RIJEKA – Biti glazbeni kritičar nije nimalo lako: izvođačima prestrog, konkurenciji preblag, zadovoljiti čitatelje zanimljivim tekstom, predati tekst uredniku u najkraćem roku i još onaj koji ima veću čitanost, biti i osobno zadovoljan napisanim… Bilo bi mnogo jednostavnije držati se jednoličnih obrazaca pisanja u kojima je sve pozitivno i ne zamarati se istinitim prikazom izvedbe.

Tada bi sigurno morao manje raditi, a i dobar dio teksta mogao bi se napisati unaprijed te bi bilo potrebno paziti samo da ne dođe do neke izmjene u programu kako tekst ne bi navodio nešto pogrešno (iako ni to nekima nije problem). Također, moglo bi se i prihvaćati pozvane kritike u kojima naručitelj plati kraća ili dulja putovanja ili neku drugu vrstu nagrade, a zauzvrat dobije, naravno, potpuno objektivan tekst. Kako da ne!

No za koncert koji se održao u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci dobar dio teksta mogao se napisati i unaprijed, jer je to bio koncert kakav se i očekuje od profesionalnog ansambla. Zapravo, vjerojatno se radi o najboljem koncertu u ovoj sezoni što je prava i iskrena pohvala izvođačima. Šteta je, doduše, što je u promidžbenom smislu ovo bio tek »neki koncert sredinom ožujka«. Dok se neki događaji izuzetno reklamiraju, neki, barem ako je sudeći prema polovično ispunjenom gledalištu, ostaju na marginama percepcije zainteresirane javnosti. Istovremeno, radi se o činjenici koja je obrnuto proporcionalna kvaliteti.

Dojmljiva izvedba

Koncert pod nazivom »Papandopulo, Mozart, Brahms« u cijelosti je izveo Riječki simfonijski orkestar. Kao veliki podržavatelj apsolutne glazbe (ona koja nema neki tekstualni program ili predložak), skladatelj Johannes Brahms se tijekom vremena posvećivao pojedinim glazbenim oblicima te je u jednom određenom razdoblju fokus imao upravo na varijacijama kojih je skladao nekoliko. Varijacije na Haydnovu temu, op. 56a djelo je s kojim je započeo riječki koncert, a sastoji se od ukupno osam varijacija kojima prethodi tema i koje zaključuje dojmljivi Finale. Iako romantičar, Brahms u ovoj skladbi ipak zadržava nešto od karakteristika prethodnog klasicističkog razdoblja iz kojeg potječe Haydn, pa je sljedeća skladba, Koncert za klavir i orkestar br. 25 u C-duru, K.503 Wolfganga Amadeusa Mozarta, inače Haydnovog suvremenika, odlično zaokružila prvi dio koncerta.

Foto Dražen Šokčević

Riječ je o najopsežnijem klavirskom koncertu ovog skladatelja koji mnogi nazivaju i »Olimpijac« ili »Car«, a Mozart ga je dovršio 1785. godine upravo u svojem izuzetno stvaralački plodonosnom životnom razdoblju. Solist je bio mladi i popularni hrvatski pijanist Lovre Marušić, čija svjetska karijera, o kojoj smo već pisali nakon njegovog prošlogodišnjeg recitala u Guvernerovoj palači, ide isključivo uzlaznom putanjom. Marušić je u izvedbi pojavom bio izuzetno skroman i decentan, a svu komunikaciju i dojam na publiku ostavljao je glazbom koja je izlazila iz njegovih prstiju. Nenadmašno precizan, a interpretacijom i koncepcijom izvedbe promišljen i dosljedan, Marušić je doista lijepo, kako to Mozart i zaslužuje, izveo ovo zahtjevno djelo. Velika pomoć i podrška bio je i orkestar koji je precizno pratio solista, što je u konačnici rezultiralo dojmljivom izvedbom.

Papandopulova oda životu

No »zvijezda« večeri u skladateljskom smislu ipak je bio Boris Papandopulo i njegova Druga simfonija. Prije svega valja reći da se radi o jednom od ponajboljih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća čija se djela bez problema mogu svrstati u sam vrh svjetske literature. Vjerojatno bi to tako i bilo da nije, kao i neki drugi, živio i radio na ovim našim prostorima na kojima, moramo priznati, najčešće obožavamo tuđe, a obezvrjeđujemo svoje. Jer, kako drukčije protumačiti činjenicu da ne postoji javno dostupna snimka ovog velebnog djela nastalog još 1946. godine? Papandopulo je izuzetno vezan i za Rijeku, što je također nedovoljno poznato, jer je u čak dva navrata bio direktor riječke opere, a osobno je i ravnao izvedbama u povodu nekih od najznačajnijih događaja. Pod njegovim vodstvom riječka opera i općenito glazbeni život Rijeke značajno je unaprijeđen pa je potpuno logično i hvalevrijedno da se njegova djela nalaze na repertoaru naših ansambala i to ne samo ona popularnija, već i mnoga druga od ukupno njih 440 koliko ih je za života napisao.

Druga simfonija svojevrsna je oda životu i životnom putu, a sastoji se od ukupno pet stavaka koje povezuje uvodni motiv oboe i drvenih puhaća, a koji neodoljivo podsjeća na neke stranice Papandopulovih opera. Nakon prvog stavka Put u život slijedi turobna Rezigniranost koju jedino može obogatiti i promijeniti blještava i virtuozna Vizija. Neobičnost skladbe očituje se u četvrtom stavku pod nazivom Lirski intermezzo u kojem skladatelj uvodi ženski glas, a koji je na ovom koncertu interpretirala Emilia Rukavina. Rukavini doista valja čestitati jer se našla u izuzetno izazovnom zadatku dionice možda više napisane za alt, snažnih i dugotrajnih dubina s mirnim i lakim prijelazima u visine. Eterična fraza zadatost je ove dionice bez teksta što, uz sve navedeno, nije nimalo lako jednom mladom mezzosopranu. Ipak, postavljeni zadatak uspješno je svladan te na izvedbi treba čestitati.

Snimanje za CPO

Foto Dražen Šokčević

Finalni Koraci slobode progovaraju optimizmom i vedrinom kao i vjerom u pobjedu nad svim nedaćama. Orkestralni kolorit izuzetno je bogat, a dionice su virtuozno napisane gotovo za svako glazbalo. Doista je teško izdvojiti bilo koga u orkestru jer su svi bili koncentrirani i dobro pripremljeni pa je ukupni dojam bio izuzetan (koncertna majstorica Katarina Kutnar). Dirigent Valentin Egel odradio je odličan posao te je nametnuo čvrstu i energičnu izvedbu kakva i dolikuje Papandopulu. Dodatna pohvala ide i zbog snimanja ove izvedbe za novi nosač zvuka njemačke diskografske kuće CPO. Iako su, prema riječima dirigenta, predviđena i dodatna studijska snimanja, već bi i postojanje ove live izvedbe bilo korisno te za svaku preporuku slušateljima. Valja se nadati da će upravo ovakve izvedbe i programi postati vrh riječke koncertne produkcije te da će ujedno postati i »izvozni« proizvod na korist šireg kruga publike jer u sebi objedinjuju promociju hrvatske glazbene baštine i kvalitetne izvedbe.