LJUBLJANA – Razmišljajući o današnjem vremenu sve češće zaključujemo kako je završilo doba velikih umjetnika izvođača. Stječe se dojam da smo desetljećima ranije nekako lakše mogli nabrojati desetak svjetski poznatih živućih aktivnih dirigenata, pjevača ili redatelja, a to su mogli i oni koji za klasičnu glazbu odveć i ne mare. Ne govorimo tu o povremenim zvijezdama koje zabljesnu, već o onima koji svoju cijelu karijeru temelje na neprikosnovenoj slavi i priznanjima stečenim aklamacijom. Danas, a posebno ako pogledamo mlađu generaciju, više imamo prilike susresti pojedince koje produkcija izbaci kao zvijezde, koji to ponekad i jesu, ali im karijere traju uglavnom kratko pa nestanu onako kako su i nastali. U toj šumi takvih pojedinih slučajeva nema više onih »velikih« i »trajnih«, onih koji bi probili barijeru stručne javnosti i zašli u svijest opće populacije pa da njihova imena mogu navesti i neki sasvim obični ljudi.

Nesvakidašnji repertoar

Ipak, i danas postoje oni koji možda potvrđuju ovo pravilo suprotnim primjerima, a takav je zasigurno i tenor Juan Diego Flórez, 51-godišnji Peruanac, umjetnik svjetske slave i karijere koji je nastupio i na 72. Ljubljana festivalu održavši koncert opernih arija u Gallusovoj dvorani Cankarjevog doma. Gotovo trosatni koncert ipak nije održan pred popunjenom dvoranom, dapače, s obzirom na status svjetske zvijezde (ali one istinske) očekivao bi čovjek i više publike. Međutim, Flórez je svoj dio posla odradio i više nego korektno, a posebno se dojmio izbor repertoara koji je bio nesvakidašnji. U prvom dijelu koncerta izveo je Flórez tako O di Capellio, generosi amici… È serbato a questo acciaro… L’amo tanto, e m’è si cara, ariju Tebalda iz opere »Capuleti i Montecchi« V. Bellinija, zatim Donizettijevu ariju Marcella iz opere »Il duca d’Alba« pod nazivom Inosservato penetrava… Angelo casto e bel te Robertovu ariju iz opere »Roberto Devereux« pod nazivom Ed ancor la tremenda porta… Come uno spirito angelico… Bagnato il sen di lagrime.

Zaključak prvog dijela bila je Orestova arija Che sorda al mesto piano… Ah! Come nascondere iz opere »Ermione« G. Rossinija. U drugom dijelu publika je mogla čuti nešto poznatiju ariju Fausta iz istoimene opere Ch. Gounoda pod nazivom Salut! demeure chaste et pure, a potom i ariju Parisa Au mont Ida iz operete »Lijepa Helena« J. Offenbacha, ariju Jacopa Ah si, ch’io senta ancora, ch’io respiri… Dal più remoto esilio… Odio solo, ed odio atroce iz Verdijeve opere »I due Foscari« te Rodolfovu ariju Oh! fede negar potessi… Quando le sere al placido… L’ara, o l’avello iz opere »Luisa Miller«.

Bravure

Dakle, svakako se radi o manje poznatim i rjeđe izvođenim arijama koje su odreda izuzetno visokih tehničkih zahtjeva za tenore. Njihova složenost vidljiva je već i iz naziva koje smo naveli onako kako su bili obznanjeni u programu za publiku. Svaka od navedenih arija napisana je i izvedena na tradicionalan način, a bravure koje je pokazao Flórez publika je često prekidala i zasluženim, iako neočekivanim, pljeskom. U tehničkom smislu Flórez nije štedio glas već je pokazao mudro doziranje snage dajući u trenucima upravo onoliko koliko je potrebno kako bi u višesatnom nastupu na kraju imao jednaku svježinu kao i na početku. Također, arije su to u kojima se gotovo ništa ne može sakriti, već je potrebno doista pjevati otkrivajući publici sve eventualne poteškoće koje u glasovnoj pripremi postoje. A Flórez ih zaista nije imao. Kristalno jasne dikcije, dojmljivih visina, skladne i ujednačene ugodne boje glasa i odlične i uzbudljive interpretacije, Flórez je vrlo uspješno izveo svaku ariju ostavljajući publiku bez daha.

Bez obzira radi li se o lirskim frazama, dramskom naboju ili koloraturnim vratolomijama, vidjelo se (i osjetilo!) da umjetnik razumije, uživa i s lakoćom izvodi sve što je u partituri zadano ili se očekuje. Uz navedeno, posebno valja pohvaliti i umjetnikov scenski talent kao i odličnu komunikaciju s publikom koja je na razini humora, ali uvijek s mjerom, doprinijela neposrednosti u izvedbi. Neposrednost je ostvarena i potpunim odsustvom tehnologije – nikakvi mikrofoni, pojačala, monitori ili slični uređaji nisu postojali, samo umjetnik, njegov glas, orkestar i publika.

Stajaće ovacije

Simfonijski orkestar RTV Slovenije pod ravnanjem mlade dirigentice Oksane Lyniv iz Ukrajine zvučao je lijepo, moćno i ujednačeno, što je, valja priznati, ponajviše zasluga orkestra samog, a manje dirigentice. Naime, ponekad su krute kretnje bile nedovoljno fleksibilne pa je i interpretacija bila u nekom grču ne obraćajući pozornost na mekoću i frazu te dajući previše zvučnog prostora limenim puhačima i udaraljkama. Samostalne orkestralne točke bile su uvertire operama »Capuleti i Montecchi« Bellinija, »William Tell« Rossinija te »I Vespri Siciliani« i »Traviata« Verdija. Upravo je potonja bila i u prebrzom tempu, a dalo bi se poraditi i na fraziranju i općem dojmu srednjeg dijela Rossinija uz pohvale engleskom rogu i flauti na solo dionicama. Poseban trenutak bio je solistički nastup koncertne majstorice Jerice Kozole u poznatoj Massenetovoj »Meditaciji« gdje je violinistica pokazala zavidnu razinu glazbenog ukusa i stilskog znanja.

No, naoko manje poznate skladbe na programu nakon službenog završetka ustupile su mjesto poznatijim djelima, te posljedično euforiji i stajaćim ovacijama u dvorani. Naime, kao prve dodatke Juan Diego Flórez ponudio je nekoliko latinoameričkih pjesama koje je izveo uz samostalno sviranje na gitari. Taj svojevrsni signature move postao je i zaštitni znak ovog tenora koji se s radošću iščekuje.

Glasovne mogućnosti koje u ovom repertoaru dolaze do izražaja dodatno su pojačale pozitivan dojam o Flórezu kao fantastičnom tenoru, a promocija tradicije vlastitog naroda očito mu je važna jer je za ove skladbe pokazao i poseban umjetnički i osobni emotivni senzibilitet. Nakon toga, na već uzavrelu atmosferu, uslijedila je planetarno popularna arija La donna è mobile iz opere »Rigoletto« G. Verdija, a koncert je završen Granadom A. Lare u još jednoj posebnoj interpretaciji i nešto višem tonalitetu od uobičajenog, kao da je koncert tek bio na početku.

Iako ovaj koncert nije prvi koji Flórez i Lyniv izvode u Ljubljani, valja ustvrditi kako je bio izniman užitak nazočiti jednom ovakvom događaju i uživo čuti pravi tenorski glas i veliki istinski talent. U poplavi poluproizvoda koje danas prečesto dobivamo servirane kao »velike« umjetnike užitak je i dobiti potvrdu da (ipak) postoji ta posebna razina kvalitete koju većina negdje u sebi i očekuje. Ekstremni su to primjeri i nije realno očekivati da ćemo tome biti izloženi svaki dan, ali kad se već pruži prigoda onda je treba objeručke zgrabiti i, kao oni koji su na ovom koncertu bili nazočni, uživati u najboljem od najboljeg. Jer, Juan Diego Flórez, iako pripadnik mlađeg naraštaja, nedvojbeno se ubraja u one »velike« kojih je danas sve manje.