Pred koju godinu, još u vrijeme pandemije koronavirusa, pisali smo o tome kako se u Parizu njegovi tradicionalni bukinisti suočavaju s problemima. Riječ je o knjižarima antikvarima koji postoje više od 450 godina prodajući stare knjige na zelenim štandovima duž obala Seine, no u posljednjih nekoliko godina odande su ih otjerali štrajkovi »žutih prsluka«, a dokrajčio COVID-19, pa su svoja prodajna mjesta većinom zatvorili. Nezadovoljne ovakvim razvojem događaja pariške su gradske vlasti raspisale natječaj za nove bukiniste, ali su tada muku mučili s pronalaskom zainteresiranih kandidata.

Bukinisti, trgovci starim knjigama, dio su pariške baštine još od 16. stoljeća. U veljači 2019. UNESCO ih je uvrstio u francusku nematerijalnu kulturnu baštinu. Uveseljavaju turiste, ali i sve ljubitelje čitanja i knjiga. Jérôme Callais, koji je više od 30 godina predsjednik Udruge pariških bukinista, smatra da je problem i u porastu prodaje knjiga online: »Amazon, brojne internetske knjižare, ljudi neka djela mogu i ‘skinuti’ s interneta… Sve nam to šteti, ljudi manje čitaju i manje nam dolaze«, rekao je za Radio France.

»Postojimo već 450 godina i nećemo samo tako nestati! Bukinisti su za Pariz ono što su gondolijeri za Veneciju i jedno bez drugoga ne može se zamisliti«, istaknuto je tada.

Sad su se nad pariškim bukinistima nadvili novi crni oblaci. Ovih dana prodavači rabljenih knjiga u Parizu podigli su uzbunu jer bi privremeno zatvaranje njihovih štandova tijekom Olimpijskih igara moglo značiti kraj njihove profesije. Kako na portalu Philosophie Magazine piše Octave Larmagnac-Matheron, rizik od nestanka štandova knjižara uz Seinu tijekom Olimpijade izazvao je snažnu reakciju javnosti.

Ako se mjera predstavlja kao privremena nužna potreba za sigurnosti posjetitelja i stanovnika, oni kojih se najviše tiče strahuju da će ona zapravo osuditi budućnost ove ionako nesigurne profesije. »Rastavljanje ovih ‘kutija’ je logistička noćna mora. Mnogi od njih neće preživjeti«, nedavno je zavapio Pascal Corseaux, potpredsjednik Kulturne udruge pariških knjižara.

Peticije za potporu ovim vrlo osebujnim profesionalcima starih i rabljenih knjiga, svrstanim u nacionalni inventar nematerijalne kulturne baštine, bujaju gotovo posvuda na internetu. Ona najvažnija skupila je 170.000 potpisa: »U planu je potpuna demontaža ‘kutija’ koje su jedino zaposlenje i jedini izvor prihoda ovih knjižara na otvorenom, bez garancije da će se ponovo montirati i obnoviti… Teško je zamisliti obale Seine bez prodavača rabljenih knjiga; to je ravno uništavanju duše Pariza«, navodi se.

Neki od najeminentnijih intelektualaca prošlog stoljeća, ljubitelja Pariza, nedvojbeno bi također upotrijebili isti argument.

Njemački filozof, književnik i prevoditelj Walter Benjamin tako će u svojim »Urbanim pejzažima« reći kako su bukinisti dio identiteta Pariza: »Nijedan grad nije tako intimno vezan uz knjige kao Pariz. Ako čovjek ima najviši osjećaj slobode dok šeta uz rijeku, najuspješnija šetnja, posljedično i najsretnija, vodi opet prema knjizi i u knjigu. Jer stoljećima je bršljan znanstvenog lišća bio pričvršćen za obale Seine: Pariz je velika čitaonica knjižnice koju Seine presijeca.«

Austrijski književnik Stefan Zweig ih opisuje u »Le Bouquiniste Mendel« (1929.):

»Bio je to novi prasak imena, naslova i opisa. Tek sam tada shvatio pred kakvim sam se čudom sjećanja našao: taj Jacob Mendel bio je enciklopedija, univerzalni putujući katalog. Zaprepašten, divio sam se ovom bibliografskom čudu smještenom u neuglednu, pa čak i pomalo otrcanu omotnicu malog bukinista iz Galicije.«

Nekoliko godina kasnije pripovjedač će se prisjetiti starca i zabilježiti: »Godinama sam zaboravio knjižara Mendela, ja koji dobro znam, međutim, da mi samo pravimo knjige da bismo ujedinili ljude nakon smrti i tako se obranili protiv najneumoljivijih protivnika svega života: prolaznosti i zaborava.«

»Ako knjižari na svoj način sudjeluju u ovoj velikoj borbi protiv zaborava, možda je na nama odgovornost da oni sami u njega ne potonu«, zaključuje Octave Larmagnac-Matheron.