»Živim starost kao povjesničar i umrijet ću kao povjesničar, no oduvijek sam stvarnost i svoju nutrinu proživljavao s ushitom i u vrlo širokim duševnim svjetovima i mentalnim ozračjima«, zapisao je u svojoj posljednjoj, postumno objavljenoj knjizi »Trošenje života. Gdje li je život što ga izgubih živeći?« Miroslav Bertoša, a riječi su koje možda i najbolje odražavaju suštinu knjige, te autobiografske proze koja općenito poziva na čitanje, na promišljanje i na ljubav prema knjigama koje su nepresušno vrelo inspiracije – za sve.

Brojni govornici

Nakon predstavljanja na 29. Sa(n)jam knjige u Istri, knjiga »Trošenje života. Gdje li je život što ga izgubih živeći?«, povjesničara i sveučilišnog profesora emeritusa Miroslava Bertoše, prof. dr. sc., predstavljena je u Zavodu za povijesne i društvene znanosti HAZU-a u Rijeci, a govornici su se osvrnuli na veličinu i trag profesorova djela, riječi, kao i o mnogočemu zapisane misli.

Da je »nemoguće govoriti o Miroslavu Bertoši samo kao književniku ne spominjući dijelove njegova činjenja kojim je velik erudit (…) oplemenio hrvatsku povijesnu znanost i hrvatsku povijest«, napomenula je voditeljica Zavoda akademkinja Silvana Vranić, a osim nje, na značaj profesora osvrnule su se i dr. sc. Sanja Holjevac, koja je moderirala događaj te dr. sc. Mateja Jerman.

Na profesorov spoj znanja i humora, strast za historiografijom, pisanom je notom podsjetio gradonačelnik Pule, dr. sc. Filip Zoričić na kojeg je Bertoša ostavio velik trag.

Više od dnevničkog zapisa

Na nastanak knjige koja je prvotno imala 306 kartica, od čega se došlo na 506, osvrnula se urednica knjige Anita Šikić koja je precizno zahvatila veličinu u ovoj knjizi zapisane profesorove misli, one koja nadilazi granice samo dnevničkoga.

Iako i sâm u knjizi ističe da nije književnik, Bertoševa je knjiga pokazatelj da osim što je vrstan povjesničar, je i vrstan književnik širokoga znanja, pa dok piše o naizgled efemernim stvarima iz svakodnevice, poput kiše, zahvaća mnogo drugih stvari, pojava i fenomena.

No i kad govori o nečemu poput kiše, pisanju ili pak knjigama koje je posebno volio i koje je doživljavao kao živa bića, govori poetski.

Uostalom, o tome poetskom iskazu svjedoče i naslovi potpoglavlja – »Razlomljena svakodnevica«, »Knjiga: imati i biti«, »Onirička enigma ili san o nadolazećoj stvarnosti«, »Ogled o volji«, »Što će se dogoditi s čitanjem?«.

Osim obitelji, za koju sam autor u knjizi naznačuje da ju je prilikom pisanja uvijek imao u mislima, u Bertošinu životu povijest i knjige zauzimaju centralno mjesto, što se (i) dade iščitati, naglasila je njegova kći prof. dr. sc. Mislava Bertoša, opisujući situaciju s nestankom prvotno napisane knjige, čijim je nestankom i zbog čega je (i) nastala ova predstavljena.

Glede pasioniranosti za knjigu kaže kako je očeva knjižnica, koju sam naziva Knjigograd i za čiju se budućnosti također naglašeno brine, možda i jedna od najvećih privatnih knjižnica u nas, ako ne i šire, jer broji 57 tisuća bibliografskih jedinica.

Tekst kao literarna ekstaza

»Kako bismo u potpunosti proniknuli u slojevitost i bogatstvo njegova stvaralačkog univerzuma«, pojašnjava dr. sc. Samanta Paronić, »potrebno je spoznati i razumjeti njegov istančan književni alter ego, jezični senzibilitet i neraskidivu povezanost s tekstom koji je za njega predstavljao intelektualni spoznajni let prostranstvima literarne ekstaze i svojevrsne avanture duha«.

To, dakako upućuje na činjenicu da Bertoša, iako je bio povjesničar, »upravo je u čitanju književnih djela nalazio poticaje za minuciozno istraživanje arhivskih vrela, tragajući za iznenađujućim i dramatičnim pričama koje su ponekad uspijevale nadići maštu samih pisaca«.

Za njega, čitanje je predstavljalo »najdinamičniju i najčvršću životnu konstantu«, a knjige je nabavljao neovisno o »žanrovima ili književnim imenima (…) zbog osobne žudnje, intelektualne radoznalosti i otkrivanja pogleda na svijet u kojemu je zapravo pronalazio sebe«.

Intelektualna oporuka

Knjiga je, ocijenio je akademik Robert Matijašić, »intelektualna oporuka, intimističko razmišljanje o životu i o smrti« i(li) »autobiografija unutrašnjeg života u prožimanju s onim vanjskim«.

Profesorova bivša studentica Marijana Dlačić prisjetila se profesorova jedinstvenog predavačkog stila; bilo je tu gestikulacija, mimike, teatralnosti, njega se slušalo i gledalo, a svojim je načinom prenošenja znanja i nastupom dočaravao nijanse trenutka i motivirao studente, koji su (opet) motivirali i njega samog. Baš zato, zaključuje, i knjiga će biti poticaj onima koji su je već pročitali i koji će je tek pročitati.