RIJEKA – Još otkako je Dušan Vukotić davne 1962. osvojio Oscara (šifra: »Surogat«), povijest animacije na »ovim prostorima« ne pamti takav medijski hajp kakav se ovih dana dogodio Daliboru Bariću i njegovoj »Slučajnoj raskoši prozirnog vodenog rebusa« kao hrvatskom kandidatu za ovogodišnje oskarovske nominacije u kategoriji animiranog filma. Kao da je već sve unaprijed riješeno. Iako će iste zbog pandemije biti objavljene 14. ožujka, kao što je i svečana večer dodjele Oscara prebačena na 25. travnja, dva mjeseca nakon klasičnog termina.

Vezano za velikog Vukotića, namjerno koristimo sintagmu »ovih prostora«, jer je njegov uspjeh prevenstveno vezan za YU animaciju, koliko god »Surogat« priziva bolja vremena slavne škole Zagreb filma. No hrvatske »kulturne« nacionalističke devedesete posve su minorizirale Vukotićev lik i djelo, kao što su se na identični ponižavajući način odnosile i prema njegovoj supruzi Lili Andres. I dok Vukotić nikad nije dočekao raskoš hrvatskog rebusa, Bariću je prostrt crveni tepih nove hrvatske animacije. Kubizam (Vukotić), sada zamjenjuje dadaizam (Barić). No koliko god je Vukotićev »Surogat« bio te iste 1962. krajnje radikalni odabir, to ne znači da je Akademija isključivo favorizirala Disneyjeve produkcije. Prisjetimo se »Brzog Gonzaleza«, koji je 1955. osvojio Oscara za najbolji animirani film. Samo nekoliko godina nakon »Surogata«, Oscara osvaja »The Pink Phink« legendarnog Fritza Frelenga, prvi u nizu filmova o Pink Pantheru (u šezedestima još nije postojala kategorija dugometražnog animiranog filma).

Trans i trenč

Hoće li Barićev animirani film biti nominiran za Oscara, ovisi o tome koliku će količinu pejotla ili nekog drugog halucinogena članovi Akademije konzumirati prije no što donesu konačnu odluku. Jer, Barićev eksperimentalni komad krajnje je ekscentrično filmsko iskustvo. I sam autor opisuje ga kao »neuro-noir«, koji balansira negdje na pola puta između Lyncha (trans) i Ripa Kirbyja (trenč). Potonjeg sada zamjenjuje neuro-noirovski detektiv Ambroz, kojem su pitanja očito važnija od odgovora, suočavajući se s »nerješivim tajnama tumačenja i identiteta«. Iako Barićev »semiotički labirint« seže u rasponu od Tarkovskog (»Ogledalo«) do velike Ursule Le Guin (»The Word for World is Forest«), ali i nekih drugih autorovih neizostavnih uzora poput Philipa K. Dicka, Bunuela i Dzige Vertova. Zato naziv autorove produkcijske kuće (šifra: »Kaos«) možda najbolje sublimira njegov stil.

Jer, Barićev komad je totalni kaos. Poput slika koje se isprepliću u razornom kaleidoskopu satkanom od kolaža, misli, rotoskopa, found footagea i eksperimentalnih apstrakcija. U mantri svedenoj na »stupac pepela cigarete između njezinih prstiju koji će se uskoro raspasti«. Slične tematske preokupacije proganjale su i Richarda Linklatera (šifra: »Waking Life«). No dok Linklater igra na konvencionalnije animacijske tehnike, strogo fokusiran na rotoskop, Barić je puno kompleksniji. Linklaterove probuđene živote u Barića zamjenjuju onirični životi duhova i doušnika iz kojih je buđenje praktički nemoguće (»Gledati film o nekom koji gleda film u kojem netko gleda film«). U eri nadzornog kapitalizma koji transformira živote u podatke.

Gotička nit

Zato je jedini istinski užitak gledati Barićev komad na velikom platnu, iako se u ovim pandemijskim vremenima ne isključuje i njegova online »premijera«. I dok Barićevi onelineri koje izgovara naratorica Ana Vilenica s njenim »gotičkim nitima«, »nebom niske revolucije« i »apokaliptičnim vizijama zamračenog uma… u bijeloj magli razlivene mrlje crvene boje«, sežu u rasponu od bizarnog do pretencioznog, slike postaju intrigantnije od riječi (svestrani Barić potpisuje režiju, scenarij, animaciju, grafiku, glazbu i montažu). U svijetu »razlomljenom između onih koji spavaju i onih koji šapuću u njihove uši«. Svijetu u kojem se apokalipsa događa sada i ovdje, s moćnim organizacijama koje sudjeluju u tajnim eskperimentima na autocestama vremenskog putovanja. »Kad ovaj film završi, neće ostati nitko u publici«, kazat će jedan od Barićevih aktera.

Možda će netko od publike iznerviran Barićevim hipnotičkim kolažom napustiti kinodvoranu i prije no što autorov komad završi. Ipak, vrijedi ostati do kraja. Trud će se bez obzira na veliko strpljenje višestruko isplatiti. A toliko spominjana nominacija za
Oscara? Tu bi mogla presuditi ona radikalnija struja Akademije koja nije imuna na animacijske eksperimente, s halucinogenom ili bez njega.