Slavna slika »Shot Sage Blue Marilyn« Andyja Warhola prodana je ovih dana na aukciji za 195 milijuna dolara, što ju čini najskupljim umjetničkim djelom 20. stoljeća ikad prodanim. Ovu sliku Warhol je naslikao 1964., dvije godine nakon glumičine smrti, a napravljena je na temelju promotivne fotografije Marilyn Monroe za film »Niagara« iz 1953. godine.

Riječ je o jednom od Warholovih portreta poznate glumice. Iznos je također najveći ikad plaćen za američko umjetničko djelo. Uoči aukcije Christie’s je objavio da je ovo jedna od najrjeđih i najtranscendentnijih slika koje postoje, s prodajnom cijenom od 200 milijuna dolara. Ipak, aukcija je završila prodajnom cijenom od 170 milijuna dolara, koja je narasla na 195 milijuna nakon što su uračunati porezi i naknade.

Kako podsjeća BBC, prethodna rekordna cijena američkog umjetničkog djela iznosila je 110,5 milijuna dolara za sliku lubanje koju je 1982. godine napravio Warholov prijatelj, a ponekad konkurent, Jean-Michael Basquiat. Konačna cijena također ruši prethodni rekord za umjetničko djelo iz 20. stoljeća, postavljen 2015. kada je djelo Pabla Picassa iz 1955. – »Les Femmes d’Alger« – prodano za 179,4 milijuna dolara, uključujući naknade. Bloomberg javlja da je pobjednički ponuđač za Warhola bio američki trgovac umjetninama Larry Gagosian koji posjeduje lanac umjetničkih galerija.

Prema kući Christie’s, sav prihod od prodaje ide švicarskoj fondaciji Thomasa i Doris Ammann iz Züricha, koja radi na uspostavljanju zdravstvenih i obrazovnih programa za djecu diljem svijeta.

Alex Rotter, direktor Christie’sa, izjavio je da je »Shot Sage Blue Marilyn« Andyja Warhola najznačajnija slika koja je došla na aukciju, te je apsolutni vrhunac američkog popa i obećanje američkog sna koji sadrži optimizam, krhkost, slavnu ličnost i ikonografiju odjednom. »Slika nadilazi žanr portreta u Americi, zamjenjujući umjetnost i kulturu 20. stoljeća. Uz Botticellijevo »Rođenje Venere«, Da Vincijevu »Mona Lisu« i Picassove »Les Demoiselles d’Avignon«, Warholova Marilyn je kategorički jedna od najvećih slika svih vremena i prilika da se ovo remek-djelo jednom u generaciji javno predstavi na aukciji«, kazao je Alex Rotter, dodajući da je Warhol na ovim slikama upotrijebio tehniku rada na svili, koju više nikad nije koristio jer mu je bila prekomplicirana.

Warhol je počeo stvarati portrete legendarne američke glumice Marilyn Monroe nakon njezine smrti 1962. i više puta je stvarao reprodukcije njezina lica u jarkim bojama, često s pomalo nagnutim crtama, a ista su postala ikonična i korištena u svrhe popularne kulture i mode. »Shot Sage Blue Marilyn« dio je kolekcije pod nazivom »The Shot Marilyns«. Osim što je kolekcija zanimljiva u umjetničkom smislu, postoji i jedna anegdota koja ju je učinila još glasovitijom. Naime, američka umjetnica performansa po imenu Dorothy Podber posjetila je Warholov studio The Factory 1964. godine i nakon što je vidjela slike Marilyn naslagane uza zidove, upitala je Warhola može li ih fotografirati. Warhol je prihvatio, no na njegovo iznenađenje, Podber umjesto toga navlači par crnih rukavica, izvlači revolver iz torbice i puca kroz hrpu portreta Marilyn Monroe u čelo. Riječ je bila o petoj slici koja nije bila uključena u kolekciju. Warhol je kasnije prebojio rupe od metaka, a prepričava se da je Podber zauvijek zabranjen pristup Factoryju.

Andy Warhol (Pittsburgh, 6. kolovoza 1928. – New York, 22. veljače 1987.) američki je slikar, dizajner i filmski stvaratelj rusinskog podrijetla. Studirao je grafički dizajn na Carnegie Institute of Technology u Pittsburghu, a potom je u New Yorku bio grafičar i ilustrator. U prvoj polovici 60-ih godina postaje vodeća ličnost pop-arta, umjetničkog pokreta koji se služi ikonografijom i tiskarskim tehnikama masovne kulture. Pop-art je smjer u likovnoj umjetnosti nastao sredinom 1950-ih, inspiriran vrijednostima i simbolima masovne popularne kulture te potrošačkoga društva (stripovi, reklame, filmske zvijezde i drugo). Proizišao je iz rasprava o urbanoj popularnoj kulturi unutar Neovisne grupe londonskog Instituta za suvremenu umjetnost te je bio predstavljen izložbom »This Is Tomorrow« 1956. u Londonu. Uskoro se proširio u SAD, gdje je 1960-ih postao vodećim stilom. Nakon dominacije apstraktnog ekspresionizma, pop-art vraća likovnu umjetnost figuraciji, nastavlja se na poetiku novoga realizma i neodadaizma (J. Johns, R. Rauschenberg) te utječe na pojavu hiperrealizma. Istaknuti su predstavnici u Engleskoj D. Hockney, Richard Hamilton, A. Jones i Peter Phillips, a u SAD-u C. Th. Oldenburg, R. Lichtenstein, A. Warhol, J. Rosenquist, T. Wesselmann i G. Segal. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, u hrvatskoj umjetnosti 1960-ih i 1970-ih pop-artu su bliski S. Jančić, R. Janjić Jobo, Ivan Stančić, Slavko Grčko i Ervin Hotko.

Sami počeci razvoja pop-art umjetnosti i kulture neodvojivi su od društvene situacije tadašnjeg vremena. Pojavljuje se u poratnom razdoblju baby-boom generacije, odnosno razdoblja ponovne uspostave reda u gospodarstvu zapadnih zemalja nakon Drugog svjetskog rata. Vrijeme u kojem je uspostavljen standard kojim si društvo i pojedinac mogu priuštiti više u odnosu na onaj s kojim se društvo nosilo tijekom ratnog vremena, jedan je od razloga promjene svijesti. Masovna proizvodnja toga vremena omogućila je obilje i standard potrošačkog društva i luksuz, te se fokus interesa usmjerio prema svakodnevnim užicima, brzom konzumiranju i ponovnoj potrošnji. Upravo su to teme koje se provlače kroz vizualne prikaze pop-umjetnika, koji su svoje stvaralaštvo započeli u drukčijem vidu interesa od tradicionalnih umjetnika koji svoju inspiraciju povlače iz tema kao što su varijacije morala, klasična povijest i mitologija.

Warhol je od 1960-ih radio slike predmeta masovne potrošnje koje je umnožavao i izvodio u svilotisku (»Velika poderana limenka Campbell juhe«, 1962.) i uvećane portrete poznatih osoba, prikazujući ih u smjelim kromatskim kontrastima (25 obojenih Marilyn, 1962; Dvostruki Elvis, 1963; Elizabeth Taylor, 1964.), a istodobno prikazivao šokantne fotografije s prizorima iz suvremenoga života (»Srebrna propast«, 1963.). Producirao je prvi album utjecajne rock-grupe Velvet Underground te pokrenuo reviju Interview te vlastitu televizijsku stanicu.

Preživio je atentat koji je na njega izvršila radikalna feministkinja Valerie Solanas nakon čega se nije nikada zdravstveno oporavio. Warhol je bio jedna od najznačajnijih i najplodnijih figura svoga vremena, a njegovi su radovi istraživali povezanost između popularne kulture i umjetničkog izražavanja.

Andy Warhol je i jedan od pionira američkog underground filma. U tom mediju zastupa koncept »minimalizma«, to jest inzistira na nepokretnoj, »zurećoj« kameri (staring camera), što je najočitije u filmovima iz 1963: »Spavanje« (Sleep), »Šišanje« (Haircut) i »Jedenje« (Eat); u samo po jednom kadru, dulje vremena, prikazuje kako čovjek spava, jede ili ga šišaju, dok u »Empire State Buildingu« iz 1965. kamera nekoliko sati fiksira fasadu čuvenoga njujorškog nebodera. Reakcija na njegove filmove bila je dvojaka: avangardni estetičari u njima su vidjeli značajne eksperimente s filmskim vremenom i prostorom, a široka publika tek dosadni ekshibicionizam. Warhol je u donjem dijelu Manhattana osnovao studio The Factory, oko kojeg je okupio veći broj istomišljenika koji su sudjelovali u njegovim eksperimentima, a neki i postigli popularnost (nazivajući se superstars: npr. Viva, Ultra Violet, Candy Darling i Mario Montez). Najaktivniji mu je suradnik bio Paul Morrissey, koji je s Warholom korežirao više filmova (»Usamljeni kauboji« – »Lonesome Cowboys«, 1968; »Plavi film« – »Blue Movie«, 1969; »L’amour«, 1973.), a kasnije u potpunosti preuzeo režiju projekata Warholove produkcije. Za razliku od ranijih Warholovih filmova koji na nekonvencionalan način poniru u najintimnije odnose među ljudima, uključujući transseksualnost i homoseksualizam, kasniji inzistiraju na komercijalizmu i trivijalnijem tretiranju seksa. Prema natuknici u hrvatskom Filmskom leksikonu, središnja osobnost američkog filmskog undergrounda i dijelom anticipator strukturalističke poetike, podjednako u opoziciji spram dominantne kinematografije i mistifikacijskih poetika alternativne produkcije, Warhol je jedan od najutjecajnijih autora u povijesti nezavisnog filma.
Andy Warhol bio je vidovit kad je rekao kako će svatko u budućnosti imati svojih 15 minuta slave, nije radio razlike između niske i visoke umjetnosti, a kada je trebao razgovarati s novinarima, bio je poprilično škrt na riječima. Godine 1964. nastao je intervju u kojem je odgovarao samo s »da« i »ne«.