RIJEKA – Peti dan festivala suvremenog plesa Port of Dance na pozornicu HKD-a donio je plesnu predstavu »Fatigue« mađarskoga koreografa i plesača Viktora Szerija koja prijemčivo i koreografski minimalistički govori o stanju pojedinca u trenutnome ozračju društvenoga.

Koliko je poznato, radi se o koreografu i plesaču čije je obrazovanje koreografsko i novomedijsko, a upravo djelo kojim se predstavio riječkoj publici osvojilo je prošle godine nagradu »Rudolf Laban«, nezavisne scene izvedbenih mađarskih umjetnosti, te je odabrano kao dio mreže Aerowaves »Twenty24 Artists«. Na izvedbenom planu riječ je o plesnoj predstavi interdisciplinarne naravi; osim plesa, dakle pokreta, ključna je i novomedijska uloga, jer ono što upravo mediji, i doslovno i simbolično, projiciraju, osnovica je ove predstave, odnosno njezino semantičko proširenje.

Jednostavna scenografija

U scenografskom smislu pozornica je uključila samo bijelo projekcijsko platno koje je bilo postavljeno u L obliku, dolje i pozadinski, kao i brojne reflektore koji su i inače dio različitih plesnih predstava, no možda ne dolaze toliko do izražaja (kao kod ove predstave). U trajanju od četrdeset minuta predstava je uputila na ono što je pretkazano samim naslovom, a u prijevodu označava umor (od čega). Svojim je jednostavnim i upečatljivim pokretima, kao i stalno prisutnim zagonetnim i sugestivnim pogledom većinski ispod obrva to dovitljivo generirao plesač.

Iako ovdje ne možemo dakako govoriti o plesu u pravome smislu riječi, kako to inače prosječan gledatelj zamišlja, jer ne radi se o nekakvim kompleksnim plesnim pokretima ili figurama, već jednostavnim pokretima tijela, napose gornjeg, uz stajanje na istome mjestu. Plesač tako uz glazbu preuzima ulogu naratora te pokušava (d)ocrtati ono što je dio (naše) »urbane« svakodnevice, ono što je dio ovogeneracijskih preokupacija/djelovanja, pružajući popratno, dodatno, mnogo šire značenje koje upućuje na nevidljivi društveni problem sve većeg značaja i intenziteta, sindrom psihičkoga izgaranja, a time i općenito na pitanje mentalnoga zdravlja (pojedinca).

Šturi koreografski rječnik

Koreografski se, dakle, radi o šturome rječniku koji uključuje vrlo jednostavne pokrete, više ono što se može nazvati samo gibanjem, i to gornjeg dijela tijela u određenim valovima, smjerovima, dok izvođač gotovo cijelo vrijeme stoji na mjestu. Usporedno s glazbom gibanje plesača intencijski se odvija izrazito usporeno, otežano i otegnuto, tako da pratimo i samo njegov nepomičan stav, zatim impuls koji ukazuje na nadolazeće gibanje, zatim početak gibanja te nastavak koji se odvija cijelo vrijeme jednakim tempom. Gibanje započinje od ramena u smjeru lijevo-desno prema jednoj strani, da bi se vratilo na onu istu, a takav će se smjer zadržati cijelo vrijeme, uz intencionalno i također sporo podizanje ruku do polovice tijela, uvijajući jednu te podižući je iznad glave. I tako četrdesetak minuta, uz spuštanje gornjega dijela tijela do razine koljena nekoliko puta, kao i spuštanja u čučanj poziciju s ispruženom nogom. Uz takav pokretni/plesni modus, ono što je prisutno cijelo vrijeme jest i zagonetan pogled ispod obrva koji odaje dojam interakcije s publikom, kao da želi ostvariti kontakt očima, s pojedincima.

Foto Tanja Kanazir

Ono što se mijenja jest glazbena podloga koja je cijelo vrijeme suvremene glazbene note, većinski instrumentalne/elektroničke naravi, uz gdjekad istaknutu matricu poznatih pjesama (primjerice »Turn Me On« Kevina Lyttlea i »Sorry« Justine Biebera), no ona koja mijenja pozitivnost svoga predznaka. Zvuk se tako kreće od onoga koji u osnovici uvijek daje ozračje zasićenosti, letargije, otezanja, čemu doprinosi istovjetnost ritma matrice. Ipak, od ponešto neprepoznatljivih početnih zvukova koji dopiru s matrice gledatelj može prepoznati spomenutu pjesmu Kevina Lyttlea koja uključuje i glas perfomerski, no nešto distorzične naravi, razvučen, usporen i dublji no što je u originalu, a to je isto slučaj i s pjesmom »Sorry« koja se pojavljuje na samome kraju. Otprilike od trenutka od kad se s matrice počne javljati glazba koja uključuje i glas pjevača, počne se sve intenzivnije mijenjati i pozadina potpomognuta videoprojekcijom.

Treptajući svjetlosni spektakl

Od početnoga mijenjanja slabog osvjetljenja ono se gradacijski sve intenzivnije mijenja, pa tako uključuje reflektore postrance, sa zida i s poda, lijevi pa desni, one iznad, tako da je u fokusu plesač, dio njega, njegova sjena projicirana na bijeloj pozadini ili pak izvan bijele pozadine, da bi kasnije već sve prešlo u sve vještiju i bržu izmjenu svjetla koja nalikuje treptajućem svjetlosnom spektaklu, gotovo zasljepljujućem, igri svjetlosti i sjene, koja u trenucima sugerira atmosferu noćnog kluba, partija elektronske naravi. Također, zanimljivo je i to da videprojekcija na L platnima prvotno uključuje videozapis gibanja oblaka u vremenskom kontinuumu, uz kasniju pojavu grmljavine, i to bijeli, pa kasnije roza, potpuno crven, da bi prešao u narančastu boju vatre i postupnoga izgaranja, što je na kraju značenjskoprojekcijski dovršeno brzim izmjenama kadrova okoliša, prirode, životinja i urbanog, kojima, uz pjesmu »Sorry«, završava izvedba.

Foto Tanja Kanazir

Upravo kadrovi narančaste boje koji prikazuju širenje plamena vatre, te kasnije brza izmjena različitih kadrova, signal su prave teme ove predstave – umora i izgaranja. Misli se dakako na aktualni postmodernistički, kapitalističko-konzumeristički umor (mahom milenijalaca), onaj o kojem sugestivno izvještava koreografija te odabrana glazba; s jedne strane radi se o jednoj općenitoj zasićenosti na dnevnoj razini te nužnosti da pojedinac otiđe u noćni klub, u kojemu vrijeme provodi plešući, onako kako mu umor nalaže. A u ovome slučaju pogled mu je istovremeno i otupljujuć i zagonetan, ujedno svjestan svoje perfomerske pozicije u kojoj je promatran te istovremeno i onaj koji uz nepromjenjivost facijalne ekspresije ukazuje na psihički umor.

Apokalipsa simulacije

Kao što bi Rade Kalanj rekao, »smisao je povijesti neumoljivo spor i trom«, pa tako i »Fatigue« svojim sporim tempom te usložnjavanjem optjecaja zasljepljujućeg vizualnog, nagovješta kakav kraj, ili ono što bi se moglo nazvati »apokalipsom simulacije« u kojoj se simulakrumi, izazivajući zasićenje, nastavljački gomilaju. Umor i kraj (predstave), a kraj je izgaranje, još zvan i »burnout« koji se u današnjicu infiltira(o) posve podmuklo i neprimjetno; djeluje sporo, ali ostavlja posljedice. Predstava »Fatigue« interdisciplinarna je (artistička) obrada složenog fenomena postmodernističkog umora, prolazne vrtoglavice i predstavljanje pojedinčeve konformističke pozicije unutar takvoga društvenoga stanja, što dakako nosi i određene posljedice.