Ovih dana veliku buru podigao je jedan nos, ali nije Gogoljev »Nos«. Što se dogodilo i čiji je nos? Glumac Bradley Cooper, koji je napisao scenarij, režirao i glumi u filmu »Maestro«, postao je meta kritika nakon što je nedavno objavljen trailer za nadolazeći Netflixov film. Cooperov prikaz skladatelja »Priče sa zapadne strane« Leonarda Bernsteina izazvao je kritike zbog veličine njegova nosa.

Prvi trailer za »Maestra«, naime, prikazuje Coopera tako da bi mu nos izgledao veći, za što neki sugeriraju da se poigrava uvredljivim židovskim stereotipima. »Maestro« je uvršten i u službenu konkurenciju ovogodišnje venecijanske Mostre na čijim je stranicama najavljen kao veličanstvena i neustrašiva ljubavna priča koja prikazuje cjeloživotnu vezu između Leonarda Bernsteina i Felicije Montealegre Cohn Bernstein. »Ljubavno pismo životu i umjetnosti, ‘Maestro’ je u svojoj srži emocionalno epski prikaz obitelji i ljubavi«, stoji u opisu filma.

Kritičari smatraju da je odluka o nošenju lažnog nosa stereotipna i nazvali su je »Jewface« kao referencu na praksu poznatu kao »blackface« – riječ je o vrsti kazališne šminke koju koriste glumci i izvođači koji nisu crnci kako bi predstavili osobu crne boje kože. U Americi se »blackface« odavno smatra izrazom najgoreg rasizma i širenja uvredljivih stereotipa.

Ima i onih koji se pitaju trebaju li nežidovski glumci poput Coopera uopće glumiti Židove. No troje djece pokojnog Bernsteina navelo je da se potpuno slažu s Cooperovom odlukom da koristi šminku kako bi povećao svoju sličnost s njihovim ocem. »Istina je da je Leonard Bernstein imao lijep, velik nos«, napisali su Jamie, Alexander i Nina Bernstein na društvenim mrežama. »Sigurni smo da bi i našem tati to bilo u redu«, dodali su.

Za razliku od toga, britanska glumica i aktivistica Tracy-Ann Oberman kritizirala je Coopera na društvenim mrežama, napisavši:

»Ako Cooper treba nositi nosnu protezu, onda je to, za mene i mnoge druge, ekvivalent za »blackface« ili »yellowface«… Ukoliko Bradley Cooper ne može odigrati ulogu zahvaljujući vještini i moći same glume, onda mu nemojte dati ulogu – uzmite židovskog glumca.«

Spominjući Cooperovu izvedbu na pozornici 2014. kao Johna Merricka u »Čovjeku slonu«, Oberman je dodala: »Bradley Cooper je uspio glumiti Čovjeka slona bez ijedne proteze, pa bi onda trebao moći glumiti i Židova bez nje.« Inače, Tracy-Ann Oberman, koja je Židovka, trenutačno glumi židovski lik Shylocka u produkciji Shakespeareova »Mletačkog trgovca«.

Glavni televizijski kritičar Hollywood Reportera Daniel Fienberg nazvao je proteze u »Maestru« problematičnim kad su se pojavile fotografije sa seta u svibnju, a kasnije je opisao film kao »etničko kostimiranje«.

Kontroverza je uslijedila nakon prigovora na izbor Cilliana Murphyja za ulogu nuklearnog fizičara J. Roberta Oppenheimera – opet, nežidovskog glumca koji glumi značajnu židovsku figuru – u biografskom filmu redatelja Christophera Nolana, pri čemu je komičar David Baddiel takav odabir opisao kao »samozadovoljan« i prilog »brisanju Židova«.

Baddiel je također kritizirao izbor Helen Mirren za ulogu izraelske premijerke Golde Meir, pišući u Guardianu da je tijekom razdoblja ekstremnog intenziviranja progresivnog razgovora o predstavljanju i uključivanju i tome što jest, a što nije uvredljivo za manjine, jedna manjina – Židovi – rutinski zanemarivana.

U tekstu za BBC News Annabel Rackham navodi da se glumci često transformiraju za uloge, bilo da se radi o promjeni tijela, boje kose ili čak korištenju protetike. Britanska glumica Louisa Clein smatra da uloge Židova ne trebaju igrati isključivo židovski glumci, jer je posao glumaca da su sposobni transformirati se.

Međutim, Clein također drži da je najgora stvar gledati nežidovske glumce kako glume stereotip, a nakon rada u potpuno židovskom društvu glumaca na jednoj produkciji, kazala je da je neizgovoreni jezik zajedničkog iskustva manjine neprocjenjiv. Njezino je mišljenje i da su stereotipi ono što je opasno i hrani antisemitizam i u biti je to ono čega se svi bojimo.

Podsjetimo, Leonard Bernstein američki je dirigent, skladatelj, pijanist i glazbeni pedagog (Lawrence, Massachusetts, 25. kolovoza 1918. – New York, 14. listopada 1990.). Nakon studija dirigiranja kod Fritza Reinera na Curtis Institute of Music u Philadelphiji, postao je učenikom Sergea Koussevitzkog u Tanglewoodu. Zamijenivši 1943. indisponiranog Brunu Waltera, stekao je ubrzo ugled jednog od najboljih američkih dirigenata.

Bio je glazbenim upraviteljem Njujorške filharmonije (1958. – 1969.) i prvi Amerikanac na čelu jednoga važnijeg američkog orkestra. Zalagao se za izvođenje djela G. Mahlera. Najvažnija su mu djela tri simfonije (1944., 1949., 1963.), »Chichester Psalms« (1965.), »Misa« (1971.) te brodvejski mjuzikli »Candide« (1956.) i »Priča sa zapadne strane« (»West Side Story«, 1957.).

Njegov skladateljski stil odaje utjecaje jazza, G. Gershwina i A. Coplanda. Bernsteinova televizijska serija »Koncerti za mladež« (»Young People’s Concerts«) glazbeno je odgojila tijekom 1960-ih cijeli naraštaj američke publike.

I dok kolektivno sjećanje na Bernsteina kao izvođača i učitelja pomalo blijedi, ono što čini trajni dio njegove ostavštine jesu njegove skladbe. Iako nije bio plodan skladatelj, kao istinski glazbeni poliglot pisao je u svim zamislivim glazbenim stilovima, od tekovina zapadnoeuropske klasične glazbe do jazza, židovskog idioma, poslijeratne avangarde,

»amerikanizama« po uzoru na Coplanda i Thompsona, latino ritmova, blue notes i brodvejskih songova. Efektnost kojom je uključivao »ulične« elemente u koncertnu glazbu usporediva je s Gershwinovim uvođenjem jazza u klasične forme. Kako je navedeno u programskoj knjižici u povodu stote obljetnice rođenja Leonarda Bernsteina i izvođenja njegove »Mise« u sklopu Lisinskog subotom, sve to povezivao je sveprisutnom teatralnošću; i sam je svoje simfonije i koncertne skladbe smatrao »kazališnim djelima« u kojima je komunikacija s publikom najvažnija, a upravo su njegovi najveći uspjesi bili vezani za kazalište – »Wonderful Town«, »Candide«… S »Pričom sa zapadne strane« nakon uspjeha na Broadwayju 1957., a osobito nakon filma 1961., postaje istinski spomenik američke kulture.

Istovremeno, Bernstein je neumorno progovarao o aktualnim društveno-političkim temama, pokazujući se kao gorljivi aktivist – kritičar vladajućeg establišmenta, crkvenih institucija i mainstream kulture. U prve dvije simfonije (»Jeremiah« i »The Age of Anxiety«) bavi se svojim viđenjem suvremene krize vjere, a u trećoj, naslovljenoj »Kaddish«, koncipiranoj više kao oratorij, obraća se izravno Bogu, kritizirajući nedostatak brige vladajućih za probleme puka i dopuštanje pošasti, kao što je proizvodnja nuklearnog oružja.

Bilo je to do tada njegovo najkontroverznije i najosobnije djelo, a posvetio ga je Johnu F. Kennedyju, američkom predsjedniku ubijenom 22. studenoga 1963., samo nekoliko tjedana prije praizvedbe simfonije.

»Zanimanje za politička pitanja pratilo je cijelu Bernsteinovu karijeru; svoje je ime povezao s brojnim lijevo orijentiranim skupinama, što je navelo FBI da tijekom više desetljeća prikupi o njemu opsežan dosje.

Sumnje u lojalnost, uz osudu njegove homoseksualnosti, uzrokovale su mu teškoće pri obnavljanju putovnice 1953., zbog čega je patila i njegova karijera, no nakon što je postao glazbeni ravnatelj Njujorške filharmonije 1958., ponovo je bio u milosti vlasti.

Pod povećalom je bio i godinama poslije, zbog priredbe koju su on i njegova supruga organizirali 1970. radi prikupljanja sredstava za pravnu bitku članova Crnih pantera, stranke za borbu za prava crnaca u SAD-u. No tada su već njegova slava i važnost za kulturu SAD-a bili toliki da ga to nije pretjerano ugrozilo.

Ipak, vlast mu nije pokazala naklonost prigodom premijere ‘Mise’ 1971. godine, djela koje je od njega naručila Kennedyjeva udovica Jacqueline za svečanost otvaranja novoizgrađenog Centra Kennedy za izvedbene umjetnosti u Washingtonu 8. rujna iste godine.

FBI je upozorio Bijelu kuću da ‘Misa’ sadrži ‘kodirane antiratne poruke’ te da je osmišljena kako bi posramila vladu SAD-a. Predsjednik Nixon stoga nije nazočio praizvedbi, uz ispriku da bi to trebala biti večer gđe Kennedy«, čitamo u spomenutoj programskoj knjižici.