Muzej Quai Branly u Parizu, posvećen ne-europskoj umjetnosti, transformirao je muzejski svijet i otvorio pitanja o kolonijalizmu, estetskim prosudbama te ulozi umjetnosti u raznolikoj Francuskoj.

Prvi muzeji nastaju u Europi, u kontekstu kolonijalnih imperija i hegemonijskog razmišljanja, utemeljeni na tadašnjim evolucionističkim teorijama, kao oružje/oruđe u službi dominantnih sila. Usporavanje i kraj kolonijalizma izaziva raskid s modelom takvih muzeja, otvarajući rasprave o novim načinima interpretacije, izlaganja i komuniciranja zbirki iz ne-zapadnjačkih kultura.

Dekolonizacija muzeja je danas kontinuirani suvremeni proces, i razvija se kroz ponovno uspostavljanje izvornog značenja izložaka te kroz reprezentaciju izvornih zajednica, osiguravajući njihovo aktivno i ravnopravno sudjelovanje u muzejskim praksama.

Velika pompa

Muzej Quai Branly, izgrađen u blizini Eiffelovog tornja, otvoren je uz veliku pompu 2006. kao rezultat inicijative predsjednika republike Jacques Chiraca. Muzej nastaje iz susreta Chiraca s kolekcionarom J. Kerchacheom, kao ostvarenje dugogodišnjeg sna brojnih pisaca, kritičara i antropologa 20. stoljeća: stvoriti jedinstveno mjesto koje bi odavalo priznanje beskonačnoj raznolikosti kultura.

Muzej objedinjuje zbirke dvostrukog naslijeđa: Muzeja čovjeka (Musée de l’Homme) i Nacionalnog muzeja umjetnosti Afrike i Oceanije. Čuva oko 300.000 djela podrijetlom iz Afrike, Bliskog istoka, Azije, Oceanije i Amerike, uključujući skulpture, slike, fotografije i glazbene instrumente ilustrirajući bogatstvo i kulturnu raznolikost ne-zapadnjačkih civilizacija od neolitskog razdoblja (prije gotovo 10.000 godina) do danas.

Povijest zbirki i načini njihova nastanka su vrlo dvojbeni. Glavne zbirke stigle su u Europu kao rezultat istraživanja organiziranih od 15. stoljeća nadalje, etnografskih misija te arheoloških iskopavanja u 19. i 20. stoljeću.

Neki predmeti ušli su u zbirke nakon svjetskih sajmova, dok su drugi stigli iz zbirki umjetnika ili intelektualaca. Povijest većine djela izravno je povezana s kolonijalizmom. Diplomatski darovi, predmeti izrađeni za Europljane, proizvodi iskopavanja, razmjene, darovi, kupnje, ali i zapljene, otkrivaju složenost povijesti odnosa između Europe i drugih kontinenata.

U glavnoj zbirci muzeja Quai Branly izloženo je 3.500 predmeta organiziranih prema geografskim regijama. No, to predstavlja samo 1 posto zbirke muzeja. Dakle, gdje je skriveni dio blaga? Ono se nalazi u depou (skladištu) koji zauzima 5.000 metara kvadratnih od ukupne površine muzeja, a gdje je uskladišteno 325.000 artefakata.

Nadalje, police za knjige i arhivu zauzimaju 12 kilometara površine (što je pola dijametra dužine grada Zagreba ili dužina od Kastva do Trsata u Rijeci), dok se oko 1.000 artefakata svake godine posudi ili preuzme kao nova akvizicija, tj. oko 22 posto glavne zbirke je zapravo u prolazu.

Put prema postkolonijalizmu

Dizajnirana od strane Jeana Nouvela, zgrada također ima ulogu u osnovnoj misiji muzejske ustanove: graditi mostove između kultura i omogućiti lako kretanje između različitih kulturnih sfera. Izgrađena na stupovima i smještena na obali Seine, ova kompleksna struktura oslobođena je kodova i konvencija zapadne arhitekture.

Obalna strana zgrade ukrašena je zelenim zidom koji je osmislio botaničar Patrick Blanc, a okružena je prostranim vrtom koji je dizajnirao krajobrazni arhitekt Gilles Clement, i koji se u sumrak osvjetljava umjetničkom instalacijom pod nazivom L’O, Yanna Kersalea.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća umjetnici u zapadnoj Europi počeli su cijeniti i sakupljati umjetnost iz ne-zapadnjačkih kultura, posebno iz Afrike, Oceanije i autohtonih američkih zajednica. Ta je umjetnost označena kao »primitivna« zbog kolonijalnih predrasuda. Umjetnici poput Picassa i Gauguina te kasnije nadrealisti, crpili su inspiraciju iz te umjetnosti, cijeneći i njezine forme i njezinu duhovnost.

Francuska se, vjerojatno više nego bilo koja druga bivša kolonijalna sila, borila s pregovaranjem/priznavanjem vlastite kolonijalne povijesti. Većinu artefakata u muzeju Quai Branly su prikupili pomorski časnici, misionari i antropološke ekspedicije tijekom kolonijalnih osvajanja.

Ostaje pitanje može li se muzej razviti u entitet koji će naposljetku poticati ravnopravnije i kulturno sofisticiranije aspekte odnosa između Francuske i bivših koloniziranih naroda.

Dezorijentirano putovanje

Jacques Chirac, predsjednik Francuske od 1995. do 2007., suočio se s istragom zbog korupcije iz razdoblja kada je bio gradonačelnik Pariza (1977.–1995.) te je 2011. proglašen krivim za pronevjeru i zlouporabu povjerenja.

Unatoč skandalima, Chirac je bio ključan za stvaranje Muzeja Quai Branly, koji je 2016. preimenovan u Muzej Quai Branly – Jacques Chirac u čast njegovom doprinosu i interesu za izvaneuropske kulture.

Dok su mnogi pohvalili ovu gestu kao dio njegove kulturne ostavštine, kritičari su istaknuli nesklad povezivanja njegova imena s kulturnom institucijom. Chirac je ostao upamćen kao prvi moderni francuski predsjednik osuđen pred sudom, slijedeći povijesne presedane osuđenih vođa poput Philippea Pétaina i kralja Luja XVI.

Povjesničari smještaju stvaranje ovog muzeja u srž političke rasprave o restrukturiranju nekoliko francuskih muzeja i, šire, o poziciji zemlje u postkolonijalnom svijetu, dok posvećuju malo kritičke pažnje samoj zgradi. Ruiz Gomes tvrdi da arhitektonski program Jeana Nouvela pretvara zgradu u »primitivno sklonište« unutar »svete šume«, iskazujući primitivističku estetiku.

Binarne opozicije poput Ja nasuprot Drugome i Kultura nasuprot Prirodi u Nouvelovom dizajnu odražavaju teorijski stav koji kritičari smatraju nesenzibilnim. Ipak, istovremeno se ističe funkcija muzeja Quai Branly kao javnog prostora, s muzejskim vrtom koji evocira divljinu i oblikuje percepciju umjetnosti kroz prizmu prirode.

Muzej Quai Branly u Parizu vodi posjetitelje na dezorijentirano putovanje gdje postavlja pitanja o umjetnosti i materijalnoj kulturi, ali ne pruža povijesni kontekst niti odgovore, što rezultira da se posjetitelj susreće s »drugim« koji poput zombija nestaju (prekidaju svoje postojanje i kontinuitet) bez objašnjenja.

U tišini muzeja, način izlaganja oblikuje pravila kojima posjetitelji uspostavljaju vezu između izložbe i francuskog kolonijalizma.

Muzej Quai Branly promiče kulturnu raznolikost i suočava se s kolonijalnim nasljeđem kroz inovativne izložbe, ali se istovremeno nosi s izazovima arhitektonskog dizajna i ravnoteže između umjetničkog i etnografskog konteksta.

Gostujuća izložba

U vrijeme mog posjeta muzeju i njegovoj stalnoj zbirci, gostovala je izložba naslovljena »Zombiji. Smrt nije kraj?« (8. 10. 2024 – 16. 02. 2025). Za ulazak na ovu izložbu se čekalo u redovima, i bila sam uvjerena da je riječ o izložbi za obožavatelje filmova strave i užasa, što se ispostavilo kao moja neinformiranost utemeljena na stereotipnom značenju lika zombija u popularnoj kulturi.

No, zaboravite sve što mislite da znate o zombijima jer daleko od zaraznih »nemrtvih« iz filmova i pop kulture, izložba vas vodi na Haiti, na trag istinskog mita o zombijima te otkriva fantazije, vjerovanja i strahove skrivene iza lika najpoznatijeg zombija na svijetu.

Izložba započinje istraživanjem podrijetla zombija u tradicijama haićanskog vudua. Kroz kombinaciju religijskih artefakata, arhivske građe i usmenih povijesti, izložba osvjetljava kako je lik zombija nastao kao simbol ropstva i gubitka autonomije. Kustosi pažljivo ističu kulturnu specifičnost ove mitologije, naglašavajući njezine korijene u kolonijalnoj povijesti Kariba i transatlantskoj trgovini robljem.

Ovaj povijesni temelj prelazi u analizu kako je zombi prisvojen i ponovno osmišljen u popularnoj kulturi, od horor filmova iz Hollywooda do suvremene umjetnosti. Suprotstavljanje haićanskih religijskih relikvija s pop-kulturnim plakatima i filmskim isječcima stvara upečatljiv komentar o kulturnoj komodifikaciji ovog lika.

Ako riječ »zombi« (nzambi) potječe iz Afrike i označava duha ili sablast mrtve osobe, njezino se značenje znatno mijenja prelaskom preko Atlantika tijekom trgovine robljem, nošeno kombinacijom tradicionalnih afričkih, karipskih i katoličkih vjerovanja.

Vudu kultura

Na Haitiju, lik zombija poprima oblik na rubu vudu kulture, kroz prakse njezinih tajnih društava – a posebno društva Bizango – čija pravosudna uloga daje moć zombifikacije. Sudski osuđen, zombi je zapravo kriminalac lišen slobode, pretvoren u roba i držan u stanju omamljenosti u službi gospodara (bokora).

Koncept izložbe potiče na razmišljanje o dubljim filozofskim pitanjima, a zombi postaje prizma kroz koju se istražuju teme života, smrti, autonomije i kolektivnog straha. Izložena djela suvremenih umjetnika zombija reinterpretiraju kao metaforu društvenih problema, uključujući konzumerizam, pandemije te klimatske promjene.

Ova moderna interpretacija povezuje povijesni koncept zombija s aktualnim svjetskim tjeskobama, čineći izložbu istovremeno bezvremenskom i relevantnom za današnje vrijeme.

»Zombiji. Smrt nije kraj?« majstorski je spoj povijesnog, kulturnog i umjetničkog istraživanja koje uspješno educira posjetitelje o podrijetlu i evoluciji zombija te potiče da razmisle o širim implikacijama ove teme. Ovo je nezaobilazna izložba za sve koji su zainteresirani za presjek povijesti, folklora i suvremene umjetnosti.

Ona nas podsjeća da čak i u smrti – ili »ne-smrti« – postoje beskrajne priče koje treba ispričati, posebice u kontekstu odluke francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca da u rujnu i listopadu 1995. provede nuklearne testove na atolu Mururoi.

Ta je odluka – neobzirna i nesavjesna prema izvaneuropskoj kulturi – izazvala globalne prosvjede i bojkot francuskih proizvoda, dok su prosvjedi na Tahitiju bili ugušeni intervencijom Legije stranaca.