Sopran, alt i tenor saksofonistica, klarinetistica, flautistica i skladateljica Anat Cohen dva je puta nastupila na Jazzarella – All Woman Jazz Festivalu u Zagrebu: 2007. kao članica Diva Jazz Orchestra, a godinu dana poslije sa svojim kvartetom te dva puta na Avantgarde Jazz Festivalu u Rovinju: 2011. sa svojim kvartetom, a 2012. sa sastavom 3 Cohens što ga vodi sa svojom braćom: trubačem Avishaiem i saksofonistom Yuvalom. Sve te koncerte organizirao je Dražen Kokanović, kao i koncerte što će ih Anat Cohen sa svojim kvartetom znakovita naziva Quartetinho održati 26. listopada na 15. Zagreb Jazz Festivalu u Histrionskom domu u Zagrebu, a 28. na 6. Backstage Live Pula Festivalu u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Osim toga, muzicirat će 27. listopada u Dvorani Ive Tijardovića u Hrvatskom domu Split.

Uz podučavanje na Stanford Jazz Workshopu i The New School, Anat Cohen je bila jazz umjetnica u rezidenciji na Zuckerman institutu Sveučilišta Columbia i završava magisterij na Federalnom sveučilištu u Rio de Janeiru (UFRJ), koji je uključivao skladanje niz etida za klarinet. Već godinama zauzima prvo mjesto na listi međunarodne Udruge jazz novinara, u kategoriji klarinetista. Istog mišljenja su kritičari i čitatelji uglednog časopisa DownBeata koji je u godišnjim izborima također proglašavaju najboljom klarinetisticom u jazzu. Osim virtuoznog sviračkog umijeća, za to je zaslužan njezin stav prema glazbi koji uključuje studiozno proučavanje povijesti jazza, maštovitost, radoznalost, zanesenost, pozitivan duh i predanost. Naime, ona je u potpunosti posvećena jazzu i njezin se život u svim segmentima vrti oko glazbe.

Anat Cohen rođena je u Tel Avivu u Izraelu i odrasla je u glazbenoj obitelji, počevši studirati klarinet s dvanaest godina. U jazz glazbu zaljubila se još u tinejdžerskoj dobi. Kao šesnaestogodišnjakinja upisala je prestižnu srednju školu Thelma Yellin na kojoj je naučila svirati tenor-saksofon. Nakon srednje škole, i sviranja u big bandu izraelskoga ratnog zrakoplovstva, u drugoj polovini 1990-ih pohađala je glasoviti Berklee College of Music gdje je usavršila svoje jazz muziciranje, ali i proširila svoje glazbene horizonte, između ostalog razvivši duboku ljubav prema raznim stilovima latino glazbe. Nakon što je diplomirala na Berkleeju preselila se u New York City gdje je odmah postala aktivna na jazz sceni, a ujedno se počela izražavati i u drugim glazbenim stilovima: klezmeru i dixielandu te brazilskoj, kolumbijskoj i venecuelanskoj glazbi. Upoznala se i s tradicijom jazza proučavajući i svirajući glazbu Louisa Armstronga, Sidneyja Becheta, Bixa Beiderbeckea i Jellyja Rolla Mortona. Svirala je s poznatim jazz glazbenicima poput Flipa Phillipsa, Buckyja Pizzarellija, Rubyja Braffa i Louisa Hayesa. Članica je nekoliko njujorških međunarodnih skupina, sa svojom braćom – saksofonistom Yuvalom i trubačem Avishaiem Cohenom – djeluje u triju The 3 Cohens te svira s Diva Jazz Orchestrom uz koji je ostvarila suradnje s legendarnim džezistima: Nancy Wilson, Daveom Brubeckom, Slideom Hamptonom i Diane Schuur. Kao gošća nastupala je s brojnim orkestrima, primjerice s Lincoln Center Jazz Orchestrom Wyntona Marsalisa, The New York Pops orkestrom ili The Binghamton Philharmonic Orchestrom. Anat Cohen vodi i vlastite skupine, među ostalima kvartet, kvintet i tentet te u novije vrijeme Quartetinho.

Objavila je niz albuma kao voditeljica sastava, sve za vlastitu diskografsku kuću Anzic koju je utemeljila 2005. Tri izdanja: »Outra Coisa: The Music Of Moacir Santos« koji je snimila u suradnji s gitaristom Marcellom Goncalvesom, »Rosa Dos Ventos« u suradnji s Triom Brasileiro i »Triple Helix« sa svojim tentetom, bili su nominirani za nagradu Grammy.

Glazba želi osmijeh

Jedna od najvažnijih osobina njezine glazbe pozitivna je vibra. U njezinim izvedbama osjeća se radost muziciranja i optimističan stav, kao da se kroz glazbu smješka, baš kao i inače u životu. Nije riječ samo o tome da je na pozornici vidimo kako se smiješi, možemo »čuti« njezin osmijeh u njezinoj glazbi, a to je još važnije. Nema razloga da taj »osmijeh« u njezinoj glazbi ne »vidimo« i na koncertima koje će za dva tjedna održati u Hrvatskoj. »To me čini jako sretnom jer kada sviram, ono što se događa u mom umu, planiranje i komunikacija, vrlo je ozbiljno«, objašnjava. »Puno je razmišljanja, no želim učiniti da misli postanu sekundarne u odnosu na osjećaj. Naravno, cilj je komunicirati. Ali da, priprema ovisi o puno razmišljanja. Dakle, ako čujete osmijeh, to znači da dobro radim svoj posao. Radim ono što trebam, a to je dobro. Nedavno sam imala susret sa svojom prijateljicom koja dolazi iz svijeta klasične glazbe. Rekla je da je došla do točke kada je bila jako nervozna izlazeći na pozornicu, a tada je počela razmišljati o meni i prisjetila se mog osmijeha na pozornici. Mislila je kako je opuštajuće kada ti se netko smiješi na pozornici.

To čini da se osjećaš dobro. Bila sam jako sretna što je mislila na mene i na taj aspekt osmijeha. Prije mnogo godina, više od 20, svirala sam s grupom i postala pomalo frustrirana glazbom, počela sam se hvatati za glavu. Bila sam stvarno frustrirana. Tada sam shvatila da, ako me vide frustriranu, glazbenici neće svirati bolje. Svirat će lošije jer će biti pod stresom. Morala sam promijeniti stav. Tako sam shvatila da o osmijehu u glazbi treba razmišljati kao o potvrdi, dobrodošlici, nečemu što je prirodno. To je važno, pogotovo ovih dana kada je oko nas puno boli. Ponekad razmišljam o tome kako svojim djelima mogu pridonijeti svijetu. Naime neki ljudi doprinose svojom glazbom. Glazba želi osmijeh, čak i kad je tužna. Želi doprijeti do osobe i pokazuje ljubaznost. Smijem se jer se smijem, ne zato što razmišljam o tome. To nije nešto svjesno. To je prirodno. Ako me pitate o analizi osmijeha, to zadire daleko u glazbu. Mislim da to stvarno glazbenike na pozornici može učiniti samopouzdanijima. Slušatelji se nekad smiju, nekad ne. Ovisi o situaciji. Uglavnom se smiješe.«

Foto Davor Hrvoj

Anat Cohen je uvijek bila zainteresirana za obogaćivanje svojih džezističkih izvedbi elementima glazbene tradicije iz cijeloga svijeta. »Jazz je svjetska glazba«, kaže. »Kad govorimo o počecima te glazbe, ne možemo zaobići New Orleans i tamošnje prožimanje raznih kultura. U istim su se glazbenim djelima objedinjavali elementi istočnoeuropskih harmonija, afričkih sinkopa, mazurke, polke… Glazbenici ranog jazza spajali su mnogo različitih elemenata, sve što bi u to doba slušali u tom okružju. Jazz jest svjetska glazba. Nakon što se afirmirao kroz tradicionalni, straight ahead zvuk, mainstream, treba prihvatiti nove oblike. Već dugo ga ne sviraju samo Amerikanci, a razni glazbenici u jazz ubacuju elemente tradicijske glazbe iz svojih zemalja. Neki kažu da je to world music, ali radi se o nastavku, normalnom razvoju glazbe. Glazbenici dodaju različite ritmove, različite zvukove, sviraju različita glazbala. Jazz se danas svira na harmonici i klarinetu tako da je logično osjetiti zvukove narodne glazbe. No, naša je želja svirati glazbu trenutka. Mi improviziramo, »razgovaramo«, stvaramo nešto što postoji samo u času nastanka, što nikad više neće biti isto, čak i ako ponovo sviramo istu skladbu. Svoje izvedbe zasnivamo na međudjelovanju. U tome je bit jazza. Radi se o osjećaju glazbenika za izvedbu u trenutku, za potrebom da idu dalje, dublje, da spoznaju bit raznih ritmova, da uključuju razne elemente u glazbu. Sve to jazz čini predivnom, čudesnom glazbom. On to uistinu jest.«

Čarobne skladbe

Anat Cohen je već godinama obuzeta brazilskom glazbom, ali nikad nije u nju bila toliko uronjena kao danas. »Ona me usrećuje«, govori. »Brazil me usrećuje. Kad god odem tamo osjećam se živom. Glazba čini da se osjećam živom i sretnom. Tako, volim tu glazbu. Milton Nascimento… Nisam odrastala uz njegovu glazbu, no u jednom sam trenutku otkrila njegov glas, taj veliki raspon njegovog glasa koji može biti vrlo dubok i mračan, ali također vrlo uzvišen. Njegova je glazba pobjednička. Kad god ga slušam vidim slike prirode, život protiče ispred mojih očiju. To i ja pokušavam ostvariti izvodeći svoju glazbu, iako ne pjevam riječi koje on pjeva, samo pokušavam ostvariti taj osjećaj.«

Ipak, u svoj sastav nije uvrstila isključivo brazilske glazbenike. Međunarodni je. Uz nju u Quartetinhu sviraju brazilski pijanist i harmonikaš Vitor Goncalves, izraelski basist i gitarist Tal Mashiach te američki vibrafonist i udaraljkaš James Shipp. »Prije svega, volim svakog od njih pojedinačno«, rekla je. »Oni su sjajni glazbenici i ljudi. I prije nego što smo počeli svirati kao kvartet, pozivala sam ih na suradnje. Svirala sam s njima i imala glazbene susrete sa svakim posebno. Spojila sam ih kad sam okupila Tentet. Vito u Tentetu svira klavir i harmoniku, a James vibrafon i udaraljke. Tal je u Tentetu dosad svirao samo kontrabas, ali otkrila sam da je prije basa zapravo svirao klasičnu gitaru. Kako je kvartet nakon nekog vremena počeo djelovati, poticala sam ga da svira gitaru, poželjela sam pronaći prostor u glazbi za njegovo sviranje gitare. To je nevjerojatan dodatak bendu jer on je sjajan gitarist, ali i skladatelj. Važne su mi komunikacija i interakcija među glazbenicima, a s njima ih ostvarujem na najbolji mogući način. Kad sviram sa sastavom želim biti povezana s glazbenicima, stvarati nešto osjećajno. Kroz melodije i melodijske linije oslobađam nešto posebno što dovodi do stvaranja uživo, u trenutku. Divan je osjećaj znati da se tako nešto nikad neće ponoviti. Naime, jazz je glazba koja se događa spontano. Kroz taj idiom želim pričati priče. Nisam uvijek sigurna o čemu je koja priča, ali sadržaj je uvijek osjećajan. Sa sastavom želim kreirati određeno raspoloženje i melodije, odlučujem koje će glazbalo donijeti melodiju, hoće li biti u nižem ili višem registru, koje će emocije biti uključene, kako ću ih unijeti u melodije. Sve je to uvijek izazovno. Najvažnije je da pristup dolazi iz moje nutrine, da ga volim i da osjećam strast prema njemu. Naime, kod jazza se radi o snažnim osobnostima i strasti prema toj glazbi. Dobro je ako glazbenici tijekom cijele karijere mogu zadržati taj zanos i zapamtiti razlog zbog kojeg su se odlučili baviti glazbom.«

Anat Cohen je sa spomenutom postavom snimila dva albuma koje će predstaviti na koncertima u Hrvatskoj: »Quartetinho« i »Bloom«, što ih je objavila za vlastitu izdavačku kuću Anzic Records. Na njih je uvrstila svoje skladbe, skladbe članova, ali i obrade djela drugih autora iz raznih glazbenih žanrova. Na primjer, za prvi album snimila je dvije pjesme sjajnog brazilskog gitarista i klavirista Egberta Gismontija. »On je fantastičan«, govori. »Dečki također obožavaju Egberta i željeli smo pokušati. Znaju repertoar i bili su spremni eksperimentirati. Skladbe su jednostavno čarobne, primjerice, skladba »Palhaco« koju smo snimili za prvi album. Nevjerojatna je. Takva je sada i snimka koja je uvrštena na album, tako je lijepa. Pokušavam biti poštena, odabrati glazbu i pokušati je predstaviti na način koji svi osjećamo, učiniti je prirodnom za nas. Ista je stvar sa skladbom ‘Frevo’. Da, podivljali smo s tim na prvom albumu. Bili smo u studiju i rekli: ‘Idemo probati brzu verziju.’ Kad smo je snimili znali smo da je to prava verzija za album. To je stvarno zabavna skladba. To su jednostavno sjajne skladbe za sviranje.«

Tajanstvena izvedba

Kad je riječ o jazz standardima, autor skladbe koju netko želi svirati trebao bi biti kompatibilan u načinu razmišljanja o glazbi. Ovaj put odabir je pao na skladbu »Trinkle Trinkle« pijanista Theloniousa Monka. »Uvijek sam voljela Monka«, tvrdi. »Što mi se kod njega može ne sviđati? Na svom glazbenom putu išla sam za straight ahead jazzom, a potom sam prošla kroz razdoblje onoga što zovu latino jazz. Shvatila sam da glazbenici uvijek sviraju Monkove skladbe, čak i kada to nije straight ahead jazz. One pobuđuju sviranje na način na koji možete tretirati melodiju, zadržati temu, zadržati bit skladbe, ali dati joj drukčiji okus, a da još uvijek zvuči kao Monk. Uklapa se u mnogo različitih žanrova, iako je to uvijek prepoznatljivi Monk. Bio je jedinstvena osoba, sve je radio na svoj način. Bio je straight ahead, ali je uvijek bio čudan, no prihvatili su ga. Njegove skladbe predstavljaju njegovu osobnost. Odabrala sam njegovu skladbu ‘Trinkle Trinkle’ i razmišljala kako je svirati a da zadržimo bit Monkove glazbe. Mogli smo swingati, ali ako ne želimo swingati, ne moramo. Promijenila sam brojanje i malo je otvorila. Također, pokušala sam dokučiti kako je učiniti još tajanstvenijom.«

Kada govorimo o ovom kvartetu, uglavnom govorimo o brazilskoj glazbi. Ali Anat Cohen još uvijek podgrijava i ljubav prema klasičnoj glazbi. To podsjeća na klarinetista Paquita D’Riveru koji je njezin veliki uzor, jer on je majstor za klasičnu i jazz glazbu, a također i latino. No ona ide svojim putem. »Paquito je veliko nadahnuće«, govori s poštovanjem prema ovom bravuroznom kubanskom glazbeniku. »Dolazim iz klasične glazbe, ali počela sam svirati jazz i otišla na Berklee College of Music studirati tu glazbu. Tada sam počela upoznavati glazbenike iz cijelog svijeta i počela sam svirati glazbu s Kube, iz Brazila, Venezuele i Argentine. Konačno sam pomislila da bih na svojim nastupima mogla raditi sve što volim. Razmišljala sam o tome u kojem će se smjeru razvijati moja glazba. Tada sam čula Paquita i rekla: ‘Vau, on radi sve.’ Sviđa mu se sve to. Može u prvoj polovici koncerta svirati komornu glazbu, primjerice uz violončelista i klavirista, dakle svirati klasiku, a potom u drugom dijelu nastupiti s kvintetom i svirati brazilsku glazbu i bebop. Rekla sam: ‘Vau, to je tako cool.’ Voli sve što i ja volim, i on to radi. Zato mislim da je bila dobra zamisao da krenem u potragu za glazbenicima koji razmišljaju na isti način. Zato volim svirati s Quartetinhom. To je sastav glazbenika koji se ne boje upustiti u izvedbe različitih idioma u različitim trenucima. Zato sam obradila i jednu Dvorakovu skladbu. Želim odvojiti trenutak da zasviram ozbiljnije, a zatim se otvoriti nekoj vrsti bluesa i crkvenom ozračju, primjerice. To je bila zamisao dovođenja glazbenika koji mogu mijenjati stilove i koji će se potruditi da pronađu zvuk benda koji se može organski kretati između tih stvari. Taj je izazov uvijek postojao. To sam radila sa svojim prvim kvartetom, a radim i s Quartetinhom. To je potraga za kolektivnim zvukom.«

Klasična glazba zastupljena je obradom skladbe »Going Home«, jedne od tema iz Simfonije br. 9 u e-molu op. 95, B. 178 Antonina Dvoráka, poznatije pod nazivom »Iz Novoga svijeta«. No Anat Cohen joj je podarila osoban iskaz. »Kad je George Wein preminuo, Christian McBride i ja svirali smo skladbu ‘Going Home’ na njegovom ispraćaju«, sjeća se. »Jako sam voljela Georgea, bili smo prijatelji. Zato sam odlučila uvrstiti tu skladbu u repertoar kvarteta. Slušala sam izvornu snimku orkestra i pokušala izdvojiti samo glavni dio melodije s nekim akordima. Budući da su momci u Quartetinhu sjajni multiinstrumentalisti, tražili smo između klavira, harmonike, i odabrali smo zvuk s harmonikom i vibrafonom te kontrabasom arco sviranjem (gudalom, op.p.), dok ja sviram bas-klarinet. Zvuči kao orkestar. Sviramo duge note s krešendom. Kad smo čuli snimku prvi put u snimateljskom studiju, rekla sam: ‘Vau, zvučimo kao orkestar, a sviramo samo nas četvero, od kojih svatko svira samo jedno glazbalo. Nije bilo dupliranja.«

Nepoznata područja

Mnogo je brazilskih ili latinoameričkih klasičnih skladatelja koji koriste elemente tradicionalne glazbe. U tom kontekstu možemo govoriti o skladbi »La Catedral« paragvajskog skladatelja Agustina Barriosa Mangoréa. U izvedbi tog djela, izvorno napisanog za solo klasičnu gitaru, zastupljena su sva tri elementa: jazz, latino i klasika. »To je moguće jer to je raznolika skladba«, objašnjava Anat Cohen. »Prošla sam kroz brazilsku glazbu i ušla u svijet gitarista jer su svi svirali klasičnu gitaru. Neki sviraju gitaru sa sedam žica, neki sviraju gitaru sa šest žica. Svirala sam s Marcelom Goncalvesom, Douglasom Loraom, Romerom Lubambom i sada s Talom. ‘La Catedral’ je jedna od skladbi koje uglavnom sviraju gitaristi, može se očekivati ​​da bude u repertoaru raznih gitarista. To je vrlo gitaristička skladba. Prije nekog vremena nastupila sam u duu s Romerom Lubambom koji je predložio da sviramo ‘La Catedral’. To je bio izazov. Jako je teško svirati je na klarinetu. Dakle, otkad sam rekla da želim snimiti skladbu, sve do dana snimanja, nismo bili sigurni koju točno verziju koristiti za tu izvedbu. Dakle, kad smo bili u studiju svi su znali skladbu, ali morali smo odlučiti tko će što svirati i hoćemo li svirati cijelu melodiju. Oded Lev-Ari, moj partner i producent u Anzic Recordsu, producirao je album sa mnom. Nakon što smo snimili prvu verziju, Oded je ušao u studio i rekao: ‘Slušajte ljudi, želite li pokazati samo tehniku ili ćete u izvedbi dati svoje viđenje skladbe? Pokušajmo s drukčijim pristupom! Otvorite se!’ Odlučili smo eksperimentirati i došli do nove verzije. Nešto smo planirali, poput završetka koji je moja ideja, primjerice da koristimo udaraljke i završavamo s južnoameričkim ritmovima, ali Odedov prijedlog u studiju bio je da razmislimo o tome da otvorimo skladbu, čak i više od onoga što sam imala na umu.«

Anat Cohen je poznata i kao skladateljica. Za ove albume snimila je i izvedbe vlastitih djela. Jedno od njih je skladba »The Night Owl« koju je konačno oblikovala u suradnji s ostalim članovima Quartetinha. »Kad pišem skladbe, ponekad razmišljam o bendu, ponekad samo pomislim na opću instrumentaciju, razmišljam o klarinetu, kakvo raspoloženje želim prenijeti, koje melodije želim svirati i kako, jer ako melodija ide u visinu, ima jedan duh, a ako je tiha, donosi nešto drugo«, objašnjava. »Melodija mi je najvažnija. Ponekad jednostavno počnem, jer dok ne zasviram zapravo ne znam što će biti. Moja je glazba putovanje bez kraja. Sa svojim sastavima nastojim donijeti uzbuđenje koje će ljude privući glazbi. Želim da ljudi, kad odlaze s naših koncerata, kažu da je to za njih bilo posebno iskustvo, da su nešto osjetili. Ako ljudi na jazz koncertu samo sjede, ne miču se, ne smiju se, ne pokazuju emocije, nešto nije u redu. Poslije koncerta trebali bi uzviknuti: »Ja volim jazz!« To je emotivna kategorija. Možete biti sretni, tužni, ljuti, možete iskazivati puno različitih emocija, ali potrebno je nešto što će vas pokrenuti. Odabir skladbi koje će ansambl svirati uvjetuje ugođaj, način odvijanja improvizacija. U tom trenutku to nije samo glazbalo, samo solo – to je skladba. Zato glazbenici pišu vlastitu glazbu – da bih stvorili zvuk i osnovu za određeni način improviziranja. Želimo se kretati u nepoznatim područjima – nepoznatim za publiku, ali i nas glazbenike. Uzbuđenje dolazi u trenutku svirke kad svi shvatimo da smo ostvarili zajedništvo te iskoristimo taj ushit i shvatimo da je publika to osjetila. Naravno, uzbuđenje mora doći od glazbenika, no teško je osjetiti uzbuđenje na pozornici ako ga publika nije osjetila. To je uzajamni odnos. Mnogi glazbenici zaboravljaju koliko je važan odnos koji trebaju stvoriti između sastava na pozornici i publike. Publika voli biti dio tog putovanja. Mora postojati razumijevanje između publike i glazbenika. To glazbeno iskustvo moraju dijeliti.«