Predrag Todorović ovogodišnji je dobitnik vrijedne nagrade njujorške Adolph & Esther Gottlieb zaklade koja se dodjeljuje zrelim, kreativnim vizualnim umjetnicima od 1976. godine, dvadesetorici autora iz cijelog svijeta u znak potpore njihovom dugogodišnjem radu.

Svoju umjetničku karijeru Todorović je započeo u Rijeci gdje je prethodno i diplomirao na likovnoj akademiji, a već više od deset godina živi i radi u Zagrebu.

Radovi mu se nalaze u zbirkama MMSU-a u Rijeci, MSU-u Zagreb i NSK-u Zagreb te u brojnim privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu, a dobitnik je i nekoliko nagrada i priznanja.

Njegova su djela poput tijela koja se pogledom ustvari više »dodiruju« i »utiskuju« u promatrača prenoseći doživljaj umjetničkog nastajanja ili kako bi sam Todorović kazao – otkrivanjem onog što je ispod površine.

Upravo takav je i naslov njegove trenutačne izložbe »Ispod površine« u ljubljanskoj Galeriji na Gallusovem nabrežju gdje izlaže radove iz svoja posljednja dva ciklusa.

Trenutačno izlažete u ljubljanskoj Atelje Galeriji na Gallusovem nabrežju. Izložba »Ispod površine« objedinjuje, odnosno postavlja u vizualni dijalog radove iz ciklusa »Utisci/Utisnuto« i »Polje«. Znači li to ujedno i najavu neke nove faze?

– Radovi iz ovih dvaju ciklusa nisu nikad izlagani zajedno. Neki nisu izlagani nikad prije, a nekoliko sam ih napravio baš za ovu izložbu. Ciklus »Polje« obuhvaća radove koji bi se strogo formalno mogli nazvati crtežima ugrebanim u površine različitih metalnih ploha.

Radovi iz drugog ciklusa »Utisci« i »Utisnuto« formalno su slike reljefi, površine s izraženom fakturom. Njihova materičnost nije građena gestualno ili postupno, taloženjem, poput one u enformelnom i postenformelnom pristupu, već je posljedica odluke o jednostavnom skidanju odljeva, otiska s često nasumično kadriranom objektivnom realnosti kao matricom.

Primjerice, podnice u ateljeu i slično. Dakle, ti radovi su više konceptualne i ready-madeovske provenijencije nego enformelne na koji samo podsjećaju zbog naglašene materičnosti.

Različite tehnike i ista tema

Ipak, riječ je o posve različitim tehnikama?

– Iako se potpuno razlikuju izgledom, korištenim tehnikama i postupcima, i jedni i drugi radovi zahvaćaju istu temu, odnosno na dva različita načina govore o istom.

I jedni i drugi u isto vrijeme izgledaju i kao da se taloženjem ili vrtloženjem elemenata tek formiraju, ali u isto vrijeme kao da se i urušavaju, razgrađuju.

To je zapravo osnovna ideja izložbe: konstantno i istovremeno nastajanje i nestajanje. Tvorba i rastvorba u isti tren. To je drama koja se odvija iza svakog izgleda, iza svake površine.

Što ste željeli postići izlažući ih zajedno?

– Izlažući ih zajedno htio sam vidjeti učinak njihovog dijaloga. Trenutačno u ateljeu radim na nekoliko radova koji slijede ovaj koncept.

Unutar cjeline prožimaju se oba pristupa, doslovno se miješaju kao dva rukopisa pa me zaokuplja kako ih energetski uskladiti u datom formatu.

Riječke priče i sjećanja

Prisjetimo se vaših riječkih dana. Gimnaziju i fakultet završili ste u Rijeci. Sjećam vas se kao introvertiranog buntovnika i pravednika. Imali ste dugu kosu, nosili ste potkošulju iznad pulovera … Svojevrsno traženje koje je ukazivalo na otpor prema zadanom kodu i istodobnu empatiju prema ogoljenim vrijednostima. Koliko je Rijeka bila dobro okruženje za vas u tim osjetljivim godinama odrastanja i sazrijevanja?

– U toj je dobi Rijeka za mene bila idealan mentalni, emocionalni i fizički prostor za vježbanje života. Baš kao što me sad Zagreb idealno formira i sudjeluje u pripremama za moju stariju životnu dob.

Na fakultetu vam je predavala profesorica Ksenija Mogin, koju volite izdvojiti kao jednu od onih koja vas je najviše naučila. Što vas je još obilježilo u riječkoj fazi?

– Diplomirao sam na riječkom Pedagoškom fakultetu Likovnu kulturu, slikarski odsjek. Slikarstvo je vodila izrazito posvećena profesorica i umjetnica Ksenija Mogin, koja je bila upravo stigla s ljubljanske Akademije.

Zahvaljujući njoj rano smo naučili što je to likovni tekst, pročistili način građenja slike, odbacili efekte i koketiranje s njima. Usmjerila nam je fokus na bitno.

Govorim u množini, jer osim talentiranih prijatelja i kolega s drugih godina, prvenstveno mislim na prijatelja s godine Silva Šarića.

Silvo je posljednje dvije godine bio na kiparstvu, ali u tom smo vremenu bili nerazdvojni, poticali jedan drugog i neprestano smo radili.

Svakako je sretna okolnost što smo prve dvije godine radili na grafici i kiparstvu, pa mi je danas potpuno normalno, ukoliko je to opravdano, koristiti i kombinirati znanja i tehnike primjerene tim likovnim disciplinama.

Osim kvalitetnih profesora u toj je dobi važno imati i talentirane prijatelje s kojima se može družiti i raditi.

Ipak, i profesori su oni koji mogu prepoznati i potaknuti ili upropastiti talent?

– Rečeno informatičkim žargonom, svaki je profesor ugradio neku važnu komponentu u nas, no meni je bila najznačajnija profesorica Mogin.

Vjerojatno sam zbog nje nakon prve dvije godine studija odabrao slikarstvo kao izborni kolegij. Naučila me svemu važnom u likovnosti, a sva kasnija znanja i iskustva koja su došla bila su kompatibilna s tim temeljem.

Žgabucin pa atelje na Pašcu

Nakon studija godinama ste likovno djelovali u Rijeci, čak ste i osnovali udrugu?

– Nakon studija, ranih 90-ih, s prijateljima i kolegama Jasnom Šikanjom, Melitom Sorolom, Larom Badurinom, Damirom Božićem-Pištom i Damirom Šegotom osnovao sam najprije Grupu mladih, unutar riječkog HDLU-a, a potom i udrugu Ura.

Izložbama i akcijama u javnom prostoru željeli smo uspostaviti scenu kojoj smo pripadali. Kao što to svi mladi žele, i mi smo se željeli odvojiti od ustaljenih likovnih obrazaca i estetika.

Tadašnji ravnatelj MMSU-a Berislav Valušek ustupio nam je mali prostor na krovu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Prve smo izložbe radili na stubištu MMSU-a.

Kasnije smo dobili na korištenje galeriju u klubu Palach koju smo nazvali Kružna, po ulici u kojoj se sam klub nalazi. Pratio nas je i podržavao Branko Cerovac, kustos, filozof i poznavalac šire scene koja nas je zanimala.

Nakon što smo predstavili svoj rad, pozivali smo i dovodili mlade neafirmirane autore iz drugih sredina koji su, poput nas, tek započinjali svoj profesionalni put.

Predstavili smo nekoliko mladih umjetnika iz Slovenije, Istre i drugih krajeva Hrvatske. Među njima bili su Silvo Šarić, Danijel Kovač, Ivan Marušić Klif i mnogi drugi. Povezivali smo se, radili propuh..

Kako su na sve to gledale kolege, jeste li i od njih dobivali podršku?

– Kasnije, kroz zajedničke izložbe, urbane intervencije i ambijentalizacije po gradu, pridružili su nam se i mlađi kolege: Tanja Golić, David Maljković, Damir Stojnić, Tomo Ćurković, Nikola Ukić, te nekolicina kreativaca koji su završavali studij psihologije na riječkom Pedagoškom fakultetu, među kojima Ivan Šarar i Zoran Medved.

Sjećam se, kod Amne u Galu ispraznili smo i uredili jedan mali prostor koji je bio spremište za metle gdje smo svake nedjelje priređivali izložbu jednog autora s jednim radom.

Galeriju smo zvali Žgabucin. Krešo Kovačiček i Branko Cerovac pisali su ozbiljne tekstove za ta mala, ali značajna predstavljanja.

Čini mi se kako sam baš ja otvorio Žgabucin s radom »100 DEM«, zlatnim listićima pozlaćenih 100 njemačkih maraka. Sve te aktivnosti odvijale su se spontano iz čiste zaljubljenosti u život i to što jesmo.

Krajem 90-ih Marijan Blažina-Blaž, Damir Božić-Pišta, Melita Sorola i ja dijelili smo veliki atelje na Pašcu. Taj je prostor bio doista nezaobilazno mjesto za mnoge Riječane naše generacije.

U njemu smo proveli nezaboravno lijepe godine života. Dolazili su nam u posjetu mladi umjetnici iz cijele Europe. Odatle sam otišao na Bijenale mladih u Torino, na rezidenciju u Egipat, Njemačku… To me razdoblje jako obilježilo.

Oljuštena stvarnost

Od studentskih dana tragate za zbiljom, volite osjetiti oljuštenu stvarnost. Prigodom vaše samostalne izložbe »Utisci i Ljuske« u Gliptoteci prije dvije godine jako mi se svidjela usporedba s oguljenom kožom s leđa koja nam više ne treba… Što točno znači to »više ne treba«, znači li to kako moramo ostati usredotočeni samo na bitno ili jednostavno nisu sva iskustva dobrodošla?

– Sad, u 56. godini, mogu reći kako su sva iskustva dobrodošla. Ne postoji loše iskustvo. Istina, što si manje usredotočen, kasnije budeš više prinuđen da na teži način ponovno nešto promijeniš kod sebe.

Stavovi i uvjerenja se mijenjaju, otpadaju stare situacije u koje si upadao, okolnosti, pa i ljudi… A to se sve prirodno događa, kao ljuštenje kože nakon ljeta.

To su bile moje asocijacije za ciklus »Ljuski«. Sve je u stalnoj promjeni, staro se ljušti, otpada. Odatle i taj motiv ljuski. I tu je ljuska kao površina na kojoj se manifestira unutarnja drama, kao i u »Ispod površine«.

Volim na radove gledati kao na događaje, fragmente neke šire, unutarnje drame. Ako stvar izvrneš kao rukavicu onda ono suptilno – unutarnje postane šire, a pojavno – materijalno tek sićušna kristalizacija u sredini.

Poput bisera koji je zapravo materijalni fragment jedne suptilne drame koja ga je stvorila. I ta drama nikad nije dovršena, stalno je nedorečena, a ta nedovršenost je zapravo jedini modalitet. Promjena je jedina konstanta.

Vaše je područje likovnog izraza uvijek između slike i sklupture, ali uvijek ostajete na plohi i njezinim slojevima. Imate težnju guliti do istine ili mislite da ih ima više?

– Volim Nultu poziciju u svemu. Stanje iz kojeg se bilo što može razvijati u svim smjerovima, nema zacrtanog puta. Picasso je govorio da na početku stvaranja treba imati blagu namjeru o konačnom cilju.

Ako se kreativan postupak razvija u drugom smjeru od prvotne namjere, to mu treba dopustiti, a ne mu nasilu nametati svoju projekciju.

Poput mnogih suvremenih autora i sam sam otvoren naspram korištenja različitih medija. Volim dopustiti da se rad razvije u nešto neočekivano, da se odjene u neko potpuno novo ruho.

Što se tiče istine, to bih pojednostavio, jer smatram kako je za autora istina – njegova tema, nešto što on istinski osjeća, za što ima istančan senzibilitet koji je duboko ukorijenjen u njemu.

To vam je ono Matisseovo – samo slikaj, ako ima nešto u tebi, izaći će. To je, mislim, način kako se istina kroz sve nas realizira. Ispoljavajući svoju osjećajnost naspram nečega što me potpuno zaokuplja, manifestiram istinu, odnosno tako se ona realizira.

Nevidljivo uvijek oblikuje vidljivo

Izložbu s kojom se predstavljate u Ljubljani nazvali ste »Ispod površine«. Znači li to kako se utisnuto preoblikuje u nešto trajno vibrantno, »potkožno«?

– Oduvijek me to zaokupljalo, za mene je pitanje svih pitanja – što je ispod površine?! Sad već sa sigurnošću mogu reći kako je i u likovnom smislu to moja ključna, ako ne i jedina tema.

Radovima i izložbama pokušavam se samo izraziti o toj temi. Biti u skladu s onim što osjećam. Autor predgovora za izložbu Vanja Babić i ja poigrali smo se naslovom izložbe u Ljubljani, aludirajući na kultni horor-film iz 2000. s Michelle Pfeiffer i Harrisonom Fordom.

U tom filmu istog naslova pojavljuju se duhovi kao akteri svega skrivenog ispod površine. Htjeli smo reći kako takvi duhovi postoje samo prozaično i infantilno. Zaozbiljno tamo su samo naše svjesne ili nesvjesne misli i emocije.

Ako je nešto potkožno, hoće li biti vidljivo? Kako ćete predstaviti, oblikovati »nevidljivo«?

– Nevidljivo uvijek oblikuje vidljivo. Za mene je likovni tekst, odnosno elementi koje koristim u priči ispričanoj na likovni način, uvijek analoška situacija za neku apstraktnu kategoriju.

Kratke crte koje urezujem u sjajni metal kroz tamni sloj tuša, ili čestice materije, koje se talože i zgušnjavaju ili rastaču površinu, kod mene su uvijek svojevrstan likovni ekvivalent za nakupine misli i emocija. Nema ništa prikazivački narativno u mojim radovima.

Neslikarski materijali

Specifično je i to što koristite neslikarske materijale, beton, vapno, asfalt … Smatrate li da su boje previše estetizirane za pravu zbilju?

– Rano sam shvatio kako sve leži u samom likovnom jeziku i obilju mogućnosti odnosa između njegovih elemenata. Već na 3. godini studija ta je spoznaja potpuno istisnula sve narativno iz mojega rada.

Tražio sam svijet zbilje, a ne priviđenja, pa je otpala i boja. Uz boju i naracija (figuracija) mi je također odvlačila pažnju od suštine.

Tragajući za gradbenim elementima zbilje stigao sam do neke svoje »gramatike materijala«, rekao bi moj prijatelj, pjesnik Ervin Jahić.

Tako sam, vrlo rano, počeo koristiti, formalno rečeno, neslikarske materijale – vapno, cement, asfalt, foliju, platno, gazu, zemlju…To su moji lokalni tonovi, koji izoštravaju fokus na za mene bitno.

Moji radovi su formalno uvijek izrazito teksturalni ili reljefni. Korišteni materijali su efemerni, poverijanski, nespektakularni, kako kaže Ivana Mance: »…spremni na istinu bez uljepšavanja«.

Ta njihova oporost izoštrava detalje i usmjerava pažnju na promjene na površini. Ja vam svijet osjećam taktilno, a ne kromatski, pa je pošteno da o njemu tako i govorim, hrapavo, glatko, oštro, mekano, zaobljeno, s plitkim ili dubokim udubinama i naborima, bljeskovima svjetla i crnim područjima, u svim mogućim odnosima i rasponima.

Boja odvlači fokus sa suptilnih odnosa unutar tog svijeta, kao i od teme koju sam spomenuo. Tako da je i boja nestala iz mojih radova.

Nemam ništa protiv boje, koristio bih je kad bi ona mogla nositi moj doživljaj i govor o svijetu ovakvom kako ga osjećam i doživljavam.

Sjećam se meni jednog zanimljivog projekta. Još iz 2009. vlasnik galerije Canvas u Zagrebu mi je ponudio realizirati grafičku mapu od 7 listova.

Istog sam trena pomislio na 7 boja iz sunčevog spektra. Vidio sam izazov u tome s obzirom na to da ne koristim boju. Znao sam kako ih moram opisati akromatski.

Pomoću valera (količine svjetla u svakoj boji) i njihovih frekvencija. Bilo je logično da se mapa zove »Spektar«. Pogledao sam u rječnik i otkrio da latinska riječ spectrum/spekter znači avet.

Nešto što ne postoji, što nam se pričinjava. A kao što rekoh, odbacivao sam sve što se pričinjava, mene je uvijek zanimalo od čega je sve doista.

Slušam radove

Vaši su radovi poput Brailleovog pisama, osjete se tek ako ih se »slijepo« dodiruje, ako u »goleti« osjetimo strukturu i zvuk osjećaja. Naime, znali ste spajati likovno s audiodoživljajem. I dalje »slušate« svoje radove?

– Zvuk je jako vizibilan. Kad slušate radiodramu, u umu vidite u slikama sve što se tekstualno i radiofonijski odvija. Nemoguće je ne vidjeti neku svoju kišu i neki svoj fragment-situaciju kad čujete zvuk kiše.

Devedesetih sam radio na seriji radova koje sam upravo zato zvao pseudometamorfozama. Slike su se inducirale i prelijevale iz jednog medija u drugi.

Radovi su nastajali u interakciji iz jednog vizualnog i jednog audioelementa. Recimo, slika stabla breze i zvuk sjekira. Sjećam se rada »Gusova klupa«, koji je imao vizualni frotaž-otisak površine klupe skinut voštanom pastelom – na platnu i zvučni otisak te iste klupe koji je snimljen dok sam vukao čašu duž cijele površine te klupe. Vlado Simčić-Vava mi je snimao zvučne otiske.

Svaka zvučna informacija s audiofrotaža odgovarala je nekoj vizualnoj informaciji na vizualnom frotažu na platnu, kao da ju je manifestirala.

I tu se otvarao neki novi prostor iz unutarnjeg dijaloga samog objekta, kao ispod njegove površine. Često sam snimao zvuk olovke dok bih crtao po različitim površinama, zatim bih puštao taj zvuk uz završen rad. Učinak je bio kao da nešto od iza ili ispod (površine) hoće izaći van.

Sjećam se da sam 2006. uz radove na samostalnoj izložbi u riječkom Malom salonu postavio i više malih tranzistora na baterije preko kojih se čuo direktan prijenos White noisea.

Uobičajeni pozadinski šum svemira s frekvencijama na kojima nema nikakvih radiostanica. Tražio sam neki zvučni ekvivalent za moje crteže. Slušam radove i dalje. Svaki rad ima svoj lokalni ton-zvuk.

Na ljeto izložba u Lovranu

Je li ponekad moguće pogurati procese kroz koje umjetnik prolazi, primjerice koliko je važno pozitivno okruženje?

– Važno je, ali ne i presudno, pogotovo ne danas kad imamo internetske oceane. Može se ubrzati procese, no ipak mislim kako se i dalje volimo na razmažen način baviti tim pitanjem.

Kao da nas te okolnosti koje tako doživljavamo iskupljuju od nekih osobnih poraza. Znate ono: eh, da živim u Berlinu ili Londonu…

Mlađi kolege, koji su to shvatili, ne jadikuju, već nalaze galerije izvan Hrvatske s kojima surađuju. Okruženje je ipak samo okolnost, a »Život je negdje drugdje«.

Eto, baš me je danas jedan zagrebački prijatelj podsjetio na taj Kunderin naslov, želeći mi na sugestivan način reći kako smo zatrpani sa stvarima u kojima nije život.

Nije život izmješten negdje drugdje, već je ovdje gdje jesmo, samo što se bavimo stvarima koje nemaju veze sa životom.

Hoćete li uskoro izlagati u Rijeci?

– Najvjerojatnije na ljeto, u lovranskoj galeriji Laurus. Prijatelj i kolega iz Zagreba Danijel Kovač i ja smo se javili sa zajedničkim projektom, upravo na temu nevidljivog i vidljivog.

Do projekta smo došli pričajući kako Danijel u svom radu kreće iz prozirnih materijala, a elaborira konkretne, definirane pojmove i pojave, pa se transparentnost i lakoća konkretiziraju u određenost, oformljenost, neprozirnost.

A kod mene, suprotno, materičnost i neprozirnost transformiraju u prozirnost i nedorečenost. I jedan i drugi krećemo se unutar istih polariteta.

Rijetki privatni galeristi

Kakav je odnos s galeristima, mnogi se umjetnici žale da više nema pravih galerista?

– Nažalost, kod nas je jako malo privatnih galerista. Gotovo da ih možemo izbrojati na prste jedne ruke. Većina ih samo prodaje ili preprodaje likovne radove bez vizije i želje za prezentacijom svojih autora smislenim izložbama u svom prostoru, kao i na sudjelovanjima i prezentiranju njihovih radova u drugim galerijama u inozemstvu ili na sajmovima.

Svijest o simbiozi i zajedničkom razvoju galerista i autora još uvijek je na vrlo niskoj razini. Moje mi friško iskustvo iz Ljubljane govori kako, iako je riječ o puno manjem gradu, ima više privatnih galerija od Zagreba.

Iz našeg konteksta zadivljujuće je slušati kako vlasnik galerije uopće izlaže strane autore, prijavljuje umjetnike s kojima radi na rezidencijalne boravke, te ide s njima poput menadžera na izložbe u Japan, Kinu i slično.

Kod nas su mi poznate jedna, zapravo dvije privatne galerije koje to čine. Osim tih nekoliko časnih izuzetaka, koji se po nekim aspektima približavaju tim standardima, često s kolegama konstatiram kako kod nas i nema privatnih galerija.

Nedostaje svijest o tome da galerist i umjetnik opstoje i nastaju zajedno, a ne da jedan živi na račun drugoga.

Umjetnicima je važna potpora

Što bi se moglo učiniti da status likovnog umjetnika kod nas bude malo bolji?

– O tome kako je najbolje govori činjenica da je tek prije neki dan, nakon 11 godina, u Saboru predan amandman da se samostalnim umjetnicima maknu neke recesijske mjere uvedene još 2009., zbog čega bi konačno uspjeli ostvariti mirovinu višu od 200 do 300 eura. Možda bi kao odgovor na ovo pitanje najbolje bilo staviti samo »smajlića«.

Znam da je institucija samostalnog umjetnika za neke danas potpuno anakrona, pa čak i neprihvatljiva forma. No, s ovakvom situacijom nepostojanja uređenog tržišta, privatnih galerija, kao ni mehanizama koji bi likovnim umjetnicima omogućili rad i djelovanje, ne preostaje nam ništa drugo.

Razvijenije zemlje nemaju instituciju samostalnog umjetnika, ali imaju čitav niz olakšica, zakona i odredbi koji stimuliraju građane i privatne tvrtke na kupovinu likovnih djela.

U razgovoru s kolegama često se složimo kako bi bilo dobro ponovno uvođenje zakona za poduzetnike kojima bi se utrošena sredstva za kupovinu likovnih radova uračunavala u poreznu olakšicu.

Ili primjerice kad bi se primijenio zakon iz razvijenijih europskih zemalja koji investitore i one koji planiraju izgradnju objekata s javnim sadržajima obvezuje na jedan mali postotak od utrošenih sredstava u investiranje, realizaciju i kupnju likovnih djela koja će krasiti te objekte.

Već samo ovih nekoliko mjera i zakona znatno bi unaprijedilo i pomoglo osnaženju i razvoju likovne scene, čijim se dostignućima također volimo ponositi.

Vrijedna nagrada

Nedavno ste dobili i značajnu nagradu u New Yorku, možete li nam reći nešto više?

– Da, u lipnju ove godine dobio sam obavijest i čestitku od njujorške Adolph & Esther Gottlieb Foundation kako sam jedan od odabranih autora za ovogodišnju nagradu.

Za naše prilike ona je i vrlo izdašna financijska potpora autoru, kao i ohrabrenje da nastavi dalje. Nagradu dodjeljuje petoročlani žiri sastavljen od likovnih kritičara, povjesničara umjetnosti i likovnih umjetnika iz New Yorka, a dodjeljuju je autorima s najmanje 20 godina umjetničke prakse u polju likovnih umjetnosti.

Prijavljuju se, uz kraće izjave, radovi koji prezentiraju kontinuitet likovne prakse u proteklih 20 godina.

Svake godine drugi žiri odabire 20 autora iz cijelog svijeta kojima na ovaj način ukaže priznanje za minuli rad. Kako sam doznao iz pisma izvršnog ravnatelja fondacije, ove godine je bilo prijavljeno preko 700 autora iz cijelog svijeta.

Većina umjetnika bila je iz New Yorka, Londona i ostalih svjetskih mnogoljudnih metropola pa mi je osim financijskog aspekta i zbog te činjenice nagrada velika stimulacija.

Drago mi je što, evo, ovdje možemo podijeliti informaciju o fondaciji za sve samostalne likovne umjetnike koje nisam stigao obavijestiti, a koji ispunjavaju uvjete za prijaviti se na natječaj za sljedeću godinu.

Konkurencija je velika, ali uvijek je sve moguće.