RIJEKA – U vrijeme kada obilježavamo stotu obljetnicu rođenja velikog hrvatskog umjetnika Ede Murtića (4. svibnja 1921.), stigla je vijest da je njegov mozaik, koji je krasio prostor bivše pošte na Korzu, izgleda konačno pronašao svoje novo mjesto. Iz Grada Rijeke su najavili da će biti postavljen u paviljon uz buduću Gradsku knjižnicu u kompleksu »Benčić«. Podsjetimo, još 2015. godine zgradu nekadašnje pošte kupila je tvrtka Tim nekretnine te se pokušavala pronaći najbolja solucija za novi smještaj Murtićeva djela, jer je novi vlasnik odlučio prostor prenamijeniti u robnu kuću.

Mozaik je skinut 2018. godine te ga je Tim nekretnine predao riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti na trajno čuvanje, gdje se trenutno nalazi. Nova lokacija je, izgleda, definirana, no mozaik je izvorno izrađen za unutarnji prostor, pa smo zamolili pročelnika gradskog Odjela za kulturu Ivana Šarara da nam odgovori zašto je odlučeno da se mozaik postavi u eksterijeru.

Mjere za očuvanje

– Kako obitelj Murtić i arhitekt Saša Randić kojeg je obitelj angažirala kao suradnika te Odjel za kulturu nisu u Rijeci pronašli niti jednu soluciju za postavljanje mozaika u interijeru, a da su s njom svi suglasni, Saša Randić koji radi na projektima u bloku »Benčić«, Dječja kuća, GKR, projekt uređenja javnih površina, ponudio je rješenje smještaja mozaika u svojevrstan paviljon na zelenoj površini, uz jugozapadni ugao buduće Gradske knjižnice. Taj je prostor dovoljno velik da se može doživjeti cijela kompozicija mozaika, kaže Šarar.

No, prema idejnom rješenju dostupnom na stranicama Grada, objavljenom ovaj tjedan, čini se da je mozaik bez zaštite koja bi ga čuvala od kiše i drugih vremenskih uvjeta, pa smo pitali pročelnicu Konzervatorskog odjela u Rijeci dr. sc. Biserku Dumbović Bilušić na koji ga se način planira zaštititi.

– Rješenje paviljona kojim je planirana prezentacija mozaika nije konačno, niti je prošlo odobrenje ovog Odjela. Paviljon mora ponuditi natkrivanje zidnih ploha s mozaikom, a o konačnoj postavi mozaika prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara odlučuje Vijeće za kulturna dobra pri MKM-u, zajedno sa stručnjacima MMSU-a u čijoj se trajnoj pohrani nalazi navedeni mozaik i koji su dužni osigurati sve potrebne mjere za njegovo očuvanje, kaže Dumbović Bilušić.

Prezentacija i zaštita

Dakle, stvar još nije finalizirana i očekujemo da će biti poduzeto sve kako bi se mozaik očuvao, što nam je u kratkom odgovoru kazao i pročelnik Šarar.

– Detaljno tehničko rješenje postava mozaika predložit će stručne osobe, sve u dogovoru s obitelji Murtić. Projektnim rješenjem postave mozaika vodit će se naravno računa o načinu prezentacije i njegove zaštite, kaže.

Natuknica sjećanja u urbanoj jezgri promijenjenog grada

Osim konzervatorske strane, postavlja se pitanje i umjetničkog vrednovanja novog idejnog rješenja, što nam je komentirala izvanredna profesorica dr. sc. Nataša Lah s Odsjeka za povijest umjetnosti riječkog Filozofskog fakulteta, ujedno i predstojnica Katedre za povijest i teoriju moderne i suvremene umjetnosti.

– Zgrada stare, takozvane glavne pošte u Rijeci, zdanje historicističke arhitekture iz 1887. godine, bila je namjenski izgrađena kao poslovni prostor, u kojem je pošta obitavala 129 godina, do preseljenja na drugu adresu iste ulice Korzo. Stara pošta na iznimno atraktivnoj lokaciji, modernizirala je izgled poštanskog ureda u prizemlju šezdesetih godina prošlog stoljeća, a Murtićeva je velika, zidna, mozaička dekoracija u tom kontekstu od 1969. godine bila zaštitni znak promjene. Prostor 2015. godine mijenja vlasnika, vlasnik mijenja prostorni koncept te u lipnju 2016. pošta seli na drugu adresu, a mozaik traži udomitelja. Na stranicama Grada Rijeke čitamo o predviđenom rješenju udomljenja, po kojem bi se u okviru budućeg kvarta kulture uz Gradsku knjižnicu postavio mozaik Ede Murtića, koji je u međuvremenu i samo privremeno deponirao Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Na portalu Grada, u skromnom formatu možemo vidjeti idejnu skicu novog koncepta.

Moderni Murtićev rad podvrgnut je ovom promjenom koncepta dvostruko naglašenoj postmodernoj strategiji raspolaganja s umjetnošću prošlih vremena. S jedne strane kroz prisvajanje i rekontekstualizaciju, s druge izlaskom u javni prostor. Događa se sasvim novo čitanje mozaika koji prestaje biti vizualna intervencija unutar ishodišnog interijera i postaje zidna slika na otvorenom. Briše se izvorni kontekst u kojem je, i za koji je rad nastao, i stvara se novi, u kojem će nebrojena buduća »čitanja« slike ostati uskraćena za uvid u izvornu autorsku intenciju. Izvorna ideja rada sada služi realizaciji neke, njoj nadređene ideje oblikovanja prostora, što je u svakom slučaju bolja opcija od devastacije, ali ipak, s nenadoknadivim učinkom zauvijek izgubljenog, izvornog konteksta. Naglasak se s umjetničkog predmeta seli na njegovu (re)interpretiranu izloženost. Kada je prostor pošte postao dućan, zidna površina na kojoj je bio Murtićev mozaik prekrivena je policama i vješalicama s odjećom. To je neminovnost koja raseljava našu memoriju i s time se čovjek može pomiriti ili žalovati, dođe mu na isto. I u staroj pošti je mozaik bio djelomično devastiran montiranjem podnih klima uređaja uz zid kojim se širio duž cijele površine, od stropa do poda. Pultovi djelatnika pošte su djelomično skrivali tu »intervenciju« od pogleda korisnika poštanskih usluga. Dakle, već duže vrijeme je za skrbnike to bio samo šareni zid. Kako bilo, postavljen igdje osim »in situ«, mozaik više ne može biti što je bio. Evo zašto.

Apstraktna slika u formi dugačkog Murtićeva mozaika horizontalno se razvijala, meandrirajući prostorom i lomeći se na više mjesta duž svih zidnih ploha stare pošte. Slobodna, ali i vrtložna, snažnim kontrastima definirana, kompozicija je pratila kretanje ljudi prostorom i poput zavjese se, vrlo scenično spuštala od stropa prema tlu. Dominantne kružne plohe, uglavnom narančaste i žute, rasvjetljavale su prostor pozicioniranjem na kutnim pregibima zidova. Ta je dekoracija bila od iznimne ambijentalne važnosti, jer je rasvjetljavala prizemlje stare zgrade u centru, surađujući s različitim prodorima vanjske svjetlosti kroz nekoliko velikih otvora ulaznih vrata u prizemlju. S druge strane, ta je kompozicija razvedenost prostora zatvarala u smislenu cjelinu, i od nedefiniranog tranzitnog prostora učinila osmišljeno mjesto privremenog boravka. Mozaik je dakle definirao prostor, ali je u istoj mjeri i sam bio definiran upravo tim prostorom, njegovim dimenzijama, razlomljenošću, visinom stropa, dužinom zidova…

Koliko se vidi u prijedlogu novog rješenja, mozaik će se postaviti u svojevrsnu nišu. Umjesto meandriranja duž prostora, on će biti u zatvorenom prostornom kubusu koji s jedne strane ostaje neomeđen i otvoren prema vanjskom okolišu. Kako će se riješiti to »prebacivanje« efekta vijugavog kretanja mozaične slike duž prostora u zatvorenu vizuru kubusa izložbenog karaktera na otvorenom, to tek treba vidjeti. U dugotrajnom procesu posvemašnje devastacije starih vizura grada, »novo normalno« podrazumijeva brzo prihvaćanje promjena i prioritet opstanka bez obzira na moduse opstajanja. S umjetninama je stvar nešto drukčija. Modus oblikovanja neke ideje važniji je od njezina pukog opstanka. Pa tako, novi kontekst ne znači nužno i novi život, jer ako je nešto nerazdruživo od izvornog idejnog koncepta, onda je to umjetnost. Dolaskom u novi kontekst umjetnina postaje tek zbrinuta muzealija i(ili) eksponat, u našem slučaju, kao mural na otvorenom. Natuknica sjećanja u urbanoj jezgri promijenjenog grada – smatra Nataša Lah.

Rok postavljanja mozaika

Očekuje li se postavljanje mozaika zajedno s dovršetkom nove zgrade Gradske knjižnice, idućeg proljeća, odnosno ljeta?

– Ovog trenutka prioritet je dovršetak izvedbenog projekta paviljona potrebnog za postavljanje mozaika, kao i pribaviti sve potrebne troškovnike i suglasnosti. S obzirom na potrebno vrijeme i financije, nisam sklon obećanju da ćemo ovaj projekt realizirati paralelno s otvorenjem knjižnice i dovršetkom uređenja javnih površina uokolo nje, kaže Šarar.