RIJEKA – Nakon prvih dvaju dijela triptiha »Rijeka Deluxe«, »Oproštaj sa Žabicom« i »TOWER« koji su se izvodili s godinom razmaka, treći dio triptiha nazvan »HKD« izveden je u sklopu ovogodišnjeg TranziTa u dvorani Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, one koja je ishodište, početak i kraj, barem u slučaju ove trajektorijske predstave koju su također izvodili Žak Valenta i Ivana Peranić.

Prostor stalne cirkulacije

Prvi dio triptiha, napisao sam svojedobno, postavio je performerski muško-ženski par u centar našega grada, na prostor stalne cirkulacije, mjesto povratka i dolaska – Žabicu. Mjesto je to koje simbolično poprima konotacije mitskoga, memorijski potvrđuje svoju prekinutu i nužnu genezu, pa djelo koreografski mapirano stvara dijalog sa samim prostorom.

A na tragu prvoga dijela triptiha je i drugi dio, »TOWER«, koji je, kao i prvi, »performativno usmjeren na stvaranje dijaloga između izvedbe i prostora, odnosno prostora i samih izvođača koji se svojim djelovanjem upisuju u urbano tkivo grada i njegovih značajnih dijelova«. Drugim riječima, »performeri transgresijski dopisuju značenje samome prostoru i njegovoj funkciji, a istovremeno sa zametkom subverzivnoga ga potencijalno simbolički obilježavaju anakrono«.

Nakon dvaju »vanjskih« izvedbi, u trećem se dijelu triptiha izvedba seli u zatvoren prostor HKD-a, u njegovu dvoranu koja je svojom opstojnošću, funkcionalnošću i genezom s one strane grada, sušačke, također svojevrstan narativ; onaj koji je u ovoj izvedbi vješto iskorišten, kao i iskustva dvaju perfomera, njihove reminiscencije, s ciljem dopisivanja značenja samome prostoru, no i mnogo šire, urbanoj gradskoj mreži iscrtanoj trima izvedbama u sklopu triptiha.

Gdje predstava započinje?

Kad govorimo o trećemu dijelu triptiha pravo je pitanje gdje predstava (točno) započinje, a u ovome slučaju, početkom izvedbe možemo, s obzirom na dvostruki videopreludij, označiti (i) sam ulazak u zgradu HKD-a, odnosno šetnju prema toj zgradi, prilaženje, ulazak u zgradu, susret s djelatnicima, kao i kasnije gledanje videozapisa u atriju ustanove kojime dobivamo uvid u prvi dio triptiha; njegovo nastajanje, promišljanje o pojedinim dijelovima, sklapanju strukture toga dijela, kao i svemu popratnome (pa i kostimografskim nedoumicama). A takav je slučaj i s drugime dijelom triptiha koji je izveden na krovu Towera u vrijeme prošlogodišnjeg rujanskog zalaska sunca, kao koincidentnosti koja je, kao i neke druge u toj predstavi, bivala kao svojevrstan simbolični dodatak, navezak.

Kod prvoga videozapisa u atriju, onoga koji, dakle, konotira Žabicu, izvedba je sada (još jednom) dodatno temporalno obogaćena izvanprizornom glazbom (primjerice Bennettovom »As Time Goes By«, »Put Your Head On My Shoulder« Paula Anke ili pjesmom »Only You« The Plattersa) koja je, s obzirom na srž izvorne izvedbe i njezino značenje, u suglasju s vremensko-društvenim konstruktom. Kasnije gledateljsko smještanje na pozornicu HKD-a, otvorena vrata dvorane i dvostruka melodija koja dopire s dva videozapisa signal je nužnoga preduvjeta, i na simboličnoj i na doslovnoj razini, jer da bi se i ova predstava (zvukovno-značenjski) ostvarila, treba joj ono što dopire s tih videozapisa.

Organum vremena

Uz spomenute melodije u prvome videozapisu koje su organum jednoga vremena, s drugoga videozapisa je pak dopirala kakva neodređena melodija koja upućuje na protočnost, gestikulativnost i određenu atmosferičnost koja djeluje regresijski-introspektivno. Na tragu toga je onda bila i sama izvedba koja je zvukovno-značenjski operirala na relaciji prošlost-sadašnjost, simbiozom zvukova iz dvaju videa i situacijskog konteksta koji je upućivački ostvaren simboličnim pokretom i gdjekad govorom poetičnosti.

U trenucima predstava »pleše« po rubovima, s mogućnošću potencijalnog isklizavanja na teren doslovnog (i poneki trenuci mogu se kome činiti odveć jednostavni, kao kakva improvizacija) no ipak, linearnošću i nizanjem, predstava uspijeva ostati na čvrstome terenu simboličnoga te u kontekstu triptiha opstaje kao zaokružena i promišljena cjelina.

U suštini, iako performerski neizgovoreno, dvojac jest na ovo triptih-putovanje krenuo s pozornice HKD-a, a performerski su se izgovoreno i vrlo naglašeno i vratili, upućujući na ono društveno-političko, time i kulturnopolitičko, odnosno gradsko-kulturno-političko u konačnici. Prošlogodišnjom su izvedbom performeri naznačili odsutnost kulture u gradu, a sada su to još jednom rekapitulirali dodatkom o (ne)postojanju gradskog odjela za kulturu, u gradu koji se diči pandemijskom titulom Europske prijestolnice kulture. Performeri se, između redaka, pitaju – što je kultura bez nezavisne scene, a potom još signifikantnije, u kakvom je stanju nezavisna scena te koja je uopće budućnost te scene, posebice s obzirom na najavljenu obnovu same zgrade HKD-a (ustanove u kojoj su umjetnički započeli te nastavili, čak i u trudnoći), što će je staviti i izvan funkcije.

Pitanje nezavisne scene

Zvukovna matrica poetske naravi osim tih i takvih pitanja generira i ona koja se (sama) nameću, koja su vješto ostala neizgovorena, ali servirana slušatelju/gledatelju da o njima promišlja; pitanje te zgrade, pitanje nezavisne scene i njezine budućnosti ujedno je i pitanje općeg gradskog planiranja, perspektive i nasušne potrebe vizionarskog stava, što performeri plesački signaliziraju atmosferom općeg patosa, prepuštanja, nemoći, odnosno radikalizacijom svoje umjetničke uloge i pozicije, što je doznačeno i kostimografskim obilježjem jednostavnosti.

Foto Vedran Karuza

Izvedbeno, predstava varira od onih dramskih dijelova, koji uključuju obraćanje publici, govorene dijelove ili čitanje kojeg materijala, do onih plesačkih. Prvi dio tako otpada na izmjeničnu liniju dramsko-plesno, s naglaskom na dramsko, dok obrnuto tome, u drugome je dijelu predstave naglasak na onome plesnom. Nakon usustavljivanja početne problematike koja u središte pozicionira povijest i nastanak same zgrade HKD-a, performeri gradacijski (autobiografskim solom) dolaze i do onog ciljanog koje postavlja performere u središte, centar kružnice, kojoj, simbolično, prva linija predstavlja samu zgradu, dok druga, puno šira, predstavlja ono gradsko, društveno, »u gradu kapitalnih projekata s greškama, u kojemu se ljude ništa ne pita«.

S obzirom na dvoje performera koji su na spomenutome umjetničkom putu živjeli na onoj – čut ćemo, »glatkoj i sjajnoj pozornici« – predstava pokretom aludira na koloplet emocija u rangu pozitivno-negativno, od ljubavi prema pozornici i onome što (tko) radi, radosti, sjete, nostalgije, melankolije, zabrinutosti, pa sve do ljutnje i neodobravanja/neshvaćanja. U krajnjoj liniji početni pokret sugerira kakav životni zanos, dok onaj kasniji upućuje na kakav nemir i borbu za opstanak. I onda performeri na kraju leže razdvojeni na pozornici, pa Peranić od vrlo tihog postupno pojačava pjevušenje stihova »Tell me something, boy/ Aren’t you tired tryna fill that void?« da bi kasnije ujednačeno u duetu nastavili »In all the good times I find myself longin’ for change/ And, in the bad times, I fear myself«.

Potraga za pozornicom

Rubešijanski, ima neke proklete simbolike u tome što predstava završava stihovima u povijesti najnagrađivanije pjesme, one »Shallow« iz filma »A Star is Born«, jer zvijezda može biti rođena (i) na pozornici HKD-a, baš kao što se to pokazalo nebrojeno puta. Toliko o značenju jedne zgrade i jedne pozornice za našu riječku umjetnost i za nezavisnu kulturnu scenu. Sa željom da politika bude »slobodni, tolerantni i odgovorni pojedinac«, a pozornica (HKD-a) »mjesto susreta, razmjene dijaloga, razumijevanja, jednakosti, solidarnosti, istraživanja, inspiracije, uspjeha i neuspjeha, ukratko prostor sigurnosti, svačiji, ne institucionalni, kao što to on i jest po svojoj prirodi«, duo Peranić-Valenta i dalje je u potrazi za (nužnom) pozornicom i odgovorima na pitanja kuda, kamo, s kime, zašto, za koga, zbog čega, s čime. S ljubavlju prema onome što radiš, jer upravo to je ono što umjetnike održava na životu – samo je dio odgovora, dok potraga za drugim odgovorima, simbolično, baš kao i za nužnom pozornicom, još traje…

Još jedna koreografirana transgeneracijska naracija, predstava »HKD« također je svjež i aktualan komad, problemsko-poetski pogled unatrag, apoteoza umjetnosti (i plesa) te dijaloška igra prošlosti i sadašnjosti s inklinacijom prema budućnosti. U konačnici, i ova je predstava filozofija lokacije, kao i (emocionalno) impostiranje umjetničkoga u okviru društveno-političkoga – umjetnost u politici ili politika u umjetnosti.