DAGMAR MENEGHELLO

Poznata hrvatska kolekcionarka traži trajni dom za više od četiri tisuće umjetnina: “Za sve sam bila autsajder”

Edita Burburan

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

"Želim naći neki gradić koji bi htio muzej recentne hrvatske umjetnosti"



Najpoznatija hrvatska kolekcionarka Dagmar Meneghello zarana se inficirala umjetnošću, još kao dvadesetogodišnjakinja od svojih prvih novinarskih honorara počela je sakupljati slike. Danas broji više od četiri tisuće umjetnina kojima pokušava pronaći trajni dom.


Ova je godina za kolekcionarku posebno značajna i zbog velike i uspješne izložbe Borisa Bućana koja je u svibnju postavljena u Grazu. Umjetnost je za nju život, koje se nije odrekla ni zbog svog voljenog supruga Juraja, pa je u njihov dom na Palmižani pozivala i okupljala brojne umjetnike. Na udaljenom otoku Klementu, u uvali Palmižana, živjela je gotovo 60 godina. U rodni Zagreb vratila se prije nekoliko godina. Za zagrebački dom unajmila je Krležinu kuću na Gvozdu iz koje dijeli radost i ljubav prema umjetnosti uživajući u druženju s prijateljima, znancima i posjetiteljima.


Proveli ste gotovo 60 godina na otoku Sveti Klement, u Palmižani. Nedavno ste se ipak odlučili vratiti natrag u Zagreb, nedostaje li vam otok i njegovi mirisi?




– Čitav život proživljavam u mirisima. Znadem kako mirišu vedra jutra ljetnog dana na moru, morska trava izbačena na šljunku, ružmarin u pupovima, divlji ljiljani svetog Antona, miris svježe ribe, teški miris pečenja po južini, miris prvih kapi kiše na suhom zemljištu nakon tjedana žege i suše. Zahvalan si na stalnom povjetarcu koji potire jak miris borova i čisti sve kutke od teške zimske vlage u zraku, iz namještaja, iz odjeće, iz knjiga… Oslobađa dah plućima. Vlaga zimi je užas koji okružuje i mori, guši, dok je ne otjera oštra bura od koje se ničim ne može dovoljno zaštititi. Zime su na otoku i duge i teške, samotne. Rani mrak, noć, gluha, kao da režeš tišinu, a znaš da je iza nje drugi, treći sloj tišine i tako dalje… Ponekad u Zagrebu osjetim neki poznati miris koji me odvede u prošlost, uz koji filmski prolistam niz događanja dugih 60 godina… Otišla sam na pragu osamdesete. Svu svoju snagu sam utkala u otok. Ostavila sam mlade.


Sve je poput pjene


Zbog ljubavi prema suprugu pristali ste živjeti daleko od svog Zagreba. Moglo bi se zaključiti da ste cijeli svoj život posvetili ljubavi, mislim tu i na onu prema umjetnosti?


Privatna arhiva


– Užasno mi je nedostajao grad i njegov pun život, raznoslojni i bogati izbori, mogućnosti, vreva, kina, kazališta, koncerti, izložbe, sastanci… Plakala sam za nedoživljenim putovanjima, to više što su mi ona rijetka doživljena donijela dugačko ispunjenje i radost. Bila sam mlada, tek prošla dvadesetu, ljubav me zaskočila, mislila sam da je ona sve. Ljubav, koliko god joj se predaš, ne možeš zadržati, život vas promijeni, promijeni vašeg partnera. Ljuštimo se stalno, poput zmijica koje posvuda na kamenju škoja ostavljaju svoje kožice. Iz ličinke očekujemo leptira, a njegov je život tako kratkotrajan. Kako je poznati francuski književnik, danas veliki klasik Boris Vian, ispričao u svom kultnom romanu »Pjena dana« – u životu su važne samo dvije stvari: ljubav koja je nažalost kratkotrajna i glazba koja je vječna. Sve u životu je pjena dana, trenutak svjetlosti u kapi koje pršte na suncu, u času kad val udari o hrid, nalik kratkom pulsirajućem okusu šampanjca u ustima..


Ipak, uspjeli ste taj trenutak produžiti… Otkrili ste sve ljepote i nijanse udaljene Palmižane, učinili je ekskluzivnom destinacijom za ljubitelje oaze mira. Dakle, osim što ste uspješna kolekcionarka, uspješna ste i poduzetnica. Jeste li Palmižanu oduvijek zamišljali ovakvu kakva je danas?


– Žudimo za poboljšanjem, usavršavanjima, nemoguće je izbjeći da budućnost u traženju za sve većim komforom donese između dobrog i puno lošeg. U turizmu, na Palmižani mnogo je toga, kao i u drugim destinacijama, krenulo krivo. Neke svete stvari su razrušene, od otoka mira i uživanja u prirodi ostalo je malo. Čamci, jahte, gliseri, turističke brodice, kojekakva glazba, partijaneri… Palmižana je još uvijek prekrasna u raskošnom ruhu arboretuma koje smo stvorili, uz svježe morske delicije, bitaka za očuvanje mira u malim pitoresknim objektima, ljubaznost i sveopća briga za goste, borimo se… Palmižana je bila djevičanski netaknuta dok nije bilo vode i struje. Idilična za posjetitelje i težak teret za njezine čuvare. Pogodnosti civilizacije su dovele neželjene domoroce i neželjene goste, a decibeli su davno ugušili cvrčanje cvrčaka.


Lupino


Put do ostvarenja čini se da je bio popločen odricanjima i žrtvama, što vas je najviše motiviralo da ustrajete?


– Čovjek započne entuzijastički neki životni projekt, odlazak bi bio poraz. Ostajete i nauštrb surovog života, svakojakih odricanja. Pronađete nešto što vas drži. Meni je to bila umjetnost. Mnogo je umjetnika posjetilo i radilo na Palmižani. Priređivala sam izložbe, više od 400 njih, svirali su na terasi europski i svjetski glazbenici, intimno za mali krug zaljubljenika. Imali smo večeri poezije. Modne revije, proljetne i jesenske radne grupe… Mnogo umjetnosti, mnogo vrijednih susreta, događanja za pamćenje.


Kako se umjetnici i vaši gosti nose s otočnom pričom i osamom? Tko su zapravo i kakvi su vaši gosti?


– Nekada su to bili visoko kulturni ljudi kojima su djevičanska priroda, tišina, bistro more bili važniji od komfora.… U prvom deplijanu 1906. prof. Meneghello nudi svojim gostima »sveopću brigu u tišini i ljepoti, gdje će umorni od civilizacije – uz prirodne morske delicije, plivanje i šetanje, razgovore u sumrak, te glazbu – obnoviti snagu«. Moja svekrva Jacomina, Ina, je svaku večer svirala predano piano. A postojeći objekti nisu imali ni sanitarni čvor. Dosta se toga promijenilo, ali briga i ljubav za blagodat gostiju se njeguje… Hrana dolazi svježa iz mora, pripremljena po tradiciji brojnih generacija obitelji.


Zagrebačka novinarka


Prije odlaska na Palmižanu radili ste kao novinarka u Studentskom listu, Poletu i Večernjem listu. Jeste li tijekom života na Palmižani zapisivali doživljaje, vodili neku vrstu dnevnika?


– Živjela sam prebrzo, preintenzivno, čak i za dugih razdoblja samotnih zima gutala sam knjige, tuđe živote, tuđa znanja. Slušala glazbu koliko mi je posao i zimi dopuštao. Za praznih mjeseci od turista moraju se obaviti mnoge stavke kako bi otok funkcionirao, krpaš »rane« nastale intenzitetom života ljeti, kao i one što ih priroda beskupulozno prouzroči zimi. Propadanja uz more su velika. Moje zapise, dokumente, fotografije, spremala sam u kutije i na njima piše: važno. Iako su brojne kutije od vlage propale, u stisci ljeta i nedostatka mjesta brojne su se i izgubile. Ostalo ih je još stotinjak. Već godinama pokušavam srediti zbirku slika. Osnovala sam Zakladu kako bi sakupljeno likovno blago ostalo zajedno i služilo budućim pokoljenjima. Još je nisam sredila, iako uporno radim na tome otkako sam prestajala služiti otoku. Sada mi je najvažnije pronaći mjesto gdje bih zbirku pohranila, neki gradić koji bi htio muzej recentne hrvatske umjetnosti. Iako je nastajala kroz 60 godina na dalekom otoku, u bliskoj suradnji s umjetnicima, osebujna je i raskošna. Vrijedna i po nekim opće značajnim kvalifikacijama. Posjedujem uistinu brojna djela akademika, vrhunskih kipara i slikara nagrađenih najvišim nagradama u zemlji i svijetu. Radi se o više od 3.000 artefakata. Grad Hvar nije pokazao zanimanje. Ali i što, čemu? Tri mjeseca partijaneri, a ostatak godine je gotovo prazan. U svijetu u svakom mjestu otvaraju mjesta kulturi, kulturnom turizmu… Želim pohraniti, dati, tu osebujnu vrijednu kolekciju negdje za javnost, ali ne vidim gdje.


Foto Davor Kovačević


Hoćete li to barem sve ukoričiti?


– Jednostavno još uvijek živim preintenzivno. Radim brojne izložbe, pišem tekstove, sređujem zbirku za Zakladu, imam neke dugoročne projekte…Tražim zbirci dom, to je najvažnije. Za moj 60-godišnji život s umjetnošću nisam našla vremena niti da sredim sve barem najjednostavnije – dokumentarno… Ne mogu složiti stotine i stotine mojih tekstova o umjetnicima koji su izlagali kod mene, dokumentacije o izložbama, perfomansima, glazbenim matinejama, složim danas važna pisma od prije pola stoljeća, popise djela, a kamoli se upuštati u neke druge izražajne koncepte, knjigu o nestvarnom životu na vrlo stvarnom bespuću. Kaže Franićević, ljudi umiru, a škoji ostaju, i još nešto uistinu tužno – »priča o plovu se ne može ispričati.« Ali barem bismo morali pokušati. Otvarala sam ponekad vrata mog intimnog prostora, kako bi ljubitelji umjetnosti imali mogućnost vidjeti barem nakratko neviđena djela poznatih umjetnika. Mnoga od njih nastala su na otoku daleko od metropole, druge sam često još vlažne odnosila iz ateljea. Za 50. godišnjicu palmižanske zbirke moji nekad mladi, a danas renomirani umjetnici i prijatelji umjetnosti organizirali su izložbe zbirke u Muzeju suvremene Vojvodine u Novom Sadu, u ogromnom prekrasnom Collegium Artiticum u Sarajevu, u Klovićevim dvorima u Zagrebu, slijedile su izložbe u Palači Milesi HAZU u Splitu, u Galeriji Emanuela Vidovića u okviru splitskih muzeja, u Muzeju Kaštela u Palači Vitturi, u Arsenalu u Hvaru, i evo vrlo uspješne izložbe u svibnju u Grazu velikog Borisa Bućana, u okviru manifestacije Design Monat Graz koju je posjetilo prema službenoj statistici čak 50.000 ljudi. Brojni posjeti, brojne diskusije, ponovno prisjećanje i otkrivenje brojnih, mogu reći, važnih suradnji.


Kad vidim te stotine kutija sa stotinama dokumenta, papira i bilješki, vidim koliko sam živjela intenzivno, iako »na kraju svijeta« kako je napisao jedan književnik za Palmižanu. A kutija i registra sve je više, umjesto manje. To je prava utrka sa smrti, da mi barem ostavi određeno vrijeme da sredim likovnu ostavštinu. Znate, kolekcionari bi sve žrtvovali za umjetnost. Važan su segment kulture jedne sredine. Sakupljaju entuzijastički, instinktivno, a slike čuvaju kao djecu. Njihovi izbori su često različiti od politike kulturnih institucija.


Privatna arhiva


Premala za Bleiburg


Pisati ste počeli kao 16-godišnjakinja, ali zarana ste prepoznali svoju ljubav prema slikama, što vas je intrigiralo u umjetnosti? Sjećate li se svoje prve slike u kolekciji?


– Prve prave slike bile su od Ordana Petlevskog, i to tri prekrasna pastela nuda. Iza toga je naravno priča. Dijete sam austrougarske obitelji, otac, kotarski predstojnik u onda hrvatskoj Baranji, u staroj Jugoslaviji, morao je bježati na kraju rata, jer su svi službenici takvog ranga bili proglašeni, od komunista, ratnim zločincima. Na taj put Bleiburga nisam mogla poći tek rođena, ni ja niti brat. Očeva obitelj, ne toliko eksponirana, kulturno jaka i stabilna, smjestila je majku i nas dvoje djece germanske krvi u mali prostor zagrebačkog predratnog »Dobrotvora«, gdje su prije rata davali milodare za one potrebite. U početku nas je majka skrivala po selima kod rođaka, u strahu da ne završimo u komunističkim koncentracijskim logorima, gdje su očevu majku, moju već staru sedamdesetogodišnju baku Afru Claudius von Claudenburg, kao nepodobnu, komunisti zatvorili i gdje je umrla. Očeva rodbina, Deželići, Širole itd., zadržala je još uvijek svoje njegovane stanove prepune stilskog namještaja, knjiga, staklenih predmeta, skulptura i slika. Božidar Širola, akademik, znanstvenik i glazbenik je uz svog unuka, svoj djeci u kući održavao dodatnu školu. Njegova radna soba bila je biblioteka prepuna knjiga. Vidjevši moje ushićenje davao mi je velike ilustrirane monografije i ja bih ih satima listala, ponekad mi je objašnjavao ilustracije. Žudjela sam za tom otmjenom ljepotom. Na siromašnom poslijeratnom trižištu majka je negdje pronašla jeftine reprodukcije Modiglianija i kupila mi je dvije. Sjećam se da smo bili tako siromašni da ih nekoliko mjeseci nije mogla podići od uokvirivača, novac nije dostajao ni za najpotrebnije.


Sa 16 godina sam počela pisati u Studentskom, pa prešla u Večernji list, gdje sam i zaposlena, moju zaradu sam mogla punuditi umjetniku za crteže, dakako jeftinije od uljanih slika. Kod Ordana Petlevskog upoznala sam i pokojnog akademika Tonka Maroevića i to prijateljstvo je trajalo čitav život. Uz njega, Krunu Prijatelja i Vladu Buzančića, kojemu sam bila i pomoćnica nekoliko godina u galeriji Spektar, moja je kolekcija i ja smo dobili dragocjene savjetodavce, mentore. Kako bi pokazao poštovanje mojem kulturnom zalaganju prezentacije hrvatskih umjetnika stranim turistima, veliki splitski akademik Prijatelj postavio se za pokrovitelja palmižanske galerije i boravio svakog proljeća i jeseni na škoju. S iskusnim Vladom Buzančićem obilazila sam brojne izložbe i umjetnike u ateljeima, od kojih su mnogi prihvaćali poziv i imali otočne izložbice na Palmižani. Maroević se nije libio ove male udaljene galerijice, pisao je tekstove i otvarao izložbe već od osamdesetih prošlog vijeka… Neko vrijeme sam kupovala u tada najvažnijoj zagrebačkoj galeriji Forum, kupovala zimi, otplaćivala na rate ljeti, prvi Šebalji, Kulmeri, Bahorići, Murtićevi Leptiri, Nives. Radovani, Goldoni, Milena Lah. Kupila sam tada i Kesera, Švaljeka, Doru Kovačević.


Dom za budućnost


I onda je došla Palmižana, gdje ste malo-pomalo doveli sve hrvatske umjetnike…


Foto Dean Duboković


– Odmah sam shvatila da neću moći imati na početku zrele poznate umjetnike, njihove radove koje sam željela, zbog manjka financija. Počela sam pozivati na otok bez civilizacijskih tekovina, tada toliko sirov i bez struje, telefona, vode samo iz cisterni, bez veze s kopnom – mlade umjetnike, stariji ne bi došli. U Hvaru je djelovala i galerija Na Bankete. Uz vrlo entuzijastičnog hvarskog umjetnika Nikšu Barišića dolazili bi i polaznici sarajevske i beogradske akademije i stvarali, iz grupe Zvono, Santrač, Amra Zulfikarpašić… Gera Grozdanić se doselio na otok nekoliko godina, Ivo Ćorković kupio tu kuću, izlagala sam i kupovala čitavu zagrebačku mladu i živu skupinu slikara i kipara, kao naprimjer Nives Kavurić Kurtović, Ivana Lesiaka, Veru Fischer, Bućana kroz decenije, isto Šuteja, Kuduza, Friščića, Jasnu Boganović i Peruška Bogdanića. Onda generaciju pedesetih: Rončević, Demur, Jerman, Fio, Ševčik, Drinković,, Kuzma Kovačić, Gjivan, Vrkljan, Rašić, Ivančić, Beban, Kipke, Marina Banić, Boris Guina. Uistinu je bogata zbirka radovima iz osamdesetih, transavangarda. Našao se tu sa ciklusom školjaka u svojoj ljepoti i srpski akademik, grafičar Miodrag Nagorni i Slovenac Jože Ciuha, te mladi slovenski autor Sicoe Silvestar Plotajs. Grafičari Stahov, Čavrk, Šiško. Pa šezdesete – Šumonja, Franović, Dubravka Lošić, Manuela Vladić, Nina A. Murtić, Paulina Jazvić, Lidija Šeler, Koraljka Kovač, Ivana Popović, Ane Barbić, Danijela Pal Bućan, sada vrsna ilustratorica Tisja Kljaković, Lydia Patafta, Tatjana Politeo, mlada akademkinja Gordana Bakić, tu je i kipar Dolić. Posjedujem i mlade – djela kiparice Kajfež, Petra Ćujo, mladenački radovi Vudraga. Palmižana je bila oaza gdje su sidrili i stranci, većinom kulturna publika. Našu su umjetnici nailazili na vanjske komentare i gledljivost…


Koliko eksponata danas broji vaša kolekcija?


– Kupovala sam uistinu dobre slike mladih nepoznatih umjetnike. Radila izložbe, pisala tekstove, organizirala likovne kolonije, promovirala. Sasvim sigurno sam prošla 3.000 eksponata, tu su još neuramljeni papirnati radovi, u svijet fotografije još nisam ušla… I danas naletim na dobru sliku relativno i po cijeni skromniju, neki put kupim, često moram odustati.


Privatna arhiva


Često vas uspoređuju i s Peggy Guggenheim?


– Užasno me vrijeđa usporedba s Peggy Guggenheim. Žena je imala ogromno mnogo novaca i tražila tko će joj preporučiti neko dobro djelo. A ja sam ga pronalazila i nisam imala sredstava da ga kupim. Odricala sam se brojnih umjetnina. Često puta zamišljam kako bi izgledala moja zbirka uz dovoljno novaca. Neki umjetnici su prepoznavali moju strast. Davali jeftinije, davali na rate, poklanjali zbirci kao donaciju, Ivo Ćorković, Melita Kraus, Toni Franović, Anita Kontrec, Nina Atević, sarajevske umjetnice, Amre Zulfikarpašić, itd… Cijenjena, gotovo sto godina stara izvrsna fotografkinja Slavka Pavić, mi je darovala divotne svoje, ali i fotografije svog supruga Milana Pavića. Pa Ivo Pervan. Darovao mi je jednom više od 500 dijapozitiva Palmižane. Morala sam zahvaliti na tom divotnom daru – napravila sam monografiju za 100 godina djelovanja turizma na Palmižani, četiri kilograma tešku, 400 stranica, nekoliko stotina reprodukcija, vrhunski rad Skener studija Savićevića, svaku je stranu podešavao. Gosti su kupovali po cijeni koštanja i tako smo financirali tisak. Oko 3.000 primjeraka je otišlo u svijet na sve kontinente. Po prvi put djela recentnih umjetnka s ljepotom Hrvatske, hvarske, palmižanske prirode. Ponosna sam i zahvalna. Uistinu se trudim svojim umjetnicima stvoriti dom za budućnost, a mojim sam gostima davala srce.


Dobar komad umjetnine


Imate li favorite u kolekciji? Imate i iznimnih radova Nives Kurtović Kavurić s kojom ste i prijateljevali…


– Slike su poput djece, težak je izbor miljenika. Teško se rastajem sa svakom. Ipak, Nives Kavurić Kurtović, zajedno smo kročile težak »ženski« put.


Što je za vas »dobar komad«, dobra umjetnina? Kako birate svoje slike?


– Brojni umjetnici su imali prve izložbe kod mene ili među prvima. Imala sam slobodan izbor. Slika me privuče i ne prestajem misliti na nju. Jednostavno postane dio mene. Instinktivno. Imala sam dobre mentore, pratila sam njihov izbor, »raščlanjivala« slike… Ponekad sam se našla i u opoziciji, ali ako me je slika »držala čvrsto« kupovala sam unatoč drugačijim meritornim ocjenama.


Razmjenjujete li iskustva, informacije s drugim kolekcionarima? Ima li ozbiljnih kolekcionara u Hrvatskoj?


– Ima. Imaju financijska sredstva, znanja, kupuju, samo često slike po izboru u enciklopedijama, kao robu, vrhunsku robu, nisu skloni rizicima. Ja sam za sve njih bila autsajder, marginalac, tamo neka žena daleko od metropole, koja sakuplja i izlaže. Nisu se uopće bavili mnome. Danas mi često netko pohvali sliku koja je visjela gotovo besplatna na palmižanskoj terasi i gledali su je, a nisu je vidjeli. Moji suradnici i sugovornici su bili umjetnici. Za 80 posto pa i više slika znam kada, gdje i kako su nastale.


Iz perspektive kolekcionarke u kakvom su odnosu danas kultura i umjetnost u Hrvatskoj?


– U stalnom sam kontaktu s umjetnicima, ljudima koji vole umjetnost. Mislim da je stanje zabrinjavajuće. Umrlo je mnogo vrhunskih umjetnika, a za njihovu baštinu nisu nađeni prostori, traju i čuvaju se dok ih čuva obitelj. Često neslavno završavaju na sivom tržištu, rasprodaju se, gube cjelinu.


Otvorili ste vrata svog doma na Gvozdu kako biste dijelili umjetnost, zašto mislite da je umjetnost važna za svakog čovjeka, za čovječanstvo?



– Umjetnost je svugdje oko nas. Bilo da smo svjesni toga ili ne. Njen utjecaj na naš svakodnevni život je velik. Bilo da se radi o slici, skulpturi, glazbi, filmu… Ona ima sposobnost da nas usreći, dotakne one tanane niti u dubini duše. Isto tako, umjetnost nas može navesti na razmišljanje o nekim udaljenim temama, probuditi duboke misli. Zato je važno koje umjetnine imamo u svom domu, u svom okruženju. Bilo bi teško zamisliti život bez umjetnosti. Otvorila sam skromno par sati tjedno moju intimu ljudima, vodila žive diskusije. Komunikacija je neophodna. Većinom sa znancima s kojima sam prijateljevala zbog umjetnosti decenijama.


Ljubavno-mrzilački odnos


S otokom tijekom života razvijete ljubavno-mrzilački odnos. Težak vam je, a ne možete bez njega. Uživate u svakoj stvarčici koju ste postigli, u svakom ushitu posjetitelja. Ono što ljudi posve zaborave jest činjenica da posjet raju u najljepše vrijeme ljeta i morskih bonaca nije isto što je otok njegovim graditeljima i čuvateljima u najvećoj usamljenosti dugih mjeseci nevera. Zimi sam, kako je došla struja, mogla čitati knjige i uživati u glazbi.


Dok nije bilo tih blagodati, čitavo sam ljeto sakupljala svijeće, pod njihovim sam žmirkajućim svjetlom živjela, mrak je padao, već od jeseni, vrlo rano. Čitala sam. Nisam imala nekog s kime bih o tome razgovarala, raspravljala… Pa je došla televizija, internet. Sve osim drugog ljudskog bića. Ljudima sam govorila kako najbolje razumijem govor pasa. To su mi bili jedini stalni sugovornici. Uvijek su bili uz mene. Uzimala sam ih iz ružnih situacija, azila, sasvim mlade, pa i bolesne, starije. Nikada me nisu razočarali. Kad me je jedan napustio, zbog njegove ljubavi i privrženosti koju sam dobivala udomljavala bih druge, uvijek po dvoje i pružala im dom. Imam malo groblje na otoku. Znam da su živjeli siti, sretni i voljeni…


A ja sam od njih dobivala mnogo, a to znaju samo vlasnici pasa. Rano sam ostala udovica, jako rano, na užasan način. Moj je suprug dugo godina teško bolovao, gubio se, nestajao i mijenjao se u neku nerazumnu osobu koja se jedva znala izražavati. Gubio je pamet, sebe, ljudskost – bilo je užasno ne samo za njega, mene, već i čitavu obitelj. A moralo se nastaviti, troje djece je bilo malo, kad im je otac umro. Trebalo je raditi za njih i za otok. Teško sam ga i na kratko mogla napustiti. Uvijek je bilo nekih živina za koje se trebalo skrbiti. Moj muž se brinuo za čitavu farmu, bile su tu ovce, koze, kokoši, svinje, magarci, konji… Ja to nisam mogla. Ljudi za pomoć je uvijek nedostajalo, u poslijeratnom komunizmu nismo ih smjeli imati, ali i mnogi nisu htjeli raditi u bespuću… A onda se i tip turizma mijenjao, gosti i farma nisu mogli zajedno, jer je oboje zahtijevalo sve veću pažnju, sve višu razinu usluge. Imati goste daleko od civilizacije je 24-satni radni dan. Napuštali smo otok na kratko, uvijek s velikom grižnjom savjesti i uvijek se, baš uvijek, nešto ružno dogodilo. Ni ljeti niti zimi otok nije mogao ostati sam. Trebao vas je, vašu snagu i brigu, vašu ljubav, vašu strast. Otok je cvao i postajao ljepši, civiliziraniji sisajući snagu brojnih generacija, mog svekra, svekrve, mog muža, mene… Sada ga održavaju moja djeca.


Kada ste mu dali sav svoj zanos i život, svoju snagu i mladost, on prelazi na nove mlade, radišne i strastvene. Nema mjesta za izmoždene i stare, obronci podivljali od makije koju treba svakog proljeća ukrotiti, arboretum urediti, kuće renovirati. Slanost u zraku izjeda i željezo, postaje krhko, lomi se u rukama. Upravljanje životom postaje preteško, briga o čamcima, okolini, kućama, sebi. Prelaziti grbave puteve, uskakati u ljuljajuće čamce u zimskoj lebićadi, voziti poskakujući po valovima… Doktor nikada nije pristizao na škoj. Za ozbiljnije boljke moralo se dohvatiti daleko kopno Splita, najmanje sat vožnje kvalitetnim brzim gliserom. Bili ste sretni ako ste stigli na vrijeme. Meni je nekoliko puta uistinu u zadnji čas spašen život. Ruku sam spasila, trudnoću nisam. Bi li prije prepoznali bolest mog muža u gradu i krenuli s liječenjem?


Zbogom umjetnosti, zbogom znanosti


Što mislite o elitizmu u umjetnosti?


– Upravo nedavno izrazila sam putem društvenih veza svoju ogromnu ogorčenost podilaženju ukusu širokih masa i vrijeđanju stručnosti, umjetnosti, genijalnosti, godinama učenja i stjecanja znanja, meritornim ocjenama…


Rig tim tagi dim – zbogom umjetnosti, zbogom znanosti, zbogom. Odmah da kažem – i ja sam bila u euforiji oko Baby Lasagne, gledala prijenos, pratila glasanje, ljutila se na drugo mjesto. Dečko je sladak, osvježavajući, otkazao je i 60.000 što mu je darovao premijer?!! To je opet toliko ganulo ljude da pozivi za koncerte pljušte sa svih strana. Iako ne gledam utakmice, sudjelovala sam u euforijama prema našim nogometašima, pratila impresivne dočeke. Nije im lako trčati za loptom, imati tu vještinu i tu izdržljivost. Ne rađa se svaki dan ni Luka Modrić, niti Baby Lasagna. Zaslužili su što su primili, što primaju i što će primiti.


Ali što je sa značajnim uspjesima naših znanstvenika, glazbenika klasike, slikarima i kiparima koje široke mase ni ne poznaju i njihov rad nije predmet razbibrige milijun ljudi naše zemlje. Ako smo se složili da široke mase imaju pravo na svoje euforije, moramo se složiti – visoke institucije ove zemlje nemaju. One bi trebale pratiti, podržati i vrednovati, verificirati ljestvice naših dostignuća u svijetu iz različitih specifičnih područja, time mislim ponajviše na znanost i kulturu. Povod za ovaj revolt je nedavna hommage izložba Borisa Bućana – »Between Art and Design«, koja je uspješno ostvarena u Grazu u okviru manifestacije Design Monat Graz, te su je tamo pozdravili kao kulturnu nadogradnju manifestacije koja već 15 godina traje pod zaštitom UNESCO-a. Na kraju službene statistike objavile su impozantan broj od 50.000 posjetitelja.


Austrijski organizatori sakupili su 60.000 eura. Naše su ih kulturne ustanove, izuzev male pomoći Turističke zajednice Grada Zagreba, zaobišle. Možda će im nakon par mjeseci biti dodijeljen manji iznos Ministarstva kulture, a sve birokratske staze su zato upotrebljene. Borisa Bućana u visoko kulturnim sredinama ne treba predstavljati. Ni HAZU, čiji je više od dva desetljeća Boris Bućan bio član, nije podržao ovaj veliki projekt, kojim širimo kulturu naše zemlje vrhunskim artefaktima, kakvo razočaranje…


Užasava me ogromno podilaženju širokim masama i neznanju. Sasvim sigurno da je lakše zapamtiti tri iste note koje se ponavljaju unedogled nego kompliciranu skladbu klasike. Za prepoznavanje dobre glazbe, dobre umjetnosti, neophodna je stručnost koja se stječe dugim školovanjem, godinama rada na upoznavanju materije, uho, oko, mozak mora steći stručnost slušanja, gledanja, izbora, zaključaka. Pa i nepce mora biti iskušano bezbroj puta da osjeti delikatan okus delicija i vrijednost dobrog vina. Ali ideja da stručnost sama po sebi ne zaslužuje poštovanje je nečuvena. Ne vjerujem da bi itko želio da ga operira neurokirurg – amater, ili da ga savjetuje odvjetnik – amater. Postoje ljudi koji su čitav život učili, proučavali, pročitali tisuće i tisuće knjiga, ima onih koji nisu niti jednu, vijesti primaju u skraćenim oblicima. Mogu li dijeliti iste sudove o vrijednosti, o glazbi, likovnoj umjetnosti, operi, kazalištu. Internet je samo još pogoršao stvari – umjesto mišljenja stručnjaka, svatko izražava sud o stvarima o kojim uopće nema pojma i čak se kočoperi svojim neobrazovanjem. Pustiti se u ruke širokih masa opasno je. Svakako neophodno je u društvu razviti mogućnost stjecanja znanja svima koji to žele.