RIJEKA – Prekrasan koncert dogodio se u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, a ulaznica više za isti se tražila i mjesecima unaprijed. Poznati pijanist velike svjetske karijere, 66-godišnji Ivo Pogorelić, ponovo je posjetio Rijeku i s Riječkim simfonijskim orkestrom našoj publici upriličio čak dvije koncertne večeri.

Još kao čudo od djeteta Pogorelić je osvojio brojne pozornice, a Moskovski konzervatorij »Petar Iljič Čajkovski« završava već u 23. godini života. Sudbonosni susret s pedagoginjom Alisom Kezeradze omogućio mu je stjecanje znanja i vještina sviranja glasovira koje je baštinila tek nekolicina umjetnika na svijetu, a čija je izravna linija potjecala još od Beethovena i Liszta. Nadogradivši tu tehniku, Pogorelić je sebi osigurao istaknuto mjesto u pijanističkoj povijesti. Brojna natjecanja i nagrade koje su uslijedile, a posebno diskvalifikacija nakon podijeljenog stručnog žirija na prestižnom natjecanju »Fryderyk Chopin« u Varšavi, stvorile su oko njega i dodatnu atmosferu svojevrsne mistike, omogućivši mu da se profilira i u medijski zanimljivu i vidljivu osobu bez premca. Daljnje svjetske turneje i posebno suradnja s diskografskom kućom Deutsche Grammophon ovjekovječit će ovu ogromnu karijeru koja traje i dalje. Zanimljivo je i manje poznato da je Pogorelić poseban mentorski odnos imao i s profesoricom Marinom Ambokadze koja je pri kraju svoje pedagoške karijere radila na Visokoj školi za glazbenu umjetnost »Ino Mirković« u Lovranu pa je Pogorelićeva povezanost s našim krajem time još i veća.

Senzibilitet i karizma

Za koncerte u Rijeci Ivo Pogorelić odabrao je upravo ono u čemu je i najbolji, djelo iz opusa skladatelja Frédérica Chopina – opusa koji je gotovo u cijelosti posvećen glasoviru, ali ipak s manjim brojem većih skladbi koje uključuju i orkestar. Koncert za glasovir i orkestar br. 2 u f-molu, op. 21, predstavlja nominalno prvi klavirski koncert ovog skladatelja u kojem solistička dionica nedvojbeno dominira u svakom smislu, dok je orkestralna pratnja realno svedena na harmonijsku pratnju. Ipak, nepravedno bi bilo reći da je to u bilo kojem smislu loše jer je Chopin omogućio sam sebi izražavanje jezikom glasovira koji je i najbolje razumio i koji je, zapravo, upravo u rukama Chopina pisan na potpuno jedinstven način. Jednako tako, izvoditi Chopinova djela nije moguće samo uz besprijekornu pijanističku tehniku, već je potrebno i veliko i sveobuhvatno glazbeno znanje i, najvažnije, izniman senzibilitet i muzikalnost.

Foto Dražen Šokčević

Od trenutka kada je stupio na pozornicu, Pogorelić je pokazao sav svoj senzibilitet, opuštenost i karizmu, pa su iznimni glazbeni trenuci koji su uslijedili jednostavno obuzeli sve prisutne. Sve opisano bilo je posebno vidljivo u 2. stavku (Larghetto) u kojem je Pogorelić iz velikog koncertnog glasovira izvlačio rijetko čujne boje otkrivajući svima da ih glasovir ima mnogo više nego što ih je prosječan slušatelj čuo. Prvi i treći stavak, nasuprot tome, otkrili su svu raskoš i virtuoznost u tehničkom smislu, pa je gradacija izvedbe išla od jednog kraja emotivne palete do drugog. Još da mobiteli, šuškanje omota slatkiša i neprekidno pljeskanje između stavaka neukog dijela publike nisu ometali stvorenu napetost, bilo bi i bolje. Ali što da se radi, to su valjda ta neka nova vremena u kojima je pristojnost rijetkost. Ipak, maestro Pogorelić kao dodatak programu odlučio je ponuditi upravo 2. stavak koncerta, pa smo ga, gotovo u cijelosti, mogli čuti i bez ometanja. Veliki pljesak ispratio je tako velikog umjetnika označivši kraj prvog dijela programa.

Drukčija »Eroica«

Za drugi dio, orkestar pod ravnanjem Valentina Egela publici je izveo Simfoniju br. 3 u Es-duru, op. 55 Ludwiga van Beethovena koju poznajemo pod nazivom »Eroica«. Nemjerljivo veća snaga koja je, nasuprot Chopina, izvirala iz Beethovenove partiture primjerena je, recimo, Napoleonu Bonaparteu, osobi kojoj je simfonija izvorno bila i posvećena, ali ju je sam Beethoven odlučio preimenovati čuvši da se Bonaparte proglasio carem. Kao uvjereni zagovaratelj bratstva i zajedništva među ljudima, posebno u Europi, Beethoven će kasnije u svoju 9. simfoniju uvrstiti i Schillerov tekst »Ode radosti«, pa je sasvim jasno zašto je baš taj tekst i Beethovenova glazba nekih 150 godina kasnije izabrana i za himnu Europske unije. No, simfonija »Eroica« na koncertu u Rijeci bila je ponešto drukčija, i nevjerojatno dobro se nadovezala na prethodno izveden Chopinov glasovirski koncert.

Od samog početka 1. stavka (Allegro con brio), dirigent je nametnuo diskretnu i vrlo urednu interpretaciju kontrolirane dinamike bez ekscesnih mjesta pa se sve doimalo vrlo uigrano i stilski dorađeno. Nešto prostora za napredak pokazalo se doduše u izboru ponešto prebrzog tempa 2. stavka (Marcia funebre: Adagio assai). Naime, odabir bržeg tempa rješava brojne interpretativne probleme fraziranja i održavanja koncentracije i naboja, ali otvara prostor za nedovoljno artikulirane punktirane marševske ritmove koji su nužni kako cijela stvar ne bi otišla u pravcu neke groteske. Nije to ovdje bio slučaj, bilo bi najbolje reći da je tempo bio na granici s tendencijom prijelaza iste.

Foto Dražen Šokčević

Sugestivne kretnje dirigenta

U 3. stavku (Scherzo: Allegro vivace) tempo je pak bio izvrstan, stabilan i jasan, a sve orkestralne dionice bile su precizne i uigrane, bez tradicionalnih »čekanja« na praznu prvu dobu takta i sličnih zamki. Nešto ujednačavanja mogle bi učiniti horne u fanfarnom motivu srednjega dijela stavka. Posljednji stavak (Allegro molto) dobro je razvio energiju gradeći očekivanu kulminaciju kako to i priliči, a na sugestivne kretnje dirigenta, ovoga puta odmjerene i jasne, orkestar je reagirao bez većih poteškoća uz stalnu raznovrsnost zvuka od mekog do oštrog. Konačni rezultat je doista dobra izvedba cijelog orkestralnog korpusa (koncertni majstor Anton Kyrylov) kako u simfoniji, tako i u pratnji glasovirskog koncerta u svim njegovim mnogobrojnim kadencirajućim dijelovima.

Zaključiti valja da je ovo bila izvrsna koncertna večer koja će, nadamo se, potaknuti mnoge da još više slušaju i upijaju klasičnu glazbu, a možda se i informiraju o svim njezinim aspektima i užancama kako bi, čak i oni koji dolaze samo na spektakle, i sebi i drugima omogućili nesmetano uživanje u punoći glazbenih vrhunaca koje nam, srećom, i dalje priređuju poznati umjetnici poput Ive Pogorelića.