Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske objavilo je video razgovor s Igorom Zidićem. Razgovor s ovim cijenjenim hrvatskim pojvesničarem umjetnosti snimljen je u njegovom domu u Zagrebu.

Povjesničar umjetnosti Igor Zidić (Split, 1939.) prisutan je u hrvatskoj kulturi i umjetnosti šest desetljeća. Njegova se djelatnost može bez ikakva sustezanja odrediti kao stožerna i nezaobilazna u svim navedenim dionicama.

Ipak, kao povjesničar umjetnosti i likovni kritičar ostavio je najdublji trag i izvršio najveći utjecaj kako na umjetnike o kojima je pisao i čija je odabrana djela na nezaboravnim izložbama znalački izlagao, tako i na kolege i javnost koja je pomno pratila umjetnička zbivanja u Hrvatskoj.

Golem utjecaj ima i na kolekcionare: oni su u njemu prepoznali znalca i stručnjaka koji im može pomoći savjetima utječući često i na formiranje i profiliranje njihovih zbirki.

Kao ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu priredio je, nakon obnove, njezin stalni postav i na taj način odredio kanonska djela moderne i suvremene hrvatske umjetnosti u rasponu od klasicizma preko Vlaha Bukovca i Celestina Medovića do Ljube Babića, Ede Murtića, Iva Dulčića i suvremenih umjetnika.

Zidić se prvim tekstovima javio 1961. godine kao student povijesti umjetnosti i komparativne književnosti. Već su njegovi rani radovi pokazali da nije riječ samo o autoru koji živi s likovnom umjetnošću nego i o majstoru riječi — stilistu sposobnom izraziti slojevitost stvarnosti, njezinu vidljivost i njezinu duhovnost.

Među tim prvim radovima nije slučajno tekst o Antunu Gustavu Matošu kao likovnom kritičaru, Zidić je u njegovu rukopisu, u strukturi njegovih rečenica i oštroumnih zapažanja prepoznao prethodnika i učitelja.

Zidić je naime kao likovni kritičar ujedno i pjesnik koji asocijacijama i metaforama, usporedbama i prosudbama uvijek nadilazi pozitivističku analizu i činjenično nabrajanje.

Taj spoj likovnoga i književnog svojstven je cijeloj njegovoj generaciji koja se afirmirala u kasnim desetljećima 20. stoljeća i u kojoj je Zidić najdosljedniji i najutjecajniji predstavnik.

U autorovoj golemoj bibliografiji teško je izdvojiti najvažnija napisana djela i priređene izložbe. Ipak se u tom mnoštvu knjiga, osvrta, kritika, analiza i uvodnih tekstova mora istaknuti kako je upravo on najzaslužniji za prepoznavanje i valorizaciju Emanuela Vidovića.

Putem izložbi i kataloga uočio je i razjasnio ishodišta i osobine Vidovićeva slikarstva te prepoznao njegovu suvremenost i utjecaje na mlađu generaciju.

Na jednak način „aktualizirao“ je Vlaha Bukovca prepoznavši da je njegov opus temelj hrvatske moderne umjetnosti, koja se upravo preko njegovih slika iz periferne i provincijalne pozicije postupno otvarala prema suvremenim europskim likovnim zbivanjima.

Neke od svojih izložbi organizirao je i postavio u pojedinim značajnim europskim i svjetskim galerijama: u Beču (Albertina), u Trstu (Museo Revoltella), Milanu (Galleria Centro Culturale San Fedele), Seulu (Modern Art Museum), São Paulu (Museu de Arte Contemporânea), Buenos Airesu (Museo Nacional de Bellas Artes), Santiagu de Chille (Museo de Arte Contemporáneo), Madridu, Wiesbadenu, Pragu, Den Haagu i drugdje.

Bio je hrvatski izbornik na Venecijanskim bijenalima (1993. i 1995.), na bijenalima u Kairu (1994.), Istanbulu (1995.) i drugdje. Važnu ulogu ima i kao promotor mladih umjetnika, ne samo u kultnoj Galeriji Schira nego i drugdje — u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu i Širokom Brijegu.

Dugo godina priređivao je izložbe za Galeriju TDR (Adris) u Rovinju popraćene nadahnutim tekstovima o klasicima hrvatske umjetnosti kasnog 19. i 20. stoljeća.

U svom dugogodišnjem radu istaknuo se ne samo kao likovni kritičar, autor brojnih izložbi i scenarist za filmove nego i kao urednik izabranih tekstova Joze Kljakovića, Koste Angeli Radovanija, Josipa Vanište i Krune Prijatelja.

Pisao je, ne slučajno, i o Ljubi Karamanu i često citirao Ljubu Babića — jer je u obojici pronašao uporište i poticaj kada misli o sudbini hrvatske umjetnosti i „izvorno našeg“ likovnog izraza. Zidićeva bibliografija zapravo zrcali hrvatsku umjetnost i ukazuje na njegovu potpunu predanost našoj disciplini.

Njegovo djelovanje potvrđuje moć pisane riječi i odnjegovane estetike koju je gradio ne samo na hrvatskim autorima nego i na temeljitom poznavanju europske, u prvom redu francuske i talijanske likovne kritike i filozofske misli.

Kao izravni svjedok i sudionik zbivanja u hrvatskoj umjetnosti više od pola stoljeća, Zidić je najistaknutiji tumač ne samo likovnih fenomena nego i previranja u hrvatskom društvu od Hrvatskoga proljeća do nacionalne samostalnosti.

Zbog svega navedenog njegova je uloga u našoj struci amblematska i neusporedivo značajna. Svojim tekstovima, analizama i procjenama, sugestivnim javnim nastupima te priređenim izložbama, Igor Zidić postavio je mjeru u kojoj se prožima pjesnička riječ i temeljito poznavanje likovne umjetnosti u Hrvatskoj i Europi.

Igor Zidić dobitnik je Nagrade Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za životno djelo „Radovan Ivančević“ za 2021. godinu.