Legendarni jazz glazbenik i vođa sastava, jedan od najutjecajnijih jazz bubnjara, Roy Owen Haynes, preminuo je 20. studenoga u okrugu Nassau, N.Y., na južnoj obali Long Islanda, u 100. godini. Bio je jedan od posljednjih živućih inovatora jazza, jedan od onih koji su svirali u 1940-ima. Kao fleksibilan bubnjar, tijekom karijere duge više od 80 godina surađivao je s vodećim glazbenicima raznih razdoblja jazza i svirao je u raznim podžanrovima tog stila: swingu, bebopu, fusionu i avangardnom jazzu. Tijekom cijele karijere plijenio je pažnju sjajnim smislom za dinamiku i ritam. Bio je među najviše snimanim bubnjarima u jazzu.

Lonci i tave

Haynes je često bio proglašavan najboljim jazz bubnjarom. S McCoyem Tynerom, Pharoahom Sandersom i Davidom Murrayom dobio je nagradu Grammy u kategoriji najboljeg instrumentalnog jazz albuma, za album »Blues for Coltrane«. Godine 1988. Haynes je dobio priznanje Living National Treasures of Jazz u The Museum of American Historis Hall of Nations. Godine 1991. počasni mu je doktorat dodijelio Berklee College of Music, a 2004. New England Conservatory of Music. Godine 1993. Univesity of Pittsburgh ga je uvrstio u Hall of Fame Međunarodne jazz akademije, 1994. je dobio nagradu Danish Jazzpar, a 1966. primio je prestižno priznanje French Chevalier des l’Ordres Artes et des Lettres. Godine 1999. uvršten je u kuću slavnih časopisa Modern Drummer, a 2004. u Hall of Fame uglednog časopisa Down Beat. Udruga jazz novinara 2006. uručila mu je Nagradu za životno djelo.

Haynes je od 1950-ih vodio vlastite skupine s kojima je snimio više od trideset albuma, od kojih su neki bili proglašavani najboljim jazz albumima godine. Jedna od tih skupina je Hip Ensemble koju je povremeno vodio tijekom nekoliko posljednjih desetljeća. Na snimanjima njegovih albuma sudjelovali su slavni džezisti, između ostalih George Adams, Booker Ervin, Blue Mitchell, Dave Holland, John Patitucci, Danilo Perez, Kenny Garrett, Roy Hargrove, Bobby Hutcherson, Ron Carter, Tommy Flanagan, David Sanchez, David Kikoski i Donald Harrison. U posljednjih šezdeset godina objavljivao je za najpoznatije izdavačke tvrtke: EmArcy, Swing, New Jazz, Impulse!, Pacific Jazz, Mainstream, Galaxy, Dreyfus Jazz, Evidence i Storyville.

Roy Haynes rođen je 1925. u Bostonu u američkoj saveznoj državi Massachusetts. Odrastao je u glazbeničkoj obitelji. Njegov je otac svirao orgulje u crkvi. Tu je tradiciju nastavio i Roy Haynes. Naime, njegov sin Graham Haynes je poznati trubač i kornetist, a i ostala djeca i unučad su glazbenici. Primjerice, njegov sin Craig Holiday Haynes i unuk Marcus Gilmore su bubnjari. U obiteljskom je okružju u ranoj mladosti strekao afinitet prema jazzu. »Kao dijete u obiteljskom sam krugu slušao glazbu preko radija i dopadalo mi se ono što bih čuo«, prisjetio se u jednom od naših razgovora. »Bili su to Count Basie, Duke Ellington i Artie Shaw.«

U to doba postao je fasciniran bubnjevima i shvatio je da je rođeni bubnjar. »Još kao jako mlad želio sam svirati bubnjeve«, tvrdi. »Moj je stariji brat imao bubnjarske palice koje sam mu oteo. Od kad sam ih uzeo u ruke, više ih nisam ispuštao. Budući da tada nisam imao bubnjeve, lupao sam po svemu što mi je došlo pod ruku: loncima, tavama i drugom posuđu. Tada sam imao sedam ili osam godina. Postupno sam, dio po dio, kompletirao set bubnjeva. Kad sam počeo svirati, svaki bih tjedan od zarade kupio jedan dio kompleta. S trinaest godina kompletirao sam svoju prvu bateriju bubnjeva. Do danas sam skupio osamdeset i četiri elementa baterije. Sada ih dobivam besplatno i imam mnogobrojne komplete.«

Specijalna dostava

Kao samouki bubnjar Haynes je amaterski počeo svirati kao šesnaestogodišnjak, a profesionalno sredinom četrdesetih kada je kao dvadesetogodišnjak doselio u New York gdje je uskoro počeo svirati u orkestru Luisa Russella koji je imao angažman u čuvenoj plesnoj dvorani Savoy Ballroomu. U ranom razdoblju uzori su mu bili Jo Jones, Sid Catlett i Chick Webb. »Slušao sam orkestre, posebice bubnjare koji su svirali u njima«, govori. »Kao jako mlad kupio sam ploču Chicka Webba. Potom sam slušao orkestar Counta Basieja i tada čuo Joa Jonesa koji je odlično svirao činele i hi-hat, a izvrsno je ovladao i metlicama. Bio je jednostavno velik bubnjar. Volim ono što je svirao i kako je svirao. Upoznao sam ga kao srednjoškolac. U bostonskom sam kazalištu početkom 1940-ih slušao orkestar Counta Basieja, s Jonesom. Svojim načinom sviranja Sid Catlett me je podsjetio na Jonesa, ali imao je puno više trikova koje je izvodio. Svirao je izrazito zamršeno. Odlično je swingao, a meni se sviđaju bubnjari koji znaju swingati. Nije nužno da cijelo vrijeme sviraju sola, ali u njihovoj svirci trebam čuti osjećaj i puls. To su moji korijeni. Zbog toga sam se divio Jonesu i Catlettu. Cozya Colea sam volio zbog njegovih sola, ali on nije imao swing Jonesa ili Catletta. Volio sam i Sonyja Greera, koji je svirao s Dukeom Ellingtonom. Bio je drukčiji. Ipak, najviše sam se divio Jonesu. Kada sam bio jako mlad, rekli su mi da sam nalik njemu, što mi je laskalo.«

Danas, zapravo već desetljećima, drugi bubnjari na sličan način proučavaju njegov bubnjarski stil. »Zbog toga se osjećam jako dobro«, kaže. »Govore mi da mnogi bubnjari oponašaju moj stil, a ja nisam bio svjestan toga da imam jedinstven stil. Slušam mnoge bubnjare. Po načinu na koji sviraju ponekad mogu reći jesu li me slušali ili nisu.«

Za njegovu je karijeru važno bilo preseljenje u New York 1940-ih. »Znao sam da se u New Yorku nalaze mnogi veliki glazbenici«, objašnjava. »New York je brz, velik grad. Alt saksofonist Charlie Holmes, koji je surađivao i s Louisom Armstrongom, u ranim je 1940-tima boravio u New Londonu, u Connecticutu, gdje je bila smještena vojna zrakoplovna baza. U gradu su imali noćne lokale u koje su vojnici izlazili s djevojkama i sve ostalo što ide uz to. Tako je radio i klub u kojem je Holmes svirao. Saznao je gdje živim i pozvao me da se pridružim sastavu s kojim je svirao u tom klubu. Tamo sam svirao veći dio zime te godine, početkom 1940-ih. Holmes je poznavao Louisa Russella, pijanista i vođu orkestra koji je krajem 1920-ih i početkom 1930-ih svirao s Kingom Oliverom. Russell mu je rekao da treba bubnjara. Tako me Holmes preporučio Russellu koji je specijalnom dostavom poslao pismo bostonskom sindikatu glazbenika jer nije znao gdje živim, a tada još nisam imao telefon. Odgovorio sam mu, također specijalnom dostavom, da sam zainteresiran za ponudu i da ću se rado pridružiti njegovu bandu. Russell mi je poslao kartu za vlak u jednom smjeru kako bih iz Bostona došao u New York. U rujnu 1945. pridružio sam se Russellovu big bandu koji je nastupao u harlemskom Savoy Ballroomu. To je bio moj prvi angažman u New Yorku i ujedno prvi odlazak iz roditeljskog doma. Tada je započeo moj put svjetskog glazbenika. Kao mladić napustio sam Boston i od tada živim u New Yorku.«

Impuls koji ne jenja

Haynes je ostvario suradnje s kultnim džezistima. U drugoj polovici 1950-ih bio je član prateće skupine Sarah Vaughan. Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih svirao je s Theloniousom Monkom, u prvoj polovici 1960-ih sa Stanom Getzom i povremeno s Johnom Coltraneom, a u drugoj s Garyjem Burtonom. Svirao je i s drugim velikanima jazza: Dizzyjem Gillespiejem, Milesom Davisom, Lenniem Tristanom, Sonnyjem Rollinsom, Jackiem McLeanom, Gerryjem Mulliganom, Artom Pepperom, Charliejem Hadenom, Branfordom Marsalisom i Ellom Fitzgerald, ali i poznatim glazbenicima i skupinama drugih žanrova, primjerice s Patom Methenyjem i Allman Brothers Bandom. Jedan od njegovih suradnika bio je i trubač i pjevač Louis Armstrong. »Bio sam na pravom mjestu u pravo vrijeme«, tvrdi. »Kad je Armstrong tražio bubnjara, jer je njegov tada bio bolestan, pozvao je mene. Putovali smo autobusom iz New Yorka prema jugu, gdje smo u raznim gradovima američkog juga svirali na plesnjacima. Bilo je uzbudljivo svirati s Armstrongom, glazbenikom kojem sam se oduvijek divio. Kad bi sa svojim ansamblom dolazio u Boston, svirali su u klubu. Svake večeri taj bi nastup imao radioprijenos u deset navečer. Do dugo u noć ostajao sam budan uz radio kako bih ga slušao. Uživao sam u njegovoj izvedbi skladbe ‘When It’s Sleepy Time Down South’. Volio sam ga slušati kako pjeva. Osim što je svirao odlična trubačka sola, u toj skladbi pjeva (pjeva: When It’s Sleepy Time Down South…, op.p.). Ako ne bi otpjevao tu moju omiljenu skladbu, bio bih razočaran. To bi me svaki put uzdrmalo.«

Jednako važne suradnje ostvario je s pjevačicama. Zapravo svirao je s trima najvećim pjevačicama svih vremena: Billie Holiday, Ellom Fitzgerald i Sarah Vaughan. »Moj stariji brat Douglas, isti onaj koji je imao bubnjarske palice, posjedovao je sve ploče Billie Holiday, pa sam ih slušao u najranijoj mladosti«, sjeća se. »Bio sam impresioniran njome. Neizmjerno sam joj se divio i neprestano slušao njezine ploče. Kad sam krajem 1950-ih dobio priliku s njom nastupiti, osjećao sam ogromno uzbuđenje. Svirao sam s njom na njezinom posljednjem klupskom nastupu, prije nego je preminula. S nama je bio i pijanist Mal Waldron. Obožavao sam je. Bilo je sjajno iskustvo svirati s njom, kao i s Ellom Fitzgerald i Sarah Vaughan.«

Također važna suradnja bila je ona što ju je ostvario s tenor saksofonistom Lesterom Youngom koji mu je nadjenuo nadimak Royal of Haynes. »Umjesto da je rekao samo Roy, Young je jednom rekao Royal«, sjeća se. »Bio je poznat po izmišljanju nadimaka. On je taj koji je Billie Holiday nazvao Lady Day, a Harryja Edisona Sweets. Younga smo zvali Prez. S Youngom sam svirao u Savoy Ballroomu, u istoj dvorani u kojoj sam se pridružio Russellu. Bilo je uzbudljivo. Surađivali smo dvije godine, sve dok nas nije ostavio otišavši s ansamblom Norman Granz Jazz at Philharmonic. Tada sam u njujorškoj 52. ulici počeo svirati s Kaiom Windingom i potom se pridružio Milesu Davisu, koji je napustio Charlieja Parkera i osnovao svoj sastav. Bilo je to 1949. Nakon toga pridružio sam se Charlieju Parkeru. Svi su oni bili na neki način povezani – od big bandova do Lestera Younga, od Younga do Davisa, od Davisa do Parkera, od Parkera… Impuls ne jenja, priča se nastavlja, ide dalje, još uvijek sviram. Vodim vlastite skupine, što je jako uzbudljivo.«

Sjajno razdoblje

Haynes, poznat i pod nadimkom Snap Crackle, kao bubnjar je sudjelovao u nastajanju bebopa svirajući u jazz klubovima njujorške pedeset i druge ulice, primjerice u Minton’s Playhouseu. »Još kao tinejdžer slušao sam Charlieja Parkera s Jayom McShannom«, govori. »Već sam tada shvaćao da se zbiva nešto novo, i prije nego što se riječ bebop počela rabiti. Počeo sam slušati ploče Dizzyja Gillespieja, na samim počecima bebopa. To je bilo moje prvo iskustvo slušanja bebopa. Dio tog pokreta postao sam sredinom 1940-ih, kad sam redovito slušao bebop u 52. ulici. Bilo je to jako uzbudljivo i novo, s čime sam želio da me dovode u vezu. Mogao sam to razumjeti kao što današnji mladi ljudi mogu razumjeti hip-hop i biti dijelom toga pristupa. To sam osjećao i u to sam vjerovao. Bio sam dio toga. Bilo je uzbudljivo biti dijelom potpuno novoga glazbenog koncepta. Na koncu sam se 1949. pridružio Parkeru. Imao sam sreću da me pozvao da se priključim njegovoj grupi, u kojoj sam zamijenio Maxa Roacha. To se dogodilo zato jer sam već tada dobro svirao. Bio sam prihvaćen u tome novome glazbenom svijetu. Bio sam ‘cool’, faca. Parker je bio velik i divan čovjek, sjajan glazbenik. Genij! Ugledao sam se u njega kao velikog vođu sastava.«

Jedan od najvećih umjetnika u povijesti jazza, Parker je izjavio da mu je Haynes najdraži bubnjar. »Nikada ga nisam pitao zašto je to rekao«, kaže. »Nikad to nije rekao meni, ali je priopćio trubaču Redu Rodneyu, koji je to izjavio tijekom jednoga radijskog intervjua. I Parkerova supruga Chan rekla mi je da je Parker izjavljivao da sam mu najdraži bubnjar.«

Kao velikanov suradnik, Haynes je iz prve ruke mogao govoriti o filmu »Bird« Clinta Eastwooda, koji donosi priču o Charlieju Parkeru, posebice kad je riječ o vjerodostojnosti podataka. »Film ‘Bird’, to je bilo davno«, prisjetio se. »Nisam bio impresioniran. Pa to je Hollywood, čovječe! Bilo mi je drago što su snimili film o njemu, ali bilo je dosta gluposti.«

Svirao je i s pijanistom Budom Powellom, još jednim od pokretača bebopa, zapravo jednim od ključnih. »Iako je Powell nesumnjivo imao zdravstvenih teškoća, riječ je o još jednom izuzetnom geniju«, tvrdi. »Bili smo vršnjaci i dobri partneri u glazbi. Često smo zajedno svirali, jamali u Minton’s Playhouseu u Harlemu, u New Yorku. Bilo je to krajem 1940-ih, u sjajnom razdoblju, kada je Powell bio dobra zdravlja. S njim sam snimao 1949. S nama su tada svirali Fats Navarro, Tommy Potter i Sonny Rollins. To je bilo prvo Rollinsovo snimanje za ploču. Poslije, u 1950-ima, kad je bio bolestan, za njega se sve promijenilo. Nedostaju mi ljudi poput Powella.«

Najznačajnija ploča

Haynes je jednako uspješan bio i u 1960-ima, u razdoblju kad se jazz mijenjao i razvijao u smjeru slobodne improvizacije. I u tom kontekstu svirao je s inovatorima i dao doprinos njihovim kreativnim ostvarenjima. Među njima su tenor i sopran saksofonist John Coltrane i alt saksofonist, bas klarinetist i flautist Eric Dolphy. »Za mene je to bilo ludo doba«, rekao je. »Ne samo s Johnom Coltraneom, 1960-ih je općenito bilo ludo. Slušali smo Beatlese, drukčije smo se odijevali, nosili smo duge kose. U to doba svirali smo avangardnu glazbu. Bebop razdoblje za me nije bilo ludo. Bilo je to prirodno. Prirodan način sviranja. Dolphyja sam poznavao još iz doba kada je pokušavao svirati poput Parkera. Kad je došao u New York, promijenio se i počeo svirati novu glazbu, što se može čuti na njegovim pločama ‘Outward Bound’, ‘Far Cry’ i ‘Out There’, na čijim sam snimanjima sudjelovao. Bio je drukčiji, tragao je za novim izazovima, kao i Coltrane. Nastupali smo u Minton’s Playhouseu, kada je Dolphy svirao u mome sastavu, zajedno s Reggiem Workmanom i Jakijem Byardom, a Coltrane je, kad bi završio sa svirkom u Village Vangardu, dolazio u Minton’s, sjedio u kutu i slušao nas. Svake je večeri dolazio slušati Dolphyja. Prije nego sam postao svjestan što se zbiva, Coltrane je angažirao Dolphyja i Workmana. Godine 1963. s njim sam snimio ploču ‘Live at Newport’, s osamnaestominutnom inačicom skladbe ‘My Favorite Things’. To je danas klasik. Upravo je ta inačica te skladbe ljudima postala jednom od najomiljenijih. Diljem svijeta ljudi me podsjećaju na to.«

Poput Coltranea, koji je tada snimao za Impulse!, i Haynes je svoj kultni album »Out of the Afternoon« objavio za istu diskografsku tvrtku. Na tom je snimanju surađivao s multiinstrumentalistom Rahsaanom Rolandom Kirkom, koji je u to doba ostvario svoja najkreativnija postignuća. »Kirk je bio izuzetno zanimljiva osoba«, sjeća se. »Ostvarili smo lijepu suradnju. To je ujedno moja najznačajnija ploča, prva zahvaljujući kojoj sam počeo dobivati tantijeme. Također je važna jer smo na njoj snimili i tri moje skladbe (‘Raoul’, ‘Snap Crakle’ i ‘Long Wharf’, op.p.).«

Kasnije je njegov istomišljenik i sjajan suradnik bio pijanist i skladatelj Chick Corea, i to u raznim razdobljima njegove karijere. »Dobro smo se glazbeno razumjeli, jer Corea je glasovir svirao udaraljkaškim pristupom, kao da svira bubnjeve«, objašnjava. »Razumio je moj koncept. Odlično je svirati s glazbenicima koji razumiju tvoj pristup. Neki glazbenici sviraju zajedno, ali među njima ne postoji razumijevanje. S Coreom je uvijek postojala glazbena konverzacija koja je stvarala dobar osjećaj.«

Gledati unaprijed

Dakle, svestran i kompetentan, Haynes se prilagođavao suradnicima raznih stilova, uz njega su zvučali bolje i uvjerljivije. »Posjedujem dobar osjećaj za puls, koji je potreban da biste mogli pratiti soliste«, tvrdi. »Slušam što svira glazbenik s kojim surađujem i nastojim ne poduzimati ono što bi moglo omesti ili prekinuti njegov koncept ili ‘rukopis’. Pretpostavljam da većina bubnjara sluša suradnike, ali ponekad dobijete bubnjara koji počne svirati ono što je svirao sa zadnjom osobom s kojom je surađivao, ne shvaćajući da mora razumjeti koncept osobe s kojom u tom trenutku svira. Zato bubnjari uvijek moraju pozorno slušati. Još uvijek slušam glazbenike s kojima sviram, pa bili to i članovi mog banda. Svi bubnjari nemaju taj osjećaj. Jedan sam od rijetkih bubnjara koji su svirali s raznim glazbenicima. Dakle, mogao sam osjetiti, čuti, imao sam dobar koncept i još uvijek ga imam. Kako su govorili ‘stari’ – sve sam ih vidio, dolazili su i odlazili. Gledao sam ljude koji su preko noći postajali slavni i potom više nikada niste čuli za njih. Ali ja sam uspio svirati, nastavljao sam svirati, svirati i svirati. To me čini izuzetnom osobom koja svira glazbu bez obzira u kojem stilu. Danas je sve više kategorizirano u odnosu na nekoć, ali ja sam srećković koji ima godine i sposobnost da sluša i da se uklopi u različite vrste glazbe. Sjećam se mnogih dobrih događaja iz starih vremena. Analiziram li iz pozicije današnjeg dana, bilo je sjajno iskustvo svirati sa svim tim velikim umjetnicima, ali sad je drugo doba. Mladi glazbenici pokušavaju svirati djela koja su ti veliki umjetnici stvorili u onim danima, tako da se sjećanja obnavljaju, ali moram gledati unaprijed. Dok sviram s grupom na pozornici nastojim istražiti različita područja. Ponekad nakratko bacim pogled unatrag, ali ne želim ostati na tome.«

Zato, ali i zbog više sile, u svoj je sastav, simboličnog naziva Fountain Of Youth Quartet, uključivao mlade glazbenike. Njima je prenosio svoje znanje i iskustvo, a od njih je crpio svježu energiju i nove zamisli. »Ne mogu svirati sa svojim vršnjacima jer je većina njih već pokojna«, objašnjava. »Ne planiram unaprijed koga ću pozvati u band. To se jednostavno dogodi. Nije mi važno koliko godina imaju i koje su boje kože. Slušam kako sviraju. Ne procjenjujem očima, nego ušima. Kad smo na pozornici, svi smo kao vršnjaci. Važno je da kreiramo dobru glazbu, a za to trebam odabrati dobre glazbenike.«