Proteklih dana srušena su stara željeznička skladišta na riječkoj Žabici. Na mjestu srušenih skladišta gradit će se novi autobusni kolodvor koji Riječani i Riječanke već desetljećima iščekuju.

Znalo se da će stara skladišta zbog toga biti sravnjena sa zemljom, ali su neke veće, konkretnije reakcije na tu činjenicu izostale. Barem u realnom svijetu.

Ali zato ovih dana stanovnici Rijeke na svojim Facebook stranicama objavljuju fotografije porušenih željezničkih skladišta, izražavajući ljutnju i žaljenje.

Neki su zgroženi spoznajom da im Rijeka koju su nekad poznavali i koja je bila dio njihova djetinjstva i mladosti nestaje pred očima. Je li se što moglo učiniti da se skladišta spase? Ili su ona zbog vrijedne investicije morala pasti i to – šaptom?

Kako čitamo na stranici Riječka baština, nekad su željeznički pravci bili nužni za ostvarivanje planova razvoja Rijeke u kontekstu trgovačke i putničke luke.

Rijeka je na taj način bila povezana s važnim carskim i europskim centrima Bečom i Budimpeštom, koji su u njoj vidjeli potencijal za realizaciju vlastitih poduzetničkih nastojanja.

Usporedno s izgradnjom željezničke pruge, na potezu od Trga Žabica do Brguda (današnji »3. maj«), podizala su se željeznička skladišta namijenjena prekrcaju i skladištenju robe.

Već do kraja 19. stoljeća bilo je sagrađeno tridesetak skladišta, otvorenog tipa i trajnih skladišta jasnih historicističkih stilskih obilježja.

Nakon Austro-ugarske nagodbe iz 1867., mađarski duh u Rijeci postaje sve naglašeniji, a nastojanja Budimpešte da od Rijeke stvori veliku izvoznu luku nalagala su da se značajna sredstva ulože u izgradnju željeznice.

Izgradnja željezničke pruge prema Karlovcu započinje 1869. i usprkos nizu problema, otvorena je u studenome 1873., čime se Rijeka priključuje mađarskome željezničkom sustavu.

Bilo je to napredno za ono vrijeme. Sada su, u ime napretka i modernizacije, odnosno izgradnje novog autobusnog kolodvora – suvremenog i Rijeci već odavno nužno potrebnog, kao žrtve pala nekadašnja željeznička skladišta.

Zbog toga će svoj novi dom morati pronaći i Muzej torpeda, oko čije se nove lokacije još uvijek lome koplja.

Važno je da Rijeka dobije novi autobusni kolodvor, primjeren 21. stoljeću, no ipak se nameće pitanje treba li baš sve staro porušiti? Stiže li nam zbog toga bolja i svjetlija budućnost? Čekaju li nas još neka nova rušenja?

Nedavno je u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, u organizaciji Novog lista, održana tribina o zaštiti i valorizaciji riječke arhitektonsko-urbanističke baštine.

Iznova je postavljeno pitanje što s Teatrom Fenice, što s Harterom, što s lansirnom rampom za torpeda i tako dalje. U međuvremenu, praktički preko noći, srušen je i stari Yacht Club u Opatiji, djelo arhitekta Eduarda Waltera Gellnera, kako bi na istom mjestu niknuo moderniji objekt.

Zašto se takve stvari događaju i kako je uopće moguće da se zbivaju? Tko je odgovoran – vlasnici, investitori, gradovi, županije, konzervatori?

Raspravama na ovu temu kao da nema kraja, a reakcija javnosti nekako izostaje. Čuju se tu i tamo neki glasovi pobune, no u pravilu su rijetki.

Kao da više nema onih koji su spremni leći ispred bagera koji tako olako ruše sve pred sobom. Ima li takva vrsta aktivizma više uopće smisla?

A još u srpnju prošle godine u Rijeci se snimao film »Napoli – New York«, koji režira Oscarom nagrađeni talijanski redatelj Gabriele Salvatores.

Dolazak filmske ekipe u Rijeku skrenuo je pažnju na povijesna skladišta na Žabici koja su za potrebe snimanja filma preobražena u Gino’s café, Pizzeriju Napoletanu, brijačnicu, poštanski ured…

Tako su zaboravljena i zapuštena skladišta u samom centru grada privremeno dobila neke nove, filmske uloge, a dio Riječana konstatirao je da zašto te filmske kulise ne bi ostale trajno, odnosno zašto ovaj dio grada ne bi zaživio novim sadržajima poput spomenutih – tada samo filmskih.

Riječ je bila, nažalost, samo o fiktivnom, ne i o stvarnom oživljavanju. A sada su ta stara željeznička skladišta nepovratno izgubljena, sačuvana jedino u memoriji onih koji ih pamte.