RIJEKA – Problemi kao da me nikada ne ostavljaju na miru, prate me tijekom cijelog dana, od jutra do večeri, od izlaska do zalaska sunca. To traje već dugo, ali večeras je drukčije. Sada me prate čak i u snovima. Već neko vrijeme odlazim u krevet kasno, ne svojom voljom, već zato što je vrućina u ovome gradu nepodnošljiva. Toplina obuzima moje tijelo i um: sve se čini sporijim, svaka minuta dužom, svaki pokret težim.

Auto-etnografska proza

U Parizu je opet toplinski val, jedan od onih koji su nekad bili neuobičajeni, no sada djeluju normalno, ili barem poznato – bili bi otprilike retci knjige »Land Sickness« danskog sociologa Nikolaja Schultza, inače, uz Bruna Latoura, i suautora knjige »Memorandum o ekološkoj klasi« (prevela Milena Ostojić), koji je nedavno u sklopu diskurzivnog programa riječkoga HNK-a Ivana pl. Zajca, odnosno Filozofskog teatra Srećka Horvata, prvi puta gostovao u Rijeci, a u razgovoru s našim filozofom ukratko izložio neke od osnovnih postavki svojega rada, kojime problematizira vrijeme ekološke i klimatske krize, općih svjetskih distorzija, novoga egzistencijalizma te pitanje slobode, opstanka i uloge samoga pojedinca u doba antropocena.

Retci Schultzove knjige iz 2023. godine, koja nije prevedena na hrvatski, barem po onom pročitanom uvodniku na engleskome opravdavaju opisnicu auto-etnografska proza, jer autor posve subjektivno, u ispovjedno-kriznom tonu postmodernističke anksioznosti spram okoline i svega što zag(l)ušuje, pedantno sekvencionira našu ne previše optimističnu svakodnevicu, ne bi li ukazao na mehanizme koji su doveli do današnjega stanja.

Foto Marko Gracin

Kao što autor naznačuje u prvome paragrafu svoje knjige, problemi koji ga slijede u snu, na općenitoj razini označavaju probleme koji slijede čovjeka danas, »u koraku, jer oni jesu naši koraci«, stoga »biti čovjek danas znači nešto posve drugo«; »život se mijenja, ljudi se mijenjaju, a iza svega toga smo (i) mi«:

– Razina mora se podiže, Zemlja nam pokazuje mnogo znakova da živimo na drugome planetu, onome koji regira na naš život na njemu, na način na koji smo život organizirali. Planet polako gubi svoju nastanjivost zbog našega djelovanja, govori sociolog, dok u knjizi »Memorandum«, uz suautora Latoura, pak naznačuje da možda »odlučujući pomak jest dati prioritet održavanju uvjeta nastanjivosti planeta, a ne razvoju proizvodnje«.

Međupovezanost problema

Sociolog je u razgovoru povukao paralelu i između svoga rodnog grada, danskog Aarhusa i Rijeke, lučkih gradova bogate prošlosti, tada s tendencijom još bolje budućnosti, »s mogućnostima prosperiteta koje smo uništili«. Osvrnuvši se na svoje istraživačko-spisateljske početke, Schultz kaže kako su negativne promjene i trendovi, od klimatskih nepogoda i svega popratnog, bili vidljivi i 2014. godine kad je započinjao, a do danas su se dodatno intenzivirali. Baš zato napominje da što više piše, to više uviđa međupovezanost problema i njihovu kompleksnost.

Foto Marko Gracin

Glede njegove knjige »Land Sickness«, autor pojašnjava kako je ona nastala kao odgovor na ekološke i egzistencijalne promjene i prijetnje koje donosi doba antropocena, i to u vrlo osobnome tonu koji je prožet teorijskim postavkama. Štoviše, autor i sam više puta ističe kako trenutna situacija, i klimatska kriza te opće stanje, zahtijeva nove načine pisanja, pa je ovakav pristup jedna stavka koja je možda privukla čitatelje i nagnala ga da od prvotnog eseja napiše i knjigu.

Kako se može iščitati iz Schultzova pojašnjenja, klimatske promjene ne znače samo ekološku krizu, već označavaju krizu osjetila i emocija. Naime, prema njemu, naslovna sintagma knjige »land sickness« upućuje na »drhtavo tlo«, planet Zemlju koja se mijenja, odnosno svojevrstan gubitak tla pod nogama, i metaforički i doslovno. S obzirom na to da ljudska jedinka nije razvila odgovarajuće i možda očekivane reakcije na novu stvarnost koja se ogleda u klimatskoj krizi (no i mnogim drugi krizama), (egzistencijalna) mučnina podrazumijeva spoznaju da ljudi svojim djelovanjem opstruiraju vlastiti opstanak. U takvoj je problematičnoj situaciji, pojašnjava, prema konceptu Donne Haraway, potrebno i promišljati o konceptu same slobode, koji bi naglasak stavljao na suživot, odnosno ljudsku međuovisnost s drugim dionicima ekosustava, kao i na uvjetovanost slobode uvjetima života na Zemlji.

Novi egzistencijalizam

Takvo idejno impostiranje način je na koji dolazimo do autorova pojma novog egzistencijalizma koji osvjetljava upravo ljudsku destrukciju spram prirode i ostalih bića, kao i pitanje njihova opstanka i opstanka nas ljudi. Sve više ljudi, ilustrira, okreće glavu od klimatske katastrofe i onoga čemu svjedočimo svakodnevno u medijima i na TV-u – poplave poput one u Valenciji, požari kao onaj svježi u LA-u, i tome slično. Digresivno, no vrijedno skretanja pažnje, takvi ponašajni obrasci glede apokaliptičnih scenarija (ekološke katastrofe), što Srećko Horvat naziva apokaliptičnom sljepoćom, povezani su, možemo zaključiti, i sa zasićenošću sadržaja, no oni vode mnogo većoj perceptivnoj sljepoći, stanju u kojemu se, nakon brojnih filtrirarnih sadržaja u vidu svjetskih briga/problema koje/i su za nas naoko udaljene/i, ljudi počinju sve više udaljavati i jedni od drugih (o udaljavanju, to jest hladnoći koja se nastanila među ljudima primjerice govori nizozemski filozof Rob Riemen u svojoj knjizi »Umijeće postajanja čovjekom« koja je objavljena i na hrvatskom). U doba sveopćih kriza, napose one ekološke koja u suštini prožima sve sfere života, ili kao što će Schultz napomenuti, krize osjetljivosti, umjetnost je ono što nam nedvojbeno može pomoći.

– Ne radi se o krizi znanja, krizi ekonomije, već o krizi senzibiliteta, krizi imaginacije, a umjetnost je oduvijek sve pretvarala u emociju, jer sve osjećamo na emocionalnom levelu. Umjetnost je ključna; umjetnost nas dira, umjetnost nas tjera da osjećamo, da preispitujemo sebe. Umjetnost omogućuje response-ability, odnosno daje, kako smatra Donna Harraway, sposobnost da odgovorimo i da se senzibiliziramo. Zato trebamo znatiželju znanstvenika i i rizik estetika, pa u klimatskome pokretu trebamo umjetnost koja radi sa zelenima, tako da ljudi počnu (i) osjećati problematiku, tumači danski sociolog.

No svakako valja i djelovati; kako je Schultz pojasnio, politička ekologije oslanja se na uvjerenje ljudi o težini situacije u kojoj se nalazimo, što bi trebalo potaknuti na djelovanje, no to se baš i ne događa. Više nije dovoljno govoriti otrcanu frazu o kraju svijeta i nužnosti djelovanja, već su potrebne konkretne mjere i usmjereno djelovanje, kao shvaćanje da i sama ekologija traži više »koherentnosti i autonomije«.

Svugdje i nigdje

– Govoriti o prirodi ne znači potpisati mirovni sporazum, to znači prepoznati postojanje mnoštva sukoba zbog svih mogućih tema svakodnevnog života, na svim razinama i na svim kontinentima. Zanimljivo je da je zabrinutost zbog ekoloških pitanja – barem onih koja se tiču klime, energije i bioraznolikosti postala sveprisutna. Mnoštvo sukoba nije, barem za sada, poprimilo neki vid opće mobilizacije kao što se to u proteklim stoljećima dogodilo s transformacijama koje su pokrenuli liberalizam i socijalizam. Ekologija je, u tom smislu, ujedno i svugdje i nigdje. Ako je točno da je ekologija u isti mah svugdje i nigdje, točno je i da se, s jedne strane otvara situacija sukoba po svim pitanjima i da, s druge strane, vlada neka vrsta ravnodušnosti, irenizma, iščekivanja i varljivog mira. U ovom trenutku čini se da velika raznolikost sukoba priječi jasnu i dosljednu definiciju tih borbi, piše autorski dvojac u knjizi »Memorandum«. Na to se, dakako, nadovezuje i ono što je Schultz naglasio u razgovoru, to da moramo definirati mi, oni, kao i ono za što se točno borimo.

Diskusijski memorandum

Dobro osmišljena Horvatova pitanja, njegovo veliko znanje o problematici o kojoj govori, kao i samoga gosta te njihova sposobnost kritičkoga nadovezivanja na recentne događaje i različite fenomene, rezultirala je diskurzivnim kazališnim programom koji proširuje ustaljenu ponudu, poziva na diskusiju, promišljanje, čitanje, samostalan rad, dodatno otvara vrata kazališta, a u konačnici generira trenutak nužnosti i tematskoga aktualiziranja. Drugim riječima, bio je to jedan diskusijski memorandum o intersekcionalnosti problema i klimatskoj krizi koja ne jenjava.