U New Yorku je 21. rujna u 95. godini preminuo slavni američki jazz glazbenik Benny Golson. Bio je oličenje glazbene elegancije, gracioznosti, topline i tehničke virtuoznosti. Kao vođa sastava snimio je četrdesetak albuma za mnoge diskografske kuće u Sjedinjenim Državama i Europi, a nebrojene albume s drugim velikim umjetnicima. Ne samo da je ostvario iznimnu koncertnu karijeru u svijetu jazza, već je i strastveno podučavao mlade glazbenike. Predavao je u Lincoln Centeru kroz posebnu seriju Wyntona Marsalisa, predavao je doktorskim kandidatima na Sveučilištu New York i profesorima na Nacionalnom sveučilištu u San Diegu. Vodio je radionice i klinike diljem svijeta. Godine 1987. američki State Department poslao ga je na kulturnu turneju po jugoistočnoj Aziji, Novom Zelandu, Indoneziji, Maleziji, Burmi i Singapuru. Golson je dobitnik počasnih doktorata na William Paterson Collegeu, Wayneu, Berklee Schoolu of Music… Godine 1996. uvršten u National Endowment for the Arts Jazz Master, što je najveća državna čast za jazz glazbenike. Godine 2016. objavio je autobiografiju koju je napisao s Jimom Merodom.

»A Great Day in Harlem«

Tenor saksofonist, skladatelj, aranžer i vođa sastava Benny Golson rođen je 25. siječnja 1929. u Philadelphiji u državi Pennsylvaniji. Važnije suradnje u ranom razdoblju ostvario je s klaviristom Taddom Dameronom, koji je najviše utjecao na njegov skladateljski rad, te s vibrafonistom Lionelom Hamptonom, trubačem Dizzyjem Gillespijem, s čijim je big bandom svirao i za njega skladao i aranžirao od 1956. do 1958., kao i s Jazz Messengersima bubnjara Arta Blakeyja, a vodio je i vlastite sastave.

Pojavio se na možda najpoznatijoj fotografiji jazz glazbenika ikad snimljenoj, »A Great Day in Harlem«, koju je snimio Art Kane 1958., a prikazan je i u dokumentarcu o fotografiji 1994. koji je režirao Jean Bach, nominiran za Oscara. Njegovo pojavljivanje na toj fotografiji nadahnulo je Stevena Spielberga za snimanje filma »The Terminal« iz 2004. Tom Hanks u filmu glumi istočnog Europljanina koji je mjesecima zapeo u međunarodnoj zračnoj luci JFK, jer mu je uskraćen ulazak u SAD, kao i povratak u svoju zemlju jer se u njoj u međuvremenu zaratilo. No uporan je i nada se da će dovršiti očevu potragu: dobiti autograme svih 57 glazbenika na fotografiji »A Great Day in Harlem«. Naime jedini potpis koji mu nedostaje je Golsonov. Na kraju ga uspije dobiti. Nakon što je Golson preminuo, Sonny Rollins je posljednji preživjeli od svih 57 jazz velikana na fotografiji, kao što su Dizzy Gillespie, Art Blakey, Count Basie, Coleman Hawkins, Lester Young, Thelonious Monk, Gerry Mulligan, Charles Mingus…

Golson je bio jedan od zadnjih glazbenika koji su svjedočili uzbudljivim vremenima kada je nastajao bebop. Zapravo još kao student svirao je sa starijim glazbenicima koji su stvarali taj stil. »Tada sam još uvijek bio u Philadelphiji«, prisjetio se u razgovoru koji smo vodili nakon jednog od njegovih koncerata. »Moj dobar prijatelj John Coltrane i ja cijelo smo vrijeme bili zajedno. Godine 1945. zajedno smo otišli na koncert u jednu od koncertnih dvorana u Philadelphiji gdje su svirali Charlie Parker i Dizzy Gillespie. Poludjeli smo jer smo prije toga svirali drukčiju glazbu – stari jazz. Tada smo i mi počeli učiti kako svirati onako kako sviraju Gillespie i Parker i to je bilo vrlo uzbudljivo. S vremenom smo počeli i razumijevati tu glazbu. Jimmy Heath, Philly Joe Jones i Percy Heath su bili tamo, svi smo pokušavali naučiti bebop, tu novu glazbu. Ne volim taj naziv, više bih volio da se zove moderni jazz jer smo stari jazz ostavili iza sebe. Još uvijek se sjećamo tih vremena. S vremenom smo postajali sve bolji. Naravno, Coltrane, Jimmy Heath i ja bili smo amateri, ali smo s vremenom počeli shvaćati o čemu se radi.«

»Stablemates«

Golson je ubrzo postao zapaženi tenor saksofonist, ali i skladatelj. Glazbu je počeo pisati i aranžirati 1940-ih, kao student na Sveučilištu Howard, a prvi put je privukao široku pozornost desetljeće kasnije, kad su drugi glazbenici počeli snimati njegova djela. Neka od njih nisu poznata samo ljubiteljima jazza, nego i širokoj publici, jer su ih svirali i pjevali brojni renomirani glazbenici raznih stilskih opredjeljenja. Osim za vlastite sastave, skladao je i aranžirao glazbu za vrhunske glazbenike kao što su Count Basie, John Coltrane, Miles Davis, Sammy Davis Jr., Mama Cass Elliott, Ella Fitzgerald, Dizzy Gillespie, Benny Goodman, Lionel Hampton, Shirley Horn, David Jones i Monkees, Quincy Jones, Peggy Lee, Carmen McRae, Anita O ‘Day, Oscar Peterson, Lou Rawls, Mickey Rooney, Diana Ross, The Animals (Eric Burden), Mel Torme, George Shearing, Dusty Springfield. Njegovo plodno pisanje uključuje glazbu za hit TV-serije i filmove: »M*A*S*H«, »Mannix«, »Nemoguća misija«, »Mod Squad«, »Soba 222«, »Trči za svoj život«, »Obitelj Partridge«, »Des Femmes Disparaissent« i druge.

Između ostalog pisao je glazbu za Bangkoški simfonijski orkestar. Ostat će zapamćen po brojnim skladbama od kojih su mnoge postale jazz standardi i koje će ostati trajne vrijednosti jazza, među ostalima »I Remember Clifford«, »Whisper Not«, »Along Came Betty«, »Stablemates«, »Five Spot After Dark«, »Are You Real?« i »Killer Joe«. Napisao je više od 300 glazbenih djela. Zapravo, bio je jedan od najvažnijih autora u jazz glazbi, skladatelj par excellence. »Philly Joe Jones je počeo svirati s Milesom Davesom«, objašnjava. »Davis ga je volio. Hank Mobley je trebao napustiti kvintet, pa je Davis pitao Jonesa: ‘Znaš li nekog saksofonista, tenor saksofonista?’ Odgovorio je: ‘Da, znam jednog.’ Davis je pitao: ‘Kako se zove?’ Odgovorio je: ‘John Coltrane.’ Davis se iznenadio: ‘Coltrane, nikad nisam čuo za njega. Zna li svirati?’ Jones je rekao: ‘Da, on i te kako zna svirati.’ Tako je Coltrane napustio naš sastav kako bi svirao s Milesom. Kada je otišao, svi smo bili sretni (plješće, op.p.). S ushićenjem smo pričali: ‘Coltrane će se pridružiti Milesu.’ To je bilo 1955. Sreli smo se dva tjedna poslije, a u međuvremenu su imali probe. Pitao sam ga kako idu probe. Odgovorio je: ‘Probe dobro napreduju, ali imaš li koju skladbu?’ Nasmijao sam se u sebi, jer sam napisao puno skladbi, ali do tada je samo jedna osoba snimila neku moju skladbu. Bio je to James Moody koji je snimio moj ‘Blue Walk’. Rekao sam da imam puno skladbi, ali sam mislio da je bolje da mu ih ne dajem previše, kako ne bi nastala zbrka. Dao sam mu jednu svoju ludu skladbu. Struktura joj je bila dovoljno luda da se mogla svidjeti Milesu. Zaboravio sam na to jer nitko nije snimao moje stvari. Nakon otprilike mjesec dana sreli smo se u istoj ulici, Columbia avenue u Philadelphiji, gdje smo obojica živjela. Pitao sam ga kako napreduju. Rekao je: ‘Fantastično. Sjećaš se skladbe koju si mi dao? Davis ju je snimio.’ Rekao sam začuđeno: ‘Što, on je snimio moju skladbu?’ Rekao je: ‘Da, jako mu se svidjela. Nazvao ju je ‘Stablemates’.« Kad je ploča objavljena (Miles Davis – The New Miles Davis Quintet/Prestige, op.p.) na njoj je bila skladba ‘Stablemates’ Bennyja Golsona. Svi su počeli pričati: ‘Hmm, Golsonova skladba.’ Od tada su svi počeli snimati moje skladbe. To što sam postao skladateljskom zvijezdom mogu zahvaliti Coltraneu i Milesu.«

»Blues March«

Godine 1958. Golson se pridružio Jazz Messengersima bubnjara Arta Blakeyja, grupi koja je utjelovila moćan, bluesom prožet hard bop. Golson je dao velik doprinos tom sastavu koji je ostvario kohezivan, dinamičan zvuk. Upravo je on potaknuo pijanista Bobbyja Timmonsa da napiše jednu od najupečatljivijih skladbi ansambla, »Moanin«, prožetu gospelom. No i sam je za taj sastav napisao niz skladbi koje su ostale baštinom jazz glazbe. »Blues March« je jedna od njih. »Napisao sam i mnogo loših skladbi, ali potrudio sam se da ih drugi ne čuju«, govori. »Kada sam se 1958. pridružio Blakeyju, osnovali smo novi sastav. Doveo sam trubača Leeja Morgana, Bobby Timmons je svirao klavir, Jimmy Merrit kontrabas, a ja saksofon. Kad god bih mu spomenuo imena glazbenika, Blakey bi upitao: ‘Oh, odakle je?’ – ‘Lee Morgan – Philadelphia’ – ‘Jimmy Merrit? Odakle je on?’ – ‘Philadelphia.’ – ‘Odakle je Bobby Timmons?’ – ‘Iz Philadelphije.’ Na to je rekao: ‘Hej, stani malo, kako to da su svi iz Philadelphije?’ Rekao sam da se to slučajno dogodilo, ali da je to jako dobro, ali i da smo svi iz Pennsylvanije, jer je Pittsburg, odakle je on, također u Pennsylvaniji. Philadelphija je također u državi Pennsylvanija. Tada je rekao: ‘Dooobro.’ Dodao sam: ‘Arte, trebaš neku posebnu glazbu za sebe. Skladbe koje sviraš su u redu, ali trebaš nešto posebno, što će ljudi čim čuju prepoznati i reći – ‘Aha, to je Art Blakey.’ Nemaš ništa takvo. Kao bubnjar sviraš solo nakon saksofonskog sola, nakon trube, nakon kontrabasa, kao zadnji, kad su svi umorni sviraš svoj solo. Trebaš nešto gdje ćeš solo početi svirati na početku skladbe. Rekao je: ‘Ali ne znam ništa takvo.’ Na to sam mu rekao: ‘Sjećaš li se kada si s Monkom svirao ‘Straight No Chaser’? Sjećaš se? Počeli ste s bubnjevima, ti si počeo, prvo desna činela, zatim hi-hat činela, tada bas-bubanj, pa snare-drum.’ To radi samo Blakey. Tek su tada počinjali ‘Straight No Chaser’. Rekao je: ‘Da, ali nemamo ništa drugo što možemo napraviti na taj način.’ Rekao sam: ‘Da, mislim da nemamo, jer si ti već napravio sve što se može napraviti.’ Tada sam glasno pomislio: ‘Sve osim koračnice.’ Počeli smo se smijati: ‘O ho ho ho, koračnica, o ho ho ho.’ Rekao je da je to ludost. – ‘Čekaj, čekaj malo. Imam ideju.’ Gledao me je: ‘Šališ se. Nitko u jazzu nije svirao koračnicu.’ Rekao sam: ‘Neee, ne govorim o vojnoj koračnici. Neka bude nešto kao funky koračnica, kao soul koračnica, kao što rade na crnačkim koledžima na Jugu. Tamo su svirali koračnice na crnački način – prrrk, čak – funky.’ Rekao je: ‘Ne, to nikad neće ići. Neće uspjeti.’ Rekao sam: ‘Večeras idem kući napisati koračnicu. Sutra ćemo je imati na probi.’ Rekao je: ‘U redu, ali još uvijek mislim da neće upaliti.’ Te sam večeri otišao ravno kući i napisao koračnicu. Sljedeći sam dan na probi rekao: ‘U redu, ovako ćemo početi: ‘Prvo Art…’ Pitao je: ‘Što da radim?’ Rekao sam: ‘Ti počinješ…’ Pitao je: ‘Ali što da sviram?’ Rekao sam: ‘Sviraj kao da si u vojnom bendu, ali neka zvuči funky.’ Pitao je: ‘Kako dugo trebam svirati?’ Rekao sam: ‘Sviraj koliko želiš.’ – ‘Koliko želim? Ali kako ćete ti i Lee znati kada trebate početi?’ Rekao sam: ‘Kad ti odsviraš – pam pam, pam pam, brrrrrr am pam, tada mi ulazimo.’ Rekao je: ‘Ooo, to je ludost.’ Rekao sam: ‘Molim te, probajmo!’ Počeo je svirati u ritmu koji se svira u vojsci, a kada je htio da mi uđemo ‘rekao’ je – pam pam, pam pam, brrrrrr am pam – i tada bi mi počeli svirati – t taaaa tana. Rekao sam mu: ‘Želim da nakon svakoga sola također sviraš malo u vojničkom ritmu.’ Tako je, nakon što je Lee završio solo, svirao još malo vojnički: ram pam, pam pam, brrrrrr am pam. Tada sam ja počeo svirati, a nakon mene on još malo vojnički. Prije nego je klavirist počeo svirati pram pam, pram pam, brrrrrr am, a tada je Bobby Timmons svirao. Kada smo tu skladbu snimali, rekao je: ‘Mislim da to neće uspjeti.’ Rekao sam: ‘Vjeruj mi.’ Snimili smo je i, kako se kaže, ostalo je povijest. Svirao je tu skladbu sa svakim sastavom koji je vodio, sve dok nije umro. ‘Blues March’ smo prvi put snimili na albumu ‘Moanin’ (Blue Note, 1958.). Bio je to doista popularan album. Do tada nikad nismo bili u Europi. Rekao sam agenciji: ‘Trebali bismo ići u Europu! Vodite nas u Europu! Pošaljite nas u Europu!’ Tada smo, 1958., prvi put stigli u Europu. Nakon toga i ostali su počeli više dolaziti. Snimali smo u Parizu, a francuski Radio Europa 1 iskoristio je tu snimku za svoju emisiju. Jednom kad smo došli u neku njemačku zračnu luku čuli smo da preko razglasa puštaju ‘Blues March’. Ludo. Puštali su je i na utakmicama američkog nogometa u SAD-u koje je prenosila televizija. Na poluvremenima su običavali puštati glazbu i tada su puštali ‘Blues March’. To smo obožavali.«

»Killer Joe«

Jedna od njegovih najpoznatijih skladbi je »I Remember Clifford«, posveta trubaču Cliffordu Brownu, prijatelju i nekadašnjem kolegi iz benda koji je 1956. poginuo u prometnoj nesreći, u 25. godini. Golson, tada na turneji s bendom trubača Dizzyja Gillespieja u Kaliforniji, proveo je dva tjedna stvarajući dirljivu, sporu melodiju koja evocira tugu, a ujedno i poletan ton Brownove trube. Trubači Donald Byrd i Dizzy Gillespie su sljedeće godine zasebno snimili tu skladbu. Pjevač i skladatelj Jon Hendricks kasnije je napisao tekst za skladbu »I Remember Clifford«, koju je snimilo više od 300 glazbenika. »Napisao sam skladbu ‘I Remember Clifford’ jer je Clifford Brown bio moj dobar prijatelj«, kaže. »Bio je divan mladić. Bio sam vrlo tužan kad je preminuo, svi su bili tužni. Morao sam napisati nešto za njega. Često se čujem s njegovom udovicom.«

U povijesti jazza ostat će zabilježen sastav The Jazztet što ga je Golson utemeljio 1959. i vodio zajedno s trubačem Artom Farmerom. U tom su sastavu također svirali klavirist McCoy Tyner i trombonist Curtis Fuller. Bila je to jedna od vodećih hard bop grupa toga doba. »Svirali smo godinu i pol u njujorškom Five Spotu, samo Fuller, ja i ritam-sekcija«, prisjeća se. »Postali smo vrlo bliski, znali smo što je glazba. Ali istodobno sam svirao i s Farmerom. Svirali smo na mnogim snimanjima, ne kao vođe sastava, nego kao njihovi članovi, kao trubač i saksofonist. Volio sam njegov stil. Prvi put sam ga čuo 1953. dok sam svirao u sastavu Lionela Hamptona, u kojem su svirali i Clifford Brown, Quincy Jones, Jimmy Cleveland, Mont Montgomery, Gigy Grice… Tada smo se izvrsno zabavljali. Nakon što smo Fuller i ja prestali nastupati zajedno, pomislio sam da bih mogao napraviti sekstet. Nazvao sam Farmera i rekao mu: ‘Art, okupit ću sekstet i htio bih da ti budeš trubač.’ On se počeo smijati preko telefona. Pitao sam ga: ‘Zašto se smiješ?’ Rekao je: ‘To je ludo, jer sam upravo namjeravao osnovati sastav i tebe pozvati za saksofonista.’ Rekao sam: ‘Dođi k meni, razgovarat ćemo o tome.’ Došao je, razgovarali smo i dogovorili se da zajedno osnujemo sekstet – Art Farmer/Bennie Golson. Učinili smo to i pozvali Fullera te McCoya Tynera koji je u to doba bio devetnaestogodišnjak i do tada nije napuštao Philadelphiju. Tada još nitko nije znao za njega. Doveo sam ga iz Philadelphije. To je bio njegov prvi značajniji posao. Pozvali smo i Farmerova brata Edisona koji je svirao kontrabas te bubnjara Davea Baileya. Bailey je prije toga svirao s Gerryjem Mulliganom s kojim je i Farmer surađivao, pa su se poznavali. Tako smo okupili sastav koji smo nazvali Jazztet. Bilo je to 1959. Za prvo snimanje napisao sam još jednu novu skladbu – ‘Killer Joe’. Ostali smo zajedno otprilike dvije godine i razišli se jer je došlo vrijeme da radimo nešto drukčije. Ipak, 25 godina poslije ponovo smo se okupili, svirali, išli na turneje i snimali ploče. To je potrajalo dvije godine i ponovo smo se razišli.«