Ugledni zagrebački nakladnik Profil i Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj zajedničkim su snagama, koncem 2024. godine, objavili prvorazredno književno-znanstveno djelo iz područja judaistike i hebraistike; radi se o opsežnoj studiji (na preko 500 stranica) »PaRDeS; četiri židovske dimenzije razumijevanja Tore« dr. Kotela Dadona, profesora judaistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i od 1998. godine glavnog rabina RH, koji je vjersko obrazovanje stekao u rodnom Izraelu, gdje je i svršio studij prava na poznatom jeruzalemskom sveučilištu Bar Ilan, da bi potom iz područja hebraistike doktorirao u Budimpešti na tamošnjem Sveučilištu židovskih studija. Riječ/pojam PaRDeS na hebrejskom jeziku označava vrt, voćnjak, ali je zapravo u ovom, konkretnom slučaju akronim za riječi: Pešat (proučavanje doslovnog nivoa teksta), Remez (nagovještaj, tj. obrada teksta na alegorijski način), Deraš (interpretacija, traženje metaforičkog, pa i metafizičkog značenja teksta) i Sod (tajna, najdublja razina koja se bavi mističnim značenjem teksta), koje sačinjavaju četiri načina učenja Tore (hebrejski naziv za prvih pet knjiga Starog zavjeta-Petoknjižja) i ovim nas je uistinu kapitalnim djelom dr. Dadon uveo u jedan nama gotovo nepoznati, u svakom pogledu čudesan, veličanstven svijet misli, ideja, učenja i vjere koji duboko ponire u same temelje naše judeokršćanske civilizacije, ali istodobno i otkriva kako je nasta(ja)o taj svijet, star preko tri tisuće godina, odnosno kako se razvijao i nadograđivao na duhovnom i društvenom planu i zašto je bio i ostao nepresušnom inspiracijom generacijama filozofa, teologa, umjetnika (u širokom dijapazonu od literature, preko slikarstva i kiparstva do glazbe i plesa), pa i znanstvenika raznih profila, posebice biokemičara i(li) teorijskih i kvantnih fizičara.

Sinteza židovskog znanja i vjere

Knjiga nas (u)vodi u »uzbudljivi starozavjetni svijet« analiza prve biblijske knjige Postanka (autor odmah nagovještava kako ne misli tu stati, već jednako detaljno, gotovo minuciozno obraditi i ostale četiri knjige Tore), dakako iz židovske perspektive, oslikavajući gusto ispisanim, često izrazito složenim rečenicama monumentalnu fresku u kojoj se nižu učenja i misli stotine imena mudraca, proroka, rabina (poimence spominjući gotovo svakog od njih), a koji su, svaki za sebe jedan zaseban univerzum bez kojeg ovaj naš svijet ne bi mogao postojati, barem ne na način kakvim ga do danas (pre)poznajemo. Ukazujući na značaj i vrijednosti rabinske tradicije i književnosti, bogato i ogromno nasljeđe razasuto u Talmudu (na hebrejskom: učenje; a zapravo golemo književno djelo preko tri tisuće rabina, podijeljeno u šest tematskih cjelina koje pokrivaju svekoliko područje ljudskog života, čije je uređivanje završeno 500. godine u Babilonu); Mišni (hebrejski: ponavljanje; a zapravo temeljna literatura židovskog prava usmene Tore); Midrašu (hebrejski: tumačenje, tj. halahički/propisujući i agadički/pripovjedački komentari Tore) ili Agadama (aramejski: pripovijetka; odnosno dio židovske književnosti koji sadrži moralne pouke, pravila ponašanja, poslovice i anegdotalne zgode iz života rabina), Dadon nam je predstavio jedinstvenu sintezu židovskog znanja i vjere koji su, kako stoljeća prolaze, sve upečatljiviji, zapravo impresivan dokaz o neuništivosti i vitalnosti »izabranog naroda«, koji je usprkos izloženosti rasnoj mržnji i antisemitizmu, silnim progonima i pogromima, s holokaustom kao najstrašnijim zločinom počinjenim u povijesti ljudskog roda, protjeran sa svoje zemlje i razasut u dijaspori stoljećima opsta(ja)o.

I ne samo to: bez obzira na tragediju i kolektivnu kalvariju kroz koju je prolazio, kao niti jedan narod prije ili poslije njega, u nasljeđe nam je kao »narod knjige« ostavio neizbrisivu i neuništivu snagu pisane riječi na kojoj, evo već više od tri tisuće godina počiva naš svijet. Ili, kako kaže sam Dadon: »Poznavanje drevne židovske misli od ključne je važnosti i neprocjenjivo je za prevladavanje izazova današnjice…Ponukan time smatrao sam svojom dužnošću predstaviti ovu veliku misaonu riznicu, većinom napisanu na hebrejskom i aramejskom i učiniti je što pristupačnijom svima koji je žele upoznati, ne samo stručnjacima, nego i široj javnosti.« Utoliko je, uzimajući u obzir povijesni, ali i širi kulturološki kontekst, kritičko tumačenje i proučavanje biblijske literature, književnosti mudraca, odnosno rabinske literature, ali i »pratećih« mističnih i ezoterijskih fenomena, poput Kabale (»predanje«, ili općenito naziv za tajnovitu Toru, židovski misticizam koji obrađuje kozmološke teme, te filozofiju i teologiju) izraz bogate i slojevite židovske »konceptualne« misli i odražava temeljne vrijednosti židovske, ali i svekolike naše šire civilizacije i stoga je važno da upoznamo i taj i takav svijet u svim njegovim kompleksnim, često nepredvidivim i proturječnim dimenzijama. A, upravo je ta proturječnost zasebno bogatstvo, izazov s kojim se židovski narod, ali ne samo on, već i svi ostali koji pripadamo tim civilizacijskim krugovima, posebice u pojedinim povijesnim epohama teško (pod)nosi i u pravilu rezultira teškim, kolektivnim tragedijama i(li) krvavim ratovima, koji nažalost s nesmanjenom žestinom, intenzitetom i milijunskim žrtvama traju sve do danas.

Božanski karakter Tore

Autor knjige, koju bi mogla poželjeti svaka daleko bogatija i sadržajnija kultura od ove naše, hrvatske, detaljno nam je objasnio i obrazložio razvoj, tradiciju, cikluse i pravila čitanja Tore, pojavu tzv. Babilonskog i Jeruzalemskog Talmuda, uspostavu temeljnih institucija koje čine obrazovni, vjerski i ritualni sustav židovskog naroda, a to su: škola, sinagoga i ješiva (akademija za proučavanje Tore) ili Bet midraš (mjesto na kojem se okupljaju Židovi radi proučavanja Tore i gdje je za razliku od sinagoge dopušteno jesti, spavati i piti); uvod u Midraš, povijest, značajke, zbirke, izdanja i njegova jedinstvenost; uvod u Zohar (temeljna knjiga tajne književnosti židovstva, s posebno naglašenim zagonetnim stilom, »unutarnjim« jezikom i posebnom poetikom, a sve sa ciljem da nas uputi i na »božanski karakter Tore«, odnosno da nam razotkrije povijest, književnost, filologiju i jezik tog »svijeta«, i(li) dimenzije njegova promišljanja, te na koncu problematizira komentare na Toru, kao glavni dio rabinske misli/literature.

I ovom svojom novom knjigom autor je samo potvrdio raskoš svog ogromnog, enciklopedijskog znanja (iskazanu u ranije objavljenom kompendiju »Židovstvo; život, teologija i filozofija«, Zagreb, 2004.), impresivnu upućenost u materiju koju obrađuje i stoga je važno napomenuti kako nas je, uz svakako neophodan rječnik pojmova iz židovstva i hebrejskih izraza, uputio i na (selektivan) izbor literature (opći i židovski izvori) i što je možda u ovom slučaju najbitnije: biografskim bilješkama najvažnijih ličnosti iz židovske povijesti, vezanim za ovu temu, pružio nam je informacije do kojih na hrvatskom i uopće niti jednom od njemu bliskih jezika (srpski i bosanski, ne izostavljajući slovenski i makedonski), nemamo skoro doslovno nikakvih podataka, a bez kojih bi ostali uskraćeni za elementarno (u)poznavanje židovskog kulturološko-jezičnog »vokabulara«.

Kada je jedan narod, poput židovskog, u svim svojim brojnim, (pre)bogatim kulturološkim i posebice vjersko-povijesnim meandrima, u kojima se jedna tragedija »nadograđuje«, zapravo nadovezuje novom, još strašnijom i »zgusnutijom« (p)ostaje svjestan vlastite identitetske samosvojnosti i samosvjesnosti i kada ti procesi traju nekoliko tisuća godina, što predstavlja civilizacijski raritet, zapravo nepojmljivo čudo, posebice kada se zna da je u tim »vunenim« (ne)vremenima pretežita većina Židova živjela izvan svoje domovine, pritom neprestano izložena masovnim, zastrašujuće krvavim pogromima i kolektivnim progonima, a usprkos svemu uspijevala sačuvati svoju egzistencijalnu i duhovnu vitalnost, vjeru, čak što više pomicati i usavršavati granice moralnosti, ali jednako tako, ako ne i više granice (sa)znanja i k tome stalno iznova, bez ogleda na teške, nerijetko nemoguće uvjete života, odolijevati izloženosti snažnim silnicama asimilacije u sredinama gdje su »sinovi Izraela« predstavljali (najčešće) neželjenu manjinu, onda takav narod zaslužuje svako poštovanje i s pravom se ponosi s epitetom »izabranog Božjeg naroda«, pa ma koliko to nekome (nažalost mnogima) smetalo.

Narod knjige

Ta je »izabranost« u povijesti židovskog naroda znala biti i kletvom, budući da je isuviše često rezultirala strašnim sunovratima i stradanjima, sve do suludog nacističkog projekta tzv. konačnog rješenja židovskog pitanja, kada je cijelom tom narodu bila namijenjena sudbina posvemašnjeg uništenja, kako bi se njegovo ime i postojanje izbrisalo iz povijesnog pamćenja, kao da ga nikada i nije bilo. A, kakav je bio židovski odgovor? Kada više nije bilo drukčijeg načina, kada se i Masada (u stvarnom i simboličkom smislu) usprkos herojskoj borbi i obrani pokazala zaludnom, novo se ropstvo pokušalo izbjeći kolektivnim suicidom, ali ujedno je postalo jasno da se pitanje o(p)stanka u životu mora artikulirati i na neki drukčiji način, a ne samo ratničkim junaštvom i umijećem koje Židovima nije nedostajalo, ali to nije bilo dovoljno kako bi se nadoknadila njihova malobrojnost u odnosu na daleko jače, moćnije, mnogoljudnije i vojno opremljenije uzurpatore. Dakle, čemu je jedino mogao pribjeći »narod knjige«, narod u kojem je nepismenost već odavna, tisućama godina iskorijenjena i u kojemu od samog iskona dominira kult Riječi, štovanje mudrosti kao dominirajući modus operandi židovskog svakodnevlja, u svi sferama i oblicima njihova života?

Naravno, (o)braniti se znanjem i kulturom i time pokoriti svoje osvajače, zapravo (o)čuvati vlastiti identitet za neka bolja, drukčija vremena kada će se Božjom providnošću moći vratiti prostorima iz kojih su silom protjerani. I stoga pozdrav, želja (o)poruka dogodine u Jeruzalemu nije bila puka fraza, san o nemogućem, već moto po kojem i za koji su živjeli. (Us)tvrdili su: Jeruzalem će iskupiti svijet od grijeha. Dakako, mnogi će danas, kada su Židovi nakon stoljetnih muka i nepojmljivih stradanja ostvarili pravo da ponovo imaju svoju državu, te i takve filozofijsko-teologijske i povijesne reminiscencije, s više ili manje prava povezati s tragedijom koja se već više od godine zbiva u i oko Palestine, a koja u najmanju ruku traje od 1948. godine (zapravo nedvojbeno i daleko duže), posebice žestoko intenzivno od kada je na teritoriju za koje pravo polažu i Palestinci, formiran Izrael i na kojem su uslijed toga krize, sukobi i nesporazumi permanentni, pod neprestanom prijetnjom fundamentalističkog terorizma s obje strane, dok su povremeni ratovi s velikim brojem žrtava (na svim zaraćenim stranama) i sve neizvjesnijim ishodima sve učestaliji, što neminovno upućuje na potrebu brzog i efikasnog traženja nekakvog razumnog kompromisa, prije svega između demokratski orijentiranih Židova koji ne žele živjeti pod stalnom prijetnjom rata i koji gotovo sigurno čine većinu u tamošnjem društvu i Palestinaca koji ne podržavaju terorističke metode borbe protiv Izraela, kojih također ima daleko više no što to žele priznati primjerice talibani Hamasa i ostale terorističke grupacije koje su cijeli narod za koji tvrde da ga predstavljaju, pretvorili u taoce svoje makabrične, zločinačke politike, koju nevješto »pakiraju« u navodno narodnooslobodilački pokret.

Naravno, pri tome ne treba zapostaviti ni sve opasniji i izraženiji, postojeći problem, a to je da se Izrael pod prijetnjama posvemašnjeg uništenja koje dolaze s raznih strana arapskog svijeta, postepeno pretvara u suštu suprotnost u odnosu na državu o kojoj su sanjali njegovi osnivači; tj. sve su glasniji glasovi koji rješenje vide jedino i isključivo u jačanju obrambenih mehanizama, dakako prije svega vojnih, ali i posredovanjem pojačane religioznosti, te pretvaranjem društva u konzervativnu, zatvorenu, netolerantnu zajednicu s autokratskim simptomima i mesijanskim ekstremističkim vjerskim karizmaticima i (ultra)radikalnim političkim liderima. I uistinu, čini se kako današnjem Izraelu i njegovoj opstojnosti prijeti jednaka opasnost od talibanskog islamizma, odnosno terorista s palestinske i(li) arapske strane, kao, možda čak i više od ortodoksnih nacionalista u vlastitim redovima. Ali, u vremenima kada je više nego očito kako je globalizacija proces koji zamire, a naš se planet uveliko dijeli na nove interesne sfere, dio židovskih ekstremista misli da je zgodna prilika da otvoreno porade na realizaciji Velikog Izraela, opravdavajući se kako nešto slično upravo pokušava učiniti »islamska konkurencija«, odnosno kako turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nastoji proširiti sfere turskog interesa koje bi se u dobroj mjeri poklapale s nekadašnjim granicama Osmanlijskog imperija. Naravno, sve to ima i svoje unutrašnjopolitičke implikacije; izraelski premijer Benjamin Netanyahu ratuje i kako bi produžio svoj mandat i tako izbjegao sudske presude koje ga okrivljuju za niz koruptivnih radnji, dok Erdogan želi nedemokratskim metodama (pro)širit vlast, osigurati promjenu ustava koja bi mu omogućila još jedan predsjednički (re)izbor, čime bi svoju funkciju pretvorio u moderni oblik sultanske (sve)moći. Ali, to su već neke druge teme i priče koje s ovom knjigom nemaju veze.

Najsvetiji tekst židovstva

Rabin Dadon se pišući knjigu o četiri dimenzije razumijevanja Tore kao na maksimu svoga rada pozvao na psalam (27:4) »Jedino išćem od Gospoda, samo to ja tražim. Da prebivam u domu Gospodnjem sve dane života svojega, da gledam krasotu Gospodnju i dom njegov posjećujem« i time jasno naznačio zašto je Biblija židovskog naroda najvažniji i najsvetiji tekst židovstva na kojem se tisućama godina temelji židovska književnost i kultura. I odmah je potom nastavio: »Kritičko proučavanje biblijske literature, uzimajući u obzir književni i povijesni kontekst i popraćeno tradicionalnim čitanjem teksta, povezuje nas sa svijetom vrijednosti, ideja i percepcija Knjige nad Knjigama. Književnost mudraca imala je ogroman utjecaj na židovski način života, vjeru i kulturu, od njezinih početaka, kroz povijest, do danas. Rabinska literatura izraz je židovske bogate i slojevite konceptualne misli i odražava temeljne vrijednosti svijeta mudraca.«

Utoliko redukcionistički svoditi cijeli taj kompleksni svijet misli i duha na puki manihejski odnos dobra i zla, simplificirati do krajnjih granica tu svekoliku filozofijsku, teologijsku, lingvističku, filološku, pa zašto ne reći i mističnu/profetsku stranu židovske duhovnosti barokno bogatu nebrojenim formama i metodama raznolikosti, znači ignorirati, ne samo bit židovske vjere i kulture, judaizma kao takvog, već i zapostavljati jedan od najbitnijih izvora svekolike naše civilizacije i nasljeđa izgrađenog na tim izvorima. A, rabin Kotel Dadon se zdušno i znalački potrudio upoznati nas s tim i takvim svijetom i na tome bi mu cijela hrvatska zajednica, ne samo akademska, trebala odati puno priznanje i zahvalu.

Bez obzira na teškoće, često nemoguće uvjete života, Židovi su sustavno stvarali nove oblike duhovnosti, jer to im nije bilo samo pitanje forme, pa često čak ni sadržaja, već egzistencijalnog opstanka. Zapravo, u zadanim su okolnostima jedino i upravo na tome mogli (iz)graditi i očuvati vlastitu opstojnost; dakle tu se nije radilo ni o kakvoj slučajnosti koja se može tumačiti na različite načine, već o jedinstvenom karakteru naroda, bez ogleda što je bio »rasipan« diljem svijeta, bez domovine, u dijaspori i često okružen silnicima, osuđen na nestajanje. Ali, možda upravo stoga se morao, mogao i znao svojom kulturom, vjerom i duhovnošću (iz)boriti za opstanak i doslovno fizičko preživljavanje. Utoliko je i usudom svoje egzistencije, koju nije svojevoljno odabrao, veći je u nju silom (po)stavljen, vlastitu samobitnost iskazivao na specifičan način; židovsko mudroslovlje i(li) duhovnost, u ovom slučaju prije svega mislim na njihove pjesme, glazbu, aforizme i filozofiju života uopće, bitno se razlikuju od »ostatka svijeta« u kojem su i s kojim su živjeli, ako bi se to i moglo nazvati su-životom, budući da su bili getoizirani, izdvojeni, prokazani kao kolektiv s lažnom krivnjom i osudom odgovornosti za smrt Isusa Krista. I dok srednjovjekovna Europa, mislim na njezine plemićke i viteške elite, gotovo pa nije znala čitati i pisati, Židovi su suvereno vladali slovima, Pismom, išli su tragom Knjige, jer to je bila Božja zadaća »izabranog naroda«, koji je svoju izabranost tijekom povijesti »debelo« plaćao vlastitom krvlju, skuplje no ijedan narod prije ili poslije njega. Slovo, Riječ, Pismo, Knjiga su Židovima bili modus vivendi, time su obilježavali, (p)ostavljali trag vlastitog opstanka, kroz niz stoljeća posvema upitnog, neizvjesnog i tragično ugroženog sve do danas.

Židovske legende

Ishodište židovstva se različito locira, ali najčešće se »mapira« na prostorima Bliskog istoka (ponekad šire slikanog pojmom Prednje Azije), dakle u predjelima visoko etablirane kulture i civilizacije; dok je Europa »bludila« sumrakom (pred)historije, Židovi su uz narode s kojima su zajednički obitavali na spomenutim prostranstvima imali razvijena urbana naselja s vodovodima i kanalizacijama, obrađivali su i navodnjavali polja kako bi povećali prihode, razvijali su zanate i trgovinu, ali jednako tako znanost (astronomija, matematika, geometrija, geografija…), te posebice znanost o kalendaru i živjeli su u uređenim zajednicama koje su se temeljile na precizno određenim zakonima i pravilima. Ne zna se kada su tamošnji narodi izumili, oblikovali vlastita pisma, dakako slikovna, sastavljen od niza simbola, nalik egipatskim hijeroglifima, ali činjenica je da ona još i danas (u donekle transformiranim formama) postoje i imaju uporabnu vrijednost. U svakom slučaju činjenica koja se ne dade pobiti jest kako u pravilu, u tamošnjoj populaciji (posebice muškom dijelu), gotovo da i nije bilo nepismenih. Čak i među Hebrejima – nomadima nije bilo analfabeta; istina to se poprilično manje odnosilo na žensku populaciju, ali ne u tako drastičnom obličju kako se često želi predstaviti; primjerice u talmudskoj agadi se nalazi dojmljiva legenda o mladoj, lijepoj i pametnoj ženi rabi Akibe, koja je napustila supruga na čitavih dvadeset godina, kako bi se mogla obrazovati/školovati želeći postati učenjakinjom. Također je interesantno primijetiti kako Židovi nisu imali svoju vojnu elitu, već se njihova elita, nalik Kinezima, sastojala od znalaca Pisma, učenjaka, mudraca i proroka.

Za razliku od drugih, Židovi kao narod nikada nisu formirali nešto nalik »narodnim pričama«; židovske legende su nastajale, odnosno »oslanjale« se na učenja i misli mudraca, svetaca/pravednika, biblijsku građu i u tim i takvim legendama gotovo da se i ne spominju pobjede nad »zlim gospodarima«, kao što je to bilo uobičajeno kod drugih, već su židovski mudraci i njihove priče okrenute pitanjima kako pomoći siromašnima i nemoćnima. Ne bave se toliko traženjem odgovora kako zlo i nepravdu »istjerati« iz svakodnevnog života; dakle znali su da je »nemoguća misija«, ali to ne znači da su se s time (po)mirili. Upravo suprotno, znajući da su to stvari koje u nama i s nama vječno žive, rješenja su tražili na drugim mjestima i na drukčiji način. Svladati zlo nije moguće drukčije, no kako je zapisano u Talmudu: »Prema bezosjećajnom čovjeku ne treba imati osjećaje.« Pravilo »oko za oko, zub za zub« nije nikakav čin osvete, već jedino mogući samoobrambeni refleks, čak i moralni kodeks, koji, a to pokazuju i svi ovi strašni događaji i zločini, na svim zaraćenim stranama, koji haraju danas Palestinom, mnogi ne razumiju, jer »Božju riječ« čitaju i(li) tumače iz drugog i drukčijeg ugla, no što to rade Židovi. Ne govorim ni o kakvom vrednovanju, afirmaciji ili osudi ovih »pravila«, »zapovijedi«, već samo konstatiram »gole« činjenice o kojima dakako svatko ima pravo na svoje mišljenje.

Duhovno bogatstvo

Kod Židova također nedostaju priče i anegdote o nepobjedivim junacima koji nakon teškog boja sa strašnim silama zla i mraka uspijevaju izvojevati pobjedu, zahvaljujući prije i iznad svega svojoj fizičkoj snazi. Priča o Davidu i Golijatu priča je o snazi uma, premoći mudrosti nad grubom silom. Iako se nasilje u židovskoj tradiciji ne odbacuje, najomiljeniji motivi takvih priča kod Židova se nikada nisu »primili«, ali kada treba (o)braniti vlastiti život i živote bližnjih, nasilje se uzima kao neophodna mjera; Talmud kaže: »Ako te netko želi ubiti, ti ga ubij prije.« Ali, to ne znači da nasilje ima prednost pred mirom; upravo suprotno: mir je, kada tome dođe vrijeme, pretpostavka mesijanskog spasa svijeta. Istina, u Talmudu se mogu pronaći i drukčije po(r)uke; primjerice, kako dolasku Mesije prethode vremena posvemašnjeg kaosa, ali u konačnici mir je važniji i od biblijskog zakon(ik)a, naravno ako se ustvrdi kako je očuvanje te »vrednote« skrojeno u laži. Istina prethodi i i proizlazi iz suštine Riječi. Iz svega je više nego vidljivo zašto je mudrost u Židova (od)uvijek imala najveću cijenu. Dok su tzv. narodne izreke u drugih naroda bile iznimno cijenjene i eksploatirane, u Židova su to bile u daleko manjem broju slučajeva; oni u narodnoj mudrosti, uglavnom preuzetoj od Slavena (najčešće kod istočnoeuropskih Židova/Aškenaza) i to u pravilu među najpotlačenijim i najsiromašnijim pukom, s kojima su dijelili zajednički prostor, nisu pronalazili izvor životne potpore i utjehe. Ali i kada su se njima i služili, te su »narodne mudrosti« zapravo najčešće, na pomalo »skriven« način, ishodište imale u Bibliji, proizlazile su iz Talmuda, rabinske književnosti i upravo stoga takve priče nisu anonimne.

Zapravo su pseudonarodne. Imaju svoj adresar, odnosno autora, koji se potpisao ispod (iz)rečenog, odnosno napisanog. Naravno, korespondencija duhovnih utjecaja između Židova, Slavena i pribaltičkih naroda bila je neminovna i logična: kada ruski seljak kaže: »Ne gledaj na vrč, već gledaj što je u njemu«, onda on doslovno citira Talmud, a takvih je sličnosti sijaset. Mudrost sadržana u Bibliji, Talmudu, Kabali, kod niza posttalmudskih rabina, mistika, proroka, učitelja, mudraca, pravednika/cadika, filozofa, hasida, racionalnih kabalista itd. svekoliko to kompleksno, razgranato i raznorodno duhovno bogatstvo u konačnici čini koherentno jedinstvo, cjelinu, totalitet židovskog bića i svijeta kao zasebnog i neponovljivog et(n)ičkog identiteta i povijesno-kulturološkog fenomena. I ne samo to, usprkos svemu i svima, taj se »totalitet« kroz stoljeća dorađivao, usavršavao se i širio i (p)ostao jednim od kamena temeljaca, nezaobilaznih fundamenata naše civilizacije. I na koncu citirao bih riječi jednog od recenzenata ove vrijedne knjige, prof. dr. Eliezer Papa, sa Sveučilišta Ben-Gurion (Beer Ševa): »Pojavljivanjem knjige ‘PaRDeS’ prof. Dadona hrvatska znanstvena zajednica, kao i opće čitateljstvo dobilo je izvanredan uvid u tijek židovske svijesti o Bibliji: jednu suvremenu i istovremeno svevremenu sintezu židovskog znanja i promišljanja o prvoj knjizi Biblije…Jedan od drevnih načina ovladavanja stupnjevima znanja bilo je izlaganje drevnog Nauka u novom, vremenu prilagođenom ruhu. U svjetlu ove stare rabinske tradicije, struktura Dadonova komentara je ingeniozna. Tako nova, a tako drevna.«