Foto Ana Križanec
Bile su vidljive i brojne pukotine, problemi, nepripremljenost i »odrađivanje« koji, ako i funkcioniraju kod nekih skladatelja, kod Puccinija jednostavno ne prolaze. Ovaj koncert, za većinu izvođača, možda je bolje zaboraviti
povezane vijesti
RIJEKA – U centru grada vladala je prava gužva: mnogo automobila, ali i svečano odjevenih uzvanika koji su se uputili ili u Exportdrvo na reviju poznatog Jurja Zigmana ili pak u Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca na svečani koncert pod nazivom »Puccini Gala«. Uzalud su se oko riječke tržnice tražila parkirališna mjesta, a nije ih bilo ni na Delti niti na Exportdrvu – unatoč dugo najavljivanom i već prilično uređenom parkingu koje nikako da se otvori. No, navikli smo da rješavanje svakojake infrastrukture ide sporo pa za strpljenje nije bilo alternative. Svi oni koji su informacije o koncertu u Kazalištu pokušali pronaći na mrežnim pretraživačima, susreli su se s još jednim problemom jer se, naime, koncert s istim nazivom isti dan odvijao i u Puli i to s opernim ansamblom iz Slovenije. Međutim kad ste našli gdje i što se događa te kako na vrijeme doći, bili ste spremni za glazbene ugođaje.
Što znači izvoditi Puccinija
Stota obljetnica smrti velikog talijanskog opernog skladatelja Giacoma Puccinija na različite se načine obilježava tijekom cijele 2024. godine, iako će službeni datum biti tek 29. studenoga. Gotovo da i nema ozbiljnije operne ili koncertne kuće koja u ove dvije sezone nije planirala neki hommage Pucciniju, bilo da se radi o nekoj opernoj predstavi ili koncertu. Puccini to svakako i zaslužuje, a zaslužuje i publika koja generacijama cijeni i rado sluša manje ili više sve što je izašlo iz pera ovog opernog verističkog barda. Najveći skladatelji upravo su oni koji su napisali mnogo skladbi, ali su im sve ili barem većina kvalitetna i poznata. Među deset najpoznatijih opernih naslova svih vremena zasigurno bi se našlo nekoliko Puccinijevih jer tko ne zna za »Toscu«, »Madamu Butterfly«, »Turandot« ili možda »La Boheme«. Sve u svemu, Puccini kojega povijest u nekim trenucima veže i za Rijeku i za naše kazalište zaslužio je ovakav veliki koncert i u našem kraju.
A da je koncert zaista bio grandiozan, svjedoči i pozamašan program koji je bio predstavljen. Namjerno izbjegavam riječ »pripremljen« jer o kvaliteti pripreme bi se dalo raspravljati. Na inicijativu nekih osoba nazočnih na koncertu potaknut sam da se detaljnije, ali s manje stručnih sofizama osvrnem na viđeno pa ću u ovom tekstu pokušati biti vrlo plastičan i jasan. Prije svega valja razjasniti neke postulate koji su za Puccinija vrlo važni, a tu se u prvom redu radi o njegovoj melodioznoj frazi i »gibanju« glazbe koja mora biti protočna i muzikalna te koja mora »disati«. Poznavao je Puccini vrlo dobro operne zadatosti i vokalnu tehniku pa je vrlo prirodno pisao ono što muzikalnom glazbeniku dolazi samo po sebi. Talent, koji je donekle moguće kompenzirati izuzetno studioznom pripremom, važna je komponenta koja, kad priprema izostane, ostaje jedino uporište u glazbenom izrazu. Nadalje, mnogi mladi pjevači danas, bez obzira na svoj eventualni talent, ostaju neokrznuti iskustvom pa unatoč ambiciji i dalje ne znaju koliko ne znaju. Nije, naime, slučajno da su u povijesti brojni zazirali od velikih uloga poput Tosce ili Butterfly, a čak i kad su ih izvodili, pripremali su se za njih mjesecima i s iskusnim kolegama.
Kao treći postulat valja navesti činjenicu da se izvedba opernih arija kod Puccinija često razlikuje od izvedbe cijele uloge jer su arije nerijetko i karakterno drukčije i manje zahtjevne ukoliko se izvode izdvojene iz iscrpljujućeg konteksta koji ih okružuje. Dakle, ako pjevaš ili izvodiš Puccinija svega ovoga trebaš biti svjestan, a poticanje ambicija bez pokrića, bez obzira na to s koje strane dolazilo, za pjevače nije korisno, već je izuzetno štetno, čak i pod krinkom »poticaja« ili »prilike«.
Nedovoljno impresivno
Od predstavljenih solista malo koji se može nazvati pravim pučinijevskim pjevačem. Štoviše, većina ih to nije, ali, zato što hoće ili moraju, ignoriraju tu činjenicu. Rezultat je kvalitativno nezadovoljavajući, ali veseli vidjeti mladost na sceni pa je publika bila dobrohotna. Ono, pak, što je jasno vidljivo jest da su oni »pravi« dobili i ovacije. Razlika, dakle, postoji. Prvi broj bio je manje poznati zbor Evviva i fidanzati iz opere »Le Villi« koji je zbor izveo korektno (zborovođa Matteo Salvemini), a potom su odmah uslijedila tri ulomka iz opere »La Boheme«. Prvu ariju Che gelida manina pjevao je Bože Jurić Pešić koji je zvučao nekako indisponirano, glasa ponešto istrošenog, a nismo čuli i očekivani ton »c« koji, ako ovu ariju želiš pjevati, onda i moraš izvesti. Na njega se nadovezala mlada Gabrijela Deglin s arijom Si, mi chiamano Mimi, jednako neoduševljavajuće i ispod razine koju smo od nje navikli čuti u posljednje vrijeme. Zaključak je bio zajednički duet O soave fanciulla izveden nešto bolje. Sve u svemu, nedovoljno impresivno.
Bariton Jure Počkaj izveo je zatim ariju Michelea Nulla! Silenzio! iz opere »Il Tabarro«. Iako vidno nadahnut i dobro naučenog materijala, Počkaj je u borbi s punim orkestrom ostavio prostor za napredak u zvučnom smislu iako se nalazio na samom rubu scene. Također, u dubinama ne bi škodilo više sonornosti, iako je ukupni dojam izvedbe bio korektan i uz simpatije publike. Jednake i veće simpatije imala je uvijek ponešto ekscentrična Dubravka Šeparović Mušović u izvedbi scene Il Principe Gualtiero iz opere »Sestra Angelica« u kojoj joj je pomogla Lorena Krstić. Šeparović Mušović ne može za sebe reći da je tipična pučinijevska pjevačica, dapače, mnogo je bolja u nekim drugim fahovima, ali se ne može poreći da na sceni svakako uvijek ostaje dojmljiva. Krstić, nasuprot tome, bila je mnogo točniji izbor za svoju manju ulogu, a čestitati valja i na hrabrosti za »uskakanje« u nastup. Naime, na početku koncerta intendant je stupio na scenu i obznanio da zbog bolesti neće nastupiti prvakinja Anamarija Knego, što je samo po sebi razumljivo i opravdano. Manje je, međutim, razumljivo nepotrebno pojašnjavanje o njezinom ovosezonskom angažmanu koji je, prema riječima intendanta, bio izuzetan (dapače, kad bi angažman nekih drugih solista bio takav bilo bi jako dobro). Nažalost, i prošle godine u ovo vrijeme na koncertu »Večer vokalne lirike« Knego je otkazala nastup zbog bolesti. Ono što je odmah i obradovalo publiku jest dovedena zamjena u liku proslavljene operne umjetnice iz Zagreba, Lane Kos, koja je preuzela gotovo sve točke i izvela ih izuzetno uspješno.
Dirigent i orkestar
Nakon Šeparović Mušović nastupio je odlični Robert Kolar s arijom Si corre dal notaio iz opere »Gianni Schicchi«, vidno nadahnut s mnogo »kilometara u nogama«, što niti ne čudi s obzirom na to da se radi o nedavnoj produkciji HNK-a iz Rijeke. Mnogo manje uigran bio je kvartet Bevo al tuo fresco sorriso iz opere »La rondine« koji je ostavio još jedan prostor za napredak i studiozni pristup, a što je bilo vidljivo i iz čitanja notnog materijala solista Bože Jurića Pešića i Marka Fortunata te solistica Gabrijele Deglin i Lane Kos (na koju se opaska o studioznosti ne odnosi). Za kraj prvog dijela koncerta majstorski je pokazala kako se pjeva nacionalna prvakinja Kristina Kolar s arijom Vissi d’arte iz opere »Tosca« i to punoćom glasa, visinama, frazom i muzikalnošću. Na jednak način kao i u prvom nastupu predstavio se Bože Jurić Pešić arijom E lucevan le stelle, iako su visine bile stabilnije, ali je izostala stabilnost fraze u kojoj ne bi bilo bježanja i jurnjave. Konačno, Te Deum iz opere »Tosca« na scenu je donio Robert Kolar uz suradnju opernog zbora pa je prvi dio završio trijumfalno s karizmatičnim kretnjama dirigenta Valentina Egela koji je u ovakvim trenucima vrlo populistički nastupao za publiku, ali se ovoga puta mora reći da je i kod njega izostala priprema što je vidljivo u većini arija u kojima se previše ritmiziralo i brojilo, a premalo surađivalo i slijedilo pjevače, posebno one koji znaju što treba činiti. Orkestar (koncertni majstor Anton Kyrylov) bio je korektan, ponešto glasan zbog forme i postave na pozornici, s manjkom broja kontrabasa zbog kojeg se nešto i narušila zvučna slika (u trenucima u kojima, primjerice, na prvu dobu treba biti neki basov ton nakon kojeg slijedi akord u višim registrima), a razmisliti valja i o nabavci celeste lijepog zvuka.
Mnogo bolji drugi dio
Drugi dio bio je mnogo bolji, a započeo je kratkom uvertirom operi »La Fanciulla del West« te arijom Sola, perduta, abbandonata iz opere »Manon Lescaut« u izvedbi Kristine Kolar koja je ponovo briljirala na oduševljenje publike. Tri ulomka iz »Madame Butterfly« s Lanom Kos u naslovnoj ulozi započela su arijom Un bel di vedremo, a nastavila su se tzv. Duetom cvijeća i završnom arijom Tu! Tu! Piccolo iddio! nakon koje je Kos zaslužila frenetični aplauz. Unatoč vidnom »uskakanju« u koncert, Kos je izvedbi pristupila znalački i uvjerljivo, s vidljivim emocijama i s glasom koji nema problema ni u jednom segmentu. Utemeljena na prirodnoj muzikalnosti obogaćenoj iskustvom, Kos je publici podarila kvalitetne trenutke muziciranja na visokoj razini. Nažalost, uz manjak studiozne pripreme Duet cvijeća bio je nekako odrađen, iako je glasom lijepo ulogu Suzuki tumačila Stefany Findrik, ali interpretacijski i agogički to nije bio dobar Puccini u zajedničkom muziciranju i suradnji s orkestrom. Zaboraviti valja i nastup solista tenora iz zbora s trokratnim uzvikom »Butterfly!« kojem je nešto omelo emisiju glasa.
Scenu zatim ponovo prpošno zauzima Dubravka Šeparović Mušović arijom Tigrane Tu il cor mi strazi iz opere »Edgar« koja jest arija za publiku, vesela i efektna u glazbenom smislu. Za kraj koncerta ostavljene su dvije arije iz »Turandot« i to arija Liù Signore, ascolta u izvedbi Gabrijele Deglin (izvedena manjkavo, slabo čujno i neispjevano unatoč lijepom glasu) te, srećom kao posljednja arija In questa reggia Kristine Kolar kao nedvojbeno ponajbolja točka koncerta. Ostaje šteta što nije izvedena Nessun dorma Jurića Pešića koja je nekada ranije na mrežnim stranicama bila najavljena. Za dodatak je izveden zbor a bocca chiusa iz opere »Madama Butterfly« što je bilo lijepo i muzikalno, a naknadno je ponovljen i prethodno izveden kvartet iz opere »Rondine«.
Sve u svemu, ne može se reći da koncert nije bio lijep. Dapače. Međutim, bile su vidljive i brojne pukotine, problemi, nepripremljenost i »odrađivanje« koji, ako i funkcioniraju kod nekih skladatelja, kod Puccinija jednostavno ne prolaze. Možda će se poneki pjevači i osjetiti srdito zbog ovog komentara, ali svatko tko se profesionalno bavi glazbom najbolje zna kad jest ili nije dovoljno spreman, a ovaj koncert, za većinu izvođača, možda je bolje zaboraviti i posvetiti se daljnjim uspjesima i radu.