Ateisti napokon mogu odahnuti. Bog mu ipak nije pomogao. Nije mu pomogao ni u kandidaturi za premijera i predsjednika, pa nije ni čudo da ga je igonirao u utrci za zagrebačkoga gradonačelnika. Ima nešto i u biračima.

Uostalom, koji bi bog bio toliko lud da podrži kandidata čiji je član njegove sljedbe s tregerima Hitlerjugenda denuncirao svoje oponente kao »teoretičare lezbijskog sindikalizma«, štogod to značilo. Jer, Zagreb je napokon prodisao u nekim novim glazbenim ritmovima, miljama udaljenim od sveprisutnih tambura. Iako Tomaševiću neće biti lako isušiti svu tu klijentelističku kloaku koju je iza sebe ostavio njegov prethodnik BDM. Ne, nije riječ o Blaženoj Djevici Mariji koju Škoro toliko obožava, već o Blaženom Dobrotvoru Milanu kojeg je također obožavao. Odahnula je i zagrebačka kultura, jer njena pročelnica neće biti baštinska konzerva Ana Lederer, već bismo na tom mjestu voljeli vidjeti Uršu Raukar-Gamulin.

Zagreb je naš

Naravno, Možemo! priziva neke slične slogane poput španjolskog »Podemos!«, kojem je Tomašević puno bliži nego Obaminu sloganu »Yes We Can« (Tomašević & Co. radije bi se tijekom legendarnog snježnog prosvjeda u Varšavskoj ugrijali u vunenim rukavicama Bernieja Sandersa). Iako je dio medija pogrešno stavljao novog zagrebačkog gradonačelnika u isti koš s rimskom gradonačelnicom Virginiom Raggi, koja pripada Pokretu 5 zvjezdica. Ako Možemo! doista priziva recentne izdanke talijanske ljevice, onda je njegova muza definitivno genijalna Elly Schlein, a ne Raggi. Iako njegova dobra vila ostaje gradonačelnica Barcelone Ada Colau. Uostalom, autor ovog teksta ujedno je i autor teksta »Politička promjena je ipak moguća« objavljenog 2017. na stranicama ovog istog priloga. U tom tekstu referirao sam se na aktivistički doks Fernanda Leona de Aranoe »Politica, manual de insturcciones« (»Politika, priručnik za upotrebu«) koji sam kao dugogodišnji kurator filmskog programa Subversive Film Festivala uvrstio u njegovu dokumentarnu selekciju.

U tom tekstu napisao sam da »čak i kad bismo pronašli nekakve relevantne pandane Podemosu u političkoj platformi Zagreb je naš, teško da bi ona doživjela na lokalnim izborima onakav uspjeh kakav se dogodio njegovim španjolskim drugovima, iako bismo to od srca željeli«. Ali očito sam se prevario. Kao što je i četiri godine nakon burnih zbivanja na maridskom trgu Puerta del Sol, pokret 15 M iznjedrio Podemos, koji je 2015. ušao u španjolski parlament kao treća najjača stranka. Tada je Aranoa dobio dozvolu neograničena ulaska u njegovu madridsku centralu, provirujući pulsirajućom kamerom u njene odaje od samih početaka do danas, prateći plenume na kojima su njeni lideri Pablo Iglesias i Inigo Errejon s izgledom yuppie pubertetlije, mobilizirali u roku od jedne godine novo biračko tijelo »indignadosa«, svjesni da se tadašnji politički sistem ne obraća njima, već ih tretira kao potrošnu robu u rukama premijera Rajoya (čitaj: Plenkovića), koji je bio i ostao tek obični »batler EU moćnika«.

Galvanizirati nezadovoljstvo ulice da bi se stvorili novi oblici političke participacije. Jer, poput Škorine sljedbe koja je optuživala Tomaševića da je Sorošev plaćenik, tako je i Iglesias tretiran kao dežurna babaroga, koja prima novce od iranskog režima, surađuje s baskijskom ETA-om i pokušava u Španjolsku uvesti ideologiju nove južnoameričke ljevice na čijim je plenumima često gostovao kao govornik. Iako se Iglesias tješi slušajući na mobitelu song »Always Look on a Bright Side of Life« od Monty Python škvadre. Jer, poput Možemo! tako je i Podemos! obasjao skupštinske/parlamentarne bezlične klupe duginim bojama. Kao što Aranoa pokazuje Carolinu Blancu kako u parlament ulazi s bebom u naručju, kao što ju je vodila na plenume Podemosa, dok njen kolega preuzima ulogu bejbisitera tijekom njena obraćanja. Kao što i trijumfalni zagrljaj Iglesiasa i njegove majke, priziva trijumfalni zagrljaj Tomaševića, njegovih roditelja i supruge u izbornoj noći.

Vrata sunca

Zato ima neke proklete simbolike u sceni u kojoj Blanca navodi kako su mainstream mediji toliko fokusirani na ankete i kalkulacije o pobjedniku, samo da bi pažnju birača odvratili od onog što izborni kandidati doista govore i nude. Iako meteorski uspon programa Možemo! priziva i sugestivni doks buntovnog antikonformista Sylvaina Georgea »Vers Madrid – Burning Bright« (»Put Madrida – Svijetli plam«), uvršten u dokumentarnu selekciju Subversive Film Festivala četiri godine ranije. Film je to koji bilježi kaos, sreću, frustracije, parole, radikalizacije, golotinju i očaj svih onih koji su se te mitske 2011. zatekli na madridskom trgu Puerta del Sol. Iako George više voli biti direktni svjedok te stvarnosti, ali i artikulirati jasan stav prema politici koju je ta stvarnost kreirala. Jer, to je komad u kojem se prošlost i budućnost susreću u sadašnjosti.

Zato je George često naglašavao kako ne voli opisivati madridske događaje kao »movement« (pokret), već kao »event« (događaj). Kao što za slogan njihove borbe odbacuje Hesselov »Indignez vous!«, već više preferira motto »Vi nas ne predstavljate!«. Približiti estetikom otpora sliku stvarnosti. Zato ima neke proklete simbolike da se godinu dana ranije održao mitski prosvjed »Ne damo Varšavsku«, kad se više tisuća Zagrepčana opiralo gradnji privatne garaže i trgovačkog rugla zvanog Cvjetni, dok se idejni začetnik tog istog rugla Tomislav Horvatinčić u studiju režimskog HTV-a paralelno ukazao u Hermesovim čizmama, izjavivši da ih je obuo da bi u njima mogao očistiti snijeg pred svojom vilom.

Tada nam je Škoro u toplini svog doma poručio da mu ne diramo ravnicu. Sve ostalo je povijest.