao na dvije godine iz Moskve, bez prava da za to vrijeme boravi u bilo kojem ruskom sveučilišnom gradu. Jedno je vrijeme živio kod rođaka u Njižnjem Novgorodu, a zatim je potajno otputovao u Berlin gdje je slušao predavanja iz filozofije i političke ekonomije. U Berlinu je napisao i svoj prvi samostalni rad »Marxova teorija vrijednosti i njezin značaj; kritička studija«, koji je ubrzo potom bio i tiskan u Moskvi, gdje je izazvao stanoviti interes tamošnjih progresivnih akademskih krugova. Tijekom 1898. Frank se upoznao s jedim od vodećih ruskih intelektualaca toga doba Petrom Bernardovičem Struveom koji je na njega izvršio velik utjecaj. Sam Frank je kasnije u knjizi sjećanja posvećenoj svom mentoru i učitelju (izašla posthumno 1956. u SAD-u) iskazao veliku zahvalnost i poštivanje svemu onome što ga je (na)učio.

Istekom dvogodišnje kazne, Franku je bilo dozvoljeno polaganje završnih ispita, ali uz uvjet kako diplomski rad ne može polagati u Moskvi. Stoga je izabrao Kazanj i odmah po diplomiranju odlučio proputovati Europu, učiti i sakupljati iskustva i tako se pripremati za pisanje vlastitih znanstvenih djela. Kao znalac svjetskih jezika, prevodio je i tako zarađivao za život, a u Parizu se pridružio Struveu koji je tamo pokrenuo časopis Osvoboždenie, ali usprkos zadanoj riječi kako se više neće baviti politikom, ipak nije odolio njezinom zovu i sudjelovao je na Prvom kongresu kadeta (Konstitucionalno-demokratske stranke), a 1905. preselio se u Petrograd, gdje je zajedno sa Struveom počeo uređivati politički tjednik Polarna zvijezda koji je u ožujku iste godine bio zabranjen; isti posao je nastavio i u novopokrenutom tjedniku Sloboda i kultura, kojem je cenzura također ubrzo zabranila daljnje tiskanje.

Istodobno, zajedno s Berđajevim i Sergejom Bulgakovim, surađivao je u časopisima Novi put i Pitanja života, da bi 1909. postao jedan od vodećih autora poznatog zbornika Vehi. Također je važno napomenuti kako je Frank od 1907. pa sve do revolucionarnih zbivanja 1917. bio član redakcije časopisa Ruska misao, koji se nakon odlaska vodećih ličnosti okupljenih oko tog tjednika u emigraciju, nastavio tiskati u Parizu, kontinuirano sve do sloma komunizma u Sovjetskom Savezu, kada je praktički prestao izlaziti u tom formatu i vratio se u domovinu, ali više nikada nije imao tu važnost i značaj kao za vrijeme dok ga je u Parizu uređivala Zinaida Šahovska, kada je Ruska misao slovila za jedan od najboljih svjetskih tjednika. Frank je u Ruskoj misli uređivao filozofsku rubriku, tu je objavio brojne članke koje je kasnije sakupio i tiskao u zbornicima Filozofija i život (1910.) i Živo znanje (1923.).

U egzilu

Tijekom 1908. Semjon se oženio Tatjanom Sergejevnom Barcevom koju je upoznao dok joj je predavao u poznatoj ženskoj gimnaziji M. N. Stojunine i koja mu je kasnije, tijekom zajedničkog života u egzilu pomagala oko sređivanja dokumentacije i ostale građe neophodne pri pisanju i posebice pri prepisivanju njegovih tekstova. A, ako znamo kakvu je veliku izdavačku produkciju Frank imao, onda možemo zamisliti kako to nije bio nimalo lak posao.

Frankova »prava« akademska karijera počela je 1912. kada je postao docent na Petrogradskom sveučilištu, a već iduće godine je otišao u Berlin kako bi završio svoju opsežnu knjigu »Predmet znanja« (1915.). Tijekom Prvog svjetskog rata živio je u Petrogradu, gdje je i dovršio knjigu »Čovjekova duša«, svojevrsni nastavak »Predmeta znanja«, a u ljeto 1917. na prijedlog Ministarstva narodne prosvjete prihvatio je ponudu da preuzme funkciju dekana na tek otvorenoj katedri povijesti na sveučilištu u Saratovu. Ali, budući da je to bilo vrijeme krvavog svjetskog, a ubrzo potom još krvavijeg ruskog građanskog rata, Frank se u jesen 1921. odlučio vratiti u Moskvu gdje je počeo raditi u Filozofskom institutu, a s Berđajevim je osnovao Akademiju duhovnih znanosti. U to su mu vrijeme izašle i dvije nove knjige: »Pregled metodologije društvenih znanosti« i »Uvod u filozofiju«, a osim toga, Frank je napisao čitav niz članaka i studija iz povijesti ruske, njemačke i francuske filozofije i književnosti, među kojima se posebno ističe tekst o Goetheu.

Za vrijeme boljševičkog tzv. crvenog terora, nova vlast ga je optužila za antikomunističku agitaciju i tako je i Frank zajedno s velikom grupom najviđenijih ruskih građanskih intelektualaca bio u jesen 1922. protjeran iz domovine i nastanio se u Berlinu gdje je počeo predavati na katedri slavenske filologije na tamošnjem sveučilištu. Objavio je dvije nove knjige: »Rušenje idola« (1924.), u kojoj je lucidno analizirao rusku dorevolucionarnu ideologiju i psihologiju, i »Smisao života« (1926.), i one su zajedno s djelom »Duhovne osnove društva« (1930.) predstavljale veliku sintezu njegovog višegodišnjeg proučavanja društvenih fenomena. Puno je pisao za njemačke, švicarske, nizozemske i naravno, ruske egzilne tiskovine, ali nakon što su u Njemačkoj na vlast došli nacisti, kao osobi židovskog porijekla prijetilo mu je uhićenje i on je napustio Berlin i nastanio se u Parizu, gdje je sa suprugom u teškim uvjetima i u velikoj neimaštini uspio preživjeti Drugi svjetski rat. Usprkos nevoljama, intenzivno je pisao i tako su izašle knjige »S nama je Bog« (London 1946.) i »Svjetlost u tami« (Pariz, 1949.), ali to je već bilo vrijeme kada je teško obolio i sve manje je mogao pisati. Preselio se kod kćerke u London, gdje je ubrzo po dolasku, 10. listopada 1950. i preminuo.

Studija o nedokučivom

U svom kapitalnom djelu »Nedokučivo« Frank je kao središnju temu postavio misao: »Na svijetu ne postoji ništa i ništa se ne može zamisliti što bi moglo postojati samo po sebi, bez ikakve povezanosti s nečim drugim. Biće je po sebi svejedinstvo u kome sve pojedinačno postoji i može se zamisliti samo preko svoje povezanosti s nečim drugim.« Po njegovom mišljenju, postoje dva sloja mišljenog (o čemu je pisao u djelu »Predmet znanja«): sustav određenosti koji se iskazuje u pojmovima i to je tzv. apstraktno znanje i postoje osnove tog sustava, »iskonskog jedinstva«, koje je Frank nazvao svejedinstvom. U gnoseološkom smislu, možemo govoriti o tri vrste spoznaje, tvrdi Frank i nabraja: to su empirijska, racionalna i intuitivna spoznaja i svakoj od ovih formi odgovara i pojedina vrsta bića, a budući da je znanje uvijek usmjereno nepoznatom, tako prelazi granice »imanentnog materijala« i u tom je pogledu transcendentno. Obrada tog »materijala« ostvaruje se u pojmovima i pred nama se tako otvara »prostor sveukupnosti« koji je unutar sebe povezan i čini određeno jedinstvo.

Znanje koje se realizira u pojmovima (u)vodi nas prema »izvanvremenskom biću«, dakle nečem idealnom i mi po »formuli« Platona u »neposrednom materijalu otkrivamo ideje«. Razum tako gradi sustav pojmova određenosti i (pro)nalazi sferu ideja koja nam se otkriva u nekakvom unutrašnjem jedinstvu koje pretpostavlja osnovu znanja. Frank je pisao i o »metalogičkom pojmu bića«, smatrajući kako metafizika svejedinstva predodređuje antologiju spoznaje. Područje metalogičkog, odnosno nadracionalnog, Frank je nazivao područjem nedokučivog i po njegovom mišljenju ono se predstavlja u »apsolutno nedjeljivoj kompaktnosti, u novoj iskonskoj, prvotnoj cjelini«. Ali, ta nedokučiva realnost sama se po sebi otkrivala i ovo samootkrivanje Apsoluta ključ je za razumijevanje i naše samospoznaje i tim se činom ruska filozofija religije približila svojoj izvornoj ideji o potrebi utemeljenja metafizičkog monizma bića, odnosno kao potvrda kako svijet i čovjek čine iskonsko, nedjeljivo jedinstvo. Frankova studija o nedokučivom zapravo je njegov uvod u filozofiju religije i u tom smislu studija »Nedokučivo«, nedvojbeno je svojevrsna metafizika svejedinstva, jer nam želi pokazati put kako se konstituira čovjek kao biće u susretu s transcendentalnim načelima. A, tu pojam slobode po njemu ima središnju ulogu da bi na kraju zaključio: »Sloboda je posljednja spontana dubina čovjekove ličnosti i zato i jest ona jedina točka čovjekovog bića u kojoj je moguća neposredna veza čovječanskog i božanskog.«

Ruski filozofi religije zamjerali su Franku da je više filozof negoli bogoslov, jer se kod njega »religijska tema misli na planu predmetnog, a ne intuitivnog mišljenja« i kako upravo zbog toga u svojim kritičkim artikulacijama »zastaje na pragu crkve«, odnosno religije. Ali, ono što je za teologiju bio problem, to je filozofiji bilo rješenje problema, jer u Frankovom sustavu nalazimo, kako kaže Vasilij Zenjkovski, »ono najznačajnije i najdublje što se moglo naći u sadržaju ruske filozofije, zahvaljujući Frankovoj originalnosti metafizičkog jedinstva, ona je (p)ostala europska«. Utvrđujući transcedentnost predmeta dostupnog i nedostupnog znanja i datosti oba u neraskidivoj cjelini, on je zaključio kako je svako pojedinačno znanje ujedno i djelomično znanje cjeline.

Metafizika svejedinstva

Odnosno, snaga Frankove misli zasnovana je na metafizici koju je razvijao i to, kako su se složili njegovi suvremenici Vladimir Solovjev, Sergej Bulgakov, Aleksandar Ivanovič Vedenski i švicarski psihijatar i filozof Ludwig Binswanger (iznimno je značajna njihova korespondencija od preko 500 opsežnih pisama u kojima se otkriva »razvojna procesualnost« Frankova mišljenja), s iznimno velikim spisateljskim darom kojim je i najzakučastije probleme metafizike jasno i logički precizno izlagao. Ili, kako nam je to u svojoj »Povijesti ruske filozofije« poručio V. Zenjkovski: »Frank je posjedovao rijetku sposobnost da o stvarima govori argumentirano, a ti su argumenti bili rezultat dugotrajnih analiza. Po snazi filozofskog promišljanja Frank je bio jedan od najistaknutijih ruskih i europskih filozofa uopće i u njegovim djelima nalazimo skladan sustav, što nije tipično za ruske filozofe, u kome su samo estetika i filozofija povijesti obrađene površnije. Međutim, logika, gnoseologija, metafizika, antropologija i etika, sve je to kod njega razrađeno u duhu metafizike svejedinstva i to vrlo duboko i s velikim enciklopedijskim poznavanjem literature.«

U djelu »Predmet znanja«, jasno da ne može biti jasnije, Frank je obrazložio cilj i smisao svoje filozofije:

»Ona ovdje jest kako bi naučila čovjeka pravilnom i razumnom življenju. Međutim, pristup problemu etike kod Sokrata čini da već njegov najbliži učenik Platon, a potom i Aristotel, vrše daljnje produbljivanje filozofije kao teorijskog učenja o bitku i bivstvovanju, tj. učenja na temelju kojeg se gradi i etika. Platonov i Aristotelov sustav univerzalni su sustavi koji obuhvaćaju i rješavaju pitanja bivstvovanja, kao i pitanja o svrsi i smislu čovjekova života i svijeta, ali ne i suštine prirode ljudskog znanja.«