ZAGREB – Pod starim krovovima, najstariji zagrebački kafić popularno zvan i »Starci« ili »Kod Žnidaršića« zbog uloge u kultnom filmu »Tko pjeva zlo ne misli«, bio je dom Zagrebačkim posvetama, programu Teatra poezije koji je ovoga tjedna bio posvećen Josipu Severu i to pod nazivom »Šamar društvenom ukusu«. Pored organizatora, glumca i recitatora Gorana Matovića, u programu u Basaričekovoj sudjelovali su i književnik Ludwig Bauer, književnica Sanja Pilić, sveučilišna profesorica Lidija Dujić te glumac Nikša Marinović koji je izgovorio, uz gitarsku pratnju Tene Rak, nekoliko Severovih pjesama.

Severovski teatar

Matović se, na samome početku, prisjetio svog prvog susreta sa svojim prijateljem, pjesnikom Josipom Severom. »Kada sam došao prvi put u Tingl Tangl, u jednom trenutku digao se jedan mršavi, markantni čovjek. Digao se Josip Sever. Počeo je govoriti, a govorio je kolosalno. Govorio je kao što Ujević opisuje govor Lava Davidoviča Trockoga; govorio je gestom kolosalnog glumca, on je Šalapin besjedništva. Govorio je cijelim svojim tijelom, svaka riječ mu je bila jako važna. Sever je boravio u Moskvi, upoznao Kručonika i od njega i ruske avangarde naslijedio je maksimu koja veli kako zvuk određuje smisao, dok je od Majakovskoga naslijedio ljubav k estradi. S tim iskustvom ruske avangarde koju je doticao svojim vlastitim rukama, Sever je govorio. Bilo je u tom govoru nečeg šamanskog, nečeg što osvaja i zavodi«, prisjećao se Matović, dodajući kako je Sever, u tom neuglednom prostoru Tingla Tangla, gradio svoj severovski teatar. Nakon što je Matović izrecitirao Severovu pjesmu »Bitka«, program se nastavio filmom »Nema povratka/O Josipu Severu« Adija Imamovića.

Pilić, koja je Severa poznavala još iz djevojačkog doba zbog pjesnikove veze s književničinom majkom, također književnicom Sunčanom Škrinjarić, kazala je kako ga se sjeća kao iznimno duhovite persone, izrazita duha, a njezina je majka, nakon susreta sa Severom, kazala: »Sanja, upoznala sam genija!«

»Sever je sa Sunčanom razgovarao o poeziji, a sa mnom o stripovima. Pamtim ga kao beskrajno djetinjastu osobu. Vječno smo zajedno čitali Alana Forda. Obožavao je Sir Olivera, a Sunčana nije bila ljubiteljica Alana Forda te se ljutila kada bismo se mi tako dobro zafrkavali (smijeh). Volio se fotografirati. Njegova je poezija zastrašujuća, fantastična i golema – kada je čitaš ćutiš goleme prostore, a s druge strane on je sam bio kao jako pametno i veliko dijete. Znao je iz glave nacrtati kartu svijeta i naslijepo označavati gradove. Često je govorio o povijesti, koju je, kao i zemljopis, znao savršeno«, reminiscirala je Pilić.

Sunčana i Sever

Početkom prošlog desetljeća Gradsko kazalište Sisak produciralo je i predstavu »Sunčana i Sever« koja polazi od »Knjige o Sunčani i Severu« kojom su Lidija Dujić i Ludwig Bauer poetski rekonstruirali književni i emotivni dijalog Sunčane Škrinjarić i Josipa Severa. »Sisak je to objavio 2010. jer su željeli ponovo vratiti Severa kao činjenicu koja je vezana uz njihov grad. Godine 2013., u režiji Jasmina Novljakovića, nastala je i kazališna predstava s Igorom Golubom i Kristinom Krepela u glavnim ulogama. Predstava još uvijek igra povremeno i to me raduje. Ta priča nekako živi i puno ljudi za nju zna. Sever mi je, još uvijek, kao pjesnik neprohodan i hermetičan, ali – zašto bi bio prohodan?«, pita se sveučilišna profesorica, urednica i književnica Dujić koja je potom i pročitala Severovo kratko pismo iz listopada 1987. godine.

Bauer je istaknuo kako je Sever, za hrvatsku rusistiku svojim prijevodima napravio veliku stvar. »Vrlo je rano apsorbirao pjesničku riječ i naučio ruski jezik. Dijelili smo studentsku sobu, pa sam imao priliku iz prve ruke čuti njegove prve stihove na ruskom jeziku koje je pisao u Moskvi. Ni sam nije bio siguran koliko je to dobro; a ja sam bio oduševljen, i Rusi su bili oduševljeni. Kasnije smo te stihove u Zagrebu i ukoričili. On je bio posljednji istinski boem hrvatske književnosti, osoba koju se moglo posvuda sresti, posebice za šankom te je uvijek bio spreman na još jednu travaricu, na razgovor i duhovitost. Predstavljao je ideološki i poetski prevrat vremena u kojem smo živjeli«, zaključio je Bauer zahvalivši se pritom Matoviću što živim drži uspomenu na ovog velikog hrvatskog pjesnika i na njegove stihove, od kojih svi ponajviše pamtimo one: »Tu ne puši se hašiš, krv se puši«…